Upitan o uskraćivanju Svete pričesti katoličkim političarima koji se zalažu za pobačaj, papa Franjo je u nedavnom intervjuu komentirao: „Kada Crkva izgubi svoju pastoralnu narav, kada biskup izgubi svoju pastoralnu narav, to uzrokuje politički problem. To je sve što mogu reći”. Pitanje je očito potaknuto najavom nadbiskupa Salvatorea Cordileonea da će predsjednici Zastupničkog doma Nancy Pelosi u SAD-u biti uskraćena Sv. pričest u nadbiskupiji San Francisca.
Nadbiskup Cordileone je s pravom utvrdio da predsjednica Zastupničkog doma „tvrdoglavo ustraje u očitom teškom grijehu” [kanon 915] zbog svoje snažne obrane i promicanja zločina pobačaja. I to unatoč višestrukim upozorenjima da je takvo djelovanje u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve, koji jasno naglašava nepovredivost nevinog nerođenog ljudskog života.
Nadbiskup Cordileone nije učinio ništa više od jednostavnog i hrabrog provođenja kanonskog prava s obzirom na „spasenje duša, koje u Crkvi uvijek mora biti vrhovni zakon”. [kanon 1752.] Kada je 1983. proglasio Zakonik kanonskog prava, sveti papa Ivan Pavao II. je rekao sljedeće:
„Stoga potičemo svu našu ljubljenu djecu da obdržavaju, iskrenim umom i spremnom voljom, postavljene propise, potaknuti nadom da će revna crkvena stega ponovno procvjetati i da će se iz nje sve gorljivije promicati spasenje duša, uz pomoć Blažene Djevice Marije, Majke Crkve“. (Apostolska konstitucija „Sacrae disciplinae leges“)
Pastoralni cilj Crkve nije ništa drugo nego spasenje duša. Biskup koji teži biti istinski dobar pastir mora voditi stado riječju, primjerom i – u slučaju ovaca koje ozbiljno lutaju – bespoštednom upotrebom kanonske stege, pozivajući natrag one koji su zalutali, potičući ih da se odreknu samodopadnosti i suučesništva sa zlom koje proizlazi iz odbacivanja Kristove istine i prihvaćanja đavolskih pogrešaka.
Čini se da komentari pape Franje impliciraju da on misli da su biskupi poput Cordileonea izgubili „pastoralnu prirodu“ svoje službe, time što su zapravo ispunili jednu od dužnosti te službe, naime poštivanje kanonskog prava. Zar je provođenje kanonskog prava prekršaj protiv pastoralne naravi Crkve? Je li za biskupa problematično inzistirati na tome da duhovna dobrobit njegove pastve u velikoj mjeri ovisi o prihvaćanju crkvenog zakona, koji služi čuvanju doktrinarne riznice Crkve?
Znači li da je netko dobar pastir ako zapravo ignorira kanon 915. u slučaju izabranih dužnosnika koji se zalažu za pobačaj? Je li kanonsko pravo doista dio pastoralnog poslanja Crkve? Ili je to uzrok štete za svakodnevni život pastorala stada?
Papa sveti Ivan Pavao II. izjavio je da je „Crkvi apsolutno potreban Zakonik kanonskog prava. Budući da je Crkva uspostavljena u obliku društvene i vidljive zajednice, potrebna su joj pravila, kako bi njezina hijerarhijska i organska struktura bila vidljiva; da je njezino vršenje dužnosti koje su mu božanski povjerene, osobito svete moći i podjele sakramenata, ispravno uređeno”.
Kada je zajednica suočena s tvrdoglavim i skandaloznim javnim odbacivanjem crkvenog nauka od strane predsjednice Zastupničkog doma Pelosi i predsjednika Bidena o inherentnoj nemoralnosti pobačaja, cilj crkvenih pastira mora biti da stanu na kraj takvoj sablazni uvjeravanjem počinitelja s ciljem da se pokaju.
Svaka riječ ili djelo, svaka šutnja ili pasivnost crkvenih pastira koja bi mogla stvoriti dojam da Pelosina i Bidenova podrška pobačaju zapravo nije ozbiljan prijestup protiv Božjeg zakona, te ih stoga ne čini nepodobnima za primanje Svete pričesti, je zapravo teška sablazan koja nanosi veliku štetu pastoralnom poslanju Crkve.
U tom istom intervjuu, papa Franjo ponovio je svoju raniju osudu pobačaja kao ekvivalenta angažiranju ubojice da riješi problem. Ako bi se biskup suočio s malo vjerojatnom, ali ne i nemogućom situacijom u kojoj se pojedinačni katolik javno hvalio svojom kontinuiranom praksom angažiranja ubojica da ubijaju razne ljude, i koji je isto tako tvrdio da bi mu se trebalo dopustiti da primi Svetu pričest, onda taj biskup podržava teški grijeh. Biskup bi trebao zastati i razmisliti kako je možda najpastoralnije ne ignorirati kanon 915 ili bi mogao jednostavno reći kako su djela ubojice očito teški grijesi.
Danas je očito nezamislivo da bi biskup učinio takvo nešto.
Što se tiče ubijanja nerođene djece, papa Franjo s jedne strane oštro osuđuje, a s druge strane kritizira biskupe koji poduzimaju korake da prekinu javnu potporu takvom ubijanju od strane katoličkih političkih vođa poput Pelosi i Bidena. Ova zbunjujuća neusklađenost frustrira biskupe i ostale, koji ne vide dobar razlog za izbjegavanje provođenja kanonskog prava u pitanju takve težine
Brojni katolici su isto tako tužni zbog spoznaje da riječi pape Franje ne mogu, a da ne potkopaju nastojanja nadbiskupa Cordileonea da pozove predsjednicu Zastupničkog doma Pelosi na pokajanje, ostavljajući Pelosi pogrešan dojam da može čiste savjesti primiti Svetu pričest – što je učinila 29. lipnja u bazilici sv. Petra na misnom slavlju koje je predvodio papa Franjo. U međuvremenu, ona nastavlja koristiti svoj utjecaj i autoritet za promicanje teškog grijeha pobačaja. Papa Franjo je prije mise pozdravio predsjednicu Zastupničkog doma i njezinog supruga.
Katolici ubojice i njihovi katolički poslodavci i katolički pobornici pobačaja i njihovi katolički saveznici u vladi su pozvani na poslušnost Božjem zakonu. Ako javno tvrdoglavo ustraju u grijehu i pokušavaju opravdati svoje pogreške, treba ih javno ukoriti, da ne bi nastavili promovirati svoje grešne misli i djela.
I naša zajednica mora znati da Crkva spasenje duša stavlja iznad traženja lažnog mira s onima koji nevinim ljudima nanose smrtnu štetu.
velečasni Gerald E. Murray, doktor kanonskog prava
