Danas izdvajamo vrlo zanimljiv i informativan članak o pitanjima glasanja na demokratskim izborima s bloga Murus inexpugnabilis.
Od početaka širenja moderne demokracije tijekom 19. stoljeća, pa sve do današnjih dana, prigodom svih se izbora vjernici redovito nalaze u dvojbama: Kome dati svoj glas? Ima li prikladnog kandidata? Treba li možda glasovati za “manje zlo”?
Postavljaju se i brojna pitanja moralne prirode: Je li izlazak na izbore moralna obveza? Može li se sagriješiti glasovanjem?
Vidjet ćemo kako su istaknuti moralni teolozi odgovorili na ta pitanja.
No, prvo trebamo pogledati načelni stav Svete Stolice, a on je odlično izražen u enciklici pape Leona XIII. Sapientiae christianae od 10. siječnja 1890. o dužnostima kršćana kao građana.
Papa kaže kako Crkva može podržati samo zaslužne kršćane kao kandidate, i to one koji su u potpunosti na čistu o odnosu Crkve i države:
Budući da sudbina države naročito ovisi o sposobnosti onih koji predsjedaju narodu, zato Crkva ne može pružiti podršku i odobrenje onim ljudima za koje se zna da se bore protiv nje, koji otvoreno odbijaju poštivati njezina prava, koji nastoje razdvojiti svete od građanskih stvari, koje su po naravi udružene. Naprotiv, podržavateljica je [Crkva], kao što treba biti, onih koji smatraju ono što je ispravno o građanskoj i kršćanskoj državi, i žele da obje rade složno za zajedničko dobro. – U ovim je odredbama sadržana norma, za koju je nužno da je slijedi svaki katolik u radu za javni život. Svakako, gdje je god po Crkvi dopušteno baviti se javnim poslovima, treba podržati muževe istaknutog poštenja, i to one koji su zaslužni za kršćansko ime: i ne može biti nikakvog razloga koji bi dopuštao da se ispred njih stave oni koji su loše nastrojeni prema vjeri.
Papa upozorava na veliku opasnost od prijetvornih političara, koji se javno izjašnjavaju kao podupiratelji katoličkog nauka, a istovremeno dopuštaju i toleriraju širenje svih najodvratnijih protukatoličkih ideja. To su oni koji žele sjediti na dvije stolice, kako bi bili prijatelji i sa Crkvom i sa neprijateljima Crkve.
Zaista, onima koji pristupaju javnim poslovima potrebno je da izbjegavaju naročito dvije opačine, od kojih si jedna prisvaja ime razboritosti, druga se kreće prema lakoumnosti. Neki, naime, moćnici i silnici niječu da se treba odupirati opačini, da ne bi slučajno izbila borba između neprijateljskih nazora. Za ove je nejasno stoje li uz Crkvu ili protiv: premda ispovijedaju da podržavaju katolički nauk, ali žele da Crkva dopusti da se određena mišljenja, koja od njega odstupaju, mogu nekažnjeno promicati. Boli ih propadanje vjere i kvarenje običaja, ali ništa ne poduzimaju kako bi se to izliječilo, ili čak pretjeranom popustljivošću ili svojevrsnom pogubnom prijetvornošću nerijetko uvećavaju zlo.
Na blogu nadalje navode stavke iz udžbenika moralne teologije, koji mogu detaljnije razjasniti pojedinosti oko moralne problematike glasovanja na izborima. Teolozi su obrađivali ta pitanja u sklopu IV. Božje zapovijedi, koja ne govori samo o dužnostima prema roditeljima, nego također i o dužnostima prema domovini.
Na primjer, isusovac Hieronymus Noldino u svojoj Summa theologiae moralis, piše:
Ne postoji, naime, nikakva obveza da se bira dostojnijega; ali je svatko sub gravi dužan izabrati prikladnoga, ako se zbog izbora nedostojnoga može predvidjeti teška šteta.
Prvi je razloga to što nigdje nije zapovijeđeno da predstojnici budu najbolji, nego da budu uredni i prikladni.
Drugi je razlog: a. jer izgleda da birači po sebi odobravaju principe i postupke onih koje biraju; b. jer svjesno birajući nedostojnoga sudjeluju u svim zlima, koje izabrani nanosi državi ili Crkvi; c. jer su drugima sablazan.
Ipak treba istaknuti da: Teško griješe oni koji svjesno biraju kandidata koji je neprijateljski nastrojen prema katoličkim načelima, kao što su liberali i socijalisti, i njemu nastoje pomoći da postigne svoje opake ciljeve, pa makar inače bio sposoban: jer formalno sudjeluju u zlu.
A što je s pitanjem koje muči vjernike praktički na svim izborima: Treba li glasovati za lošega kandidata, kako bi se spriječio izbor još gorega?
Noldin navodi četiri slučaja u kojima se smije glasovati za nedostojnoga:
a) ako se bez vrlo teške neprilike (npr. gubitak posla) ne može izabrati drugi, nego samo zli kandidat;
b) ako treba izabrati zlog kandidata da se spriječi izbor još gorega;
c) ako se s dobrim razlogom može smatrati da će izbor lošega kandidata donijeti državi veliku korist;
d) ako se ne može izabrati dobroga kandidata, osim na listi na kojoj ima i zlih kandidata.
Dakle, u tim se slučajevima smije glasovati za takozvano “manje zlo”, ali to nipošto nije obveza. Noldin piše da bi se u uobičajenim okolnostima kod biranja između dva zla, trebalo suzdržati od izbora, no ipak se, smatra on, može glasovati za “manje zlo” kad postoji određena nada da će se glasovanjem zaista spriječiti veće zlo.
Više o moralnoj problematici glasovanja odnosno neglasovanja svakako pročitajte na blogu Murus inexpugnabilis.
