Možda je vrijeme da Crkva prestane pričati o tome što bi ostatak svijeta trebao učiniti… Možda je vrijeme da se Crkva pridruži Josipu u zasukavanju rukava i obavljanju vlastitog posla…
Kada sam čitao povijest umjetnosti Elizabete Lev o sv. Josipu, podsjetio sam se da je još 1937. godine papa Pio XI. pokrenuo kampanju Crkve protiv komunizma pod pokroviteljstvom svetog Josipa. Učinio je to u enciklici koja je isto tako objavljena na blagdan sv. Josipa:
„Kako bismo ubrzali dolazak toga „Kristovog mira u kraljevstvo Kristovo” koji su svi tako žarko željeli, upravo veliku kampanju Crkve protiv svjetskog komunizma stavljamo pod zastavu svetog Josipa, njezina moćnog zaštitnika. Upravo sv. Josip pripada radničkoj klasi i podnosio je teret siromaštva za seba i Svetu obitelj, čija je nježna i budna glava bio. Njemu je povjereno božansko Dijete kada je Herod poslao svoje ubojice na Njega. A svojim životom je bio primjer vjernog obavljanja svakodnevnih dužnosti svima koji trudom svojih ruku moraju steći kruh. Dobio je titulu „Pravednika”, služeći tako kao živi uzor one kršćanske pravde koja bi trebala vladati u društvenom životu [Divini Redemptoris, br. 81].
Komunizam još nije u potpunosti mrtav, ali njegova je prijetnja svijetu uvelike smanjena raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, šezdeset i devet godina nakon njegova osnutka i pedeset četiri godine nakon proglašenja papine enciklike.
Zanimljivo je da su povjesničari često predlagali razdoblje od pedeset godina kao uobičajeno vrijeme potrebno ekumenskom saboru da se potpuno integrira u život Crkve. Međutim, prošlo je pedeset sedam godina od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, a Crkva se čini jednako zbunjenom kao i 60– ih nakon Koncila.
Što me dovodi do sljedećeg pitanja. Što je veći prioritet, oslobađanje svijeta od opresivne sekularne ideologije koju su proizveli neprijatelji Crkve, ili oslobađanje Crkve od opresivne sekularne ideologije koja djeluje unutar same Crkve?
Zašto, pitam se, sv. papa Pavao VI., sv. papa Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. ili papa Franjo nisu uzeli svetog Josipa kao primjer crkvenog nastojanja da se Crkva očisti od opresivne svjetovnosti iznutra– od svjetovnosti koja potiče lijenost i osobnu udobnost– te zašto je kler tako duboko zaražen (nazovite to kako hoćete) modernizmom, liberalizmom, relativizmom i sekularizmom? Ili neka bude pozitivno pitanje. Primjerice, zašto ne bi imali Josipovu kampanju za obnovu Josipove najvažnije svrhe u cijeloj Crkvi, a to je sigurnost vjernika?
Josipova glavna svrha
Ovaj prijedlog može se činiti čudnim. O Josipu je nekoliko papa tijekom dvadesetog stoljeća pisalo. U posljednje vrijeme, ne samo da je sv. papa Ivan Pavao II. pisao o svetom Josipu u svojoj apostolskoj pobudnici iz 1989. godine, „Čuvaru Otkupiteljev“ (Redemptoris Custos), već smo pod papom Franjom nedavno zaključili godinu sv. Josipa koju je inaugurirao Apostolskim pismom „Očevo srce“ (Patris Corde). Ali dok su svi dokumenti naglašavali važne vrline svetog Josipa u njegovoj brizi za Mariju, Isusa i šire za sve one koji pate ili su u potrebi, nijedan se dokument nije usredotočio na ono što je bila vrhovna dužnost Josipa kao poglavara svete obitelji, a to je da učini dom i svakodnevni život obitelji sigurnim utočištem za približavanje Bogu.
Tko može poreći da je Josipova velika namjena – njegovo temeljno poslanje od Boga i sama nužnost te misije – bila da bude bedem protiv onih koji bi okaljali i degradirali lijepu Mariju i unijeli opake utjecaje i navike u život njezina Sina. Umjesto toga, Josip je osigurao obiteljsku zaštitu i razvoj muške kreposti kod Sina Božjega. Čak i ako naša kultura danas ne može razumjeti tako nešto, ipak je u teološkom kontekstu teško vidjeti nešto važnije od uloge „Josipa” u Kristovom životu.
U tome smislu, ponekad nam može biti oprošteno ako se umorimo od slušanja o „nježnom ocu” i „tihoj, ali postojanoj podršci”. Jednom sam čuo govornika na obiteljskoj konferenciji kako je spomenuo važnost muškarca da bude viđen u dvorištu, pomalo prljav i bez majice, kako kosi travnjak. Što se mene tiče, ja ne kosim bez majice. Ali sama slika predstavlja ideju da je dom zabranjen predatorima. Drugi muškarci će dvaput razmisliti o bilo kakvim zlobnim namjerama prema ženi toga čovjeka; druga djeca dvaput će razmisliti o tome hoće li maltretirati njegovu djecu.
Ali ta ista muževa i očinska uloga djeluje u cijelom opsegu obitelji. Je li supruga i majka pretrpjela maltretiranje na poslu ili nepoštivanje? Je li se neko dijete pobunilo protiv roditeljskog autoriteta, usvojilo lošu naviku, donijelo nemoralne materijale u kuću? Za sve to dogoditi će se posljedice. Dobro se sjećam dana – imao sam možda trinaest ili četrnaest godina – kad sam s ocem bio vani u šumovitom dijelu našeg dvorišta i on mi je rekao da obavim određeni posao. Moj odgovor nije bio zadovoljavajući. Sljedeće čega se sjećam je da je uzeo štap i rekao: „Nemoj kolutati očima sine!“. To je, u ovom ili onom obliku i s jednom ili drugom osobom, važan dio onoga što znači biti otac.
Jeste li šokirani? Razmotrimo, u tome svjetlu, prispodobu o izgubljenom sinu. Mnogo toga se sastoji od očeve svakodnevne nade i molitve da će se sin vratiti. Za svakoga tko je bio makar imalo dobar otac, to se podrazumijeva. Ali možda zaboravljamo na vrijeme kada je otac, tužno gledajući u sina, rekao čvrstim i nepopustljivim tonom: „Ti imaš svoje nasljedstvo. Sada možeš ići. Ne vraćaj se dok se tvoje srce ne promijeni”. Nije li nam očajnički potreban netko tko bi danas u Crkvi provodio upravo ovu vrstu muške kreposti?
Prava zaštita Crkve
Josip u ovakvome obliku tvrdi da moramo započeti obnovu Crkve. Josip je taj koji, zbog svog istinskog obiteljskog očinstva, drži ključ za činjenje čvrstih odluka potrebnih za obiteljski integritet. To je Josip koji nas može povesti u inzistiranju da nepopravljivi svojeglavi katolici – javno svojeglave katoličke vjerske i laičke vođe i u Crkvi i u civilnom društvu – moraju odlučiti hoće li biti vjerni članovi obitelji ili nepoželjni kod kuće. Upravo taj Josip može Crkvu još jednom poučiti kada s tvrdom oštricom istinske očinske ljubavi kaže: „Neka bude kako želiš. Uzmi svoje nasljedstvo i idi”.
Glavna prednost stavljanja Josipa na čelo nasojanja da naš zajednički crkveni dom ponovno učini sigurnim je to što bi to posebno identificiralo najveći problem s kojim se Crkva danas suočava. Bilo bi dovoljno povjeriti obnovu samoga integriteta Crkve istom čovjeku koji je štitio osobnu sigurnost i integritet Blažene Djevice zajedno sa sigurnošću i cjelovitom ljudskom formacijom Isusa Krista. To što je Marija imala siguran prostor za svoje majčinstvo, je nešto što se može zahvaliti Josipu. U onoj mjeri u kojoj je naš Gospodin imao i ljudsku zaštitu i vodstvo da odraste do zrele muškosti, za to je isto tako bio zaslužan Josip. Gotovo se može čuti Josipa kako inzistira da Isus treba ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Može se čuti i kako inzistira da Isus mora izučiti svoj zanat i biti vjeran principima, kako bi mogao dobro služiti svojim bližnjima.
Josip nikada ne bi prihvatio neodgovorno petljanje s pastoralom istinom ili strukturom same Crkve, kao što ne bi prihvatio loš rad koji bi doveo do urušavanja stolice ili kuće. Ideja da se bilo što izgradi – a kamoli ljudski život – na temeljima pijeska s jeftinim zamjenama za dobre materijale bila bi, za Josipa, namjerna ludost, prijekorno napuštanje dužnosti, zapravo stvarna mržnja prema onome zbog koga je sagradio objekt, ili s kime je razgovarao o tome. Ideja da se kompromitira njegova vjera ili rad kako bi stekao veću sigurnost, bogatstvo, udobnost, utjecaj ili slavu ne bi naišla na Josipovo odobravanje. Razmotrite Josipa, dakle, kao uzor katoličkog klera, redovnika/ica i profesore – da ne spominjemo laike koje on očitije predstavlja.
Josip možda nije bio intelektualac, ali je znao koga treba slušati i što treba podučavati. Kada je čuo molitvu „Slušaj, Izraele“ u Mojsijevoj knjizi Ponovljenog zakona, Josip je prvo slušao, a zatim je podučavao. I budući intelektualci našeg vremena ne mogu odbaciti kao slučajnost da naš Gospodin, odgovarajući na pitanje o najvećoj zapovijedi, nije samo svojim riječima rekao da treba ljubiti Gospodina Boga svojega, nego je citirao Pismo, rekavši: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12, 29 – 30).
Razmislite o ovome: „Prvo je: ‘Slušaj, Izraele! Gospodin…’“. Prva stvar, koju Crkva i svi njezini članovi, ma koliko bili inteligentni, ma kako istaknuti, ma koliko sofisticirani, koliko visoko u Crkvi ili u svijetu, moraju učiniti jest upravo čuti, odnosno slušati Boga. Nije ni čudo da u trenutku kada se Marta požalila da joj Marija ne pomaže u posluživanju, Isus odgovara sljedeće: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 41 – 42).
Marija je slušala Isusa. Slušaj, Izraele. Slušaj, dušo moja. Slušaj, Crkvo.
Tihi Josip
Dopustite mi da naglasim da Josip nije umnožavao riječi. Znao je temelje vjere i živio ih je: „Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je” (Izr 10, 19). Poznavao je i knjigu Postanku, posebno ono mjesto na kojem je Bog upozorio Kajina da se ne pretvara da mijenja stvarnost: „Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti” (Post 4,7). Ali Kajin je žudio za ljudskim poštovanjem, pa je ubio svog brata kao što se ubija istina, poričući samu stvarnost kada ga je Bog zamolio da o njoj govori: „Ne znam; zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4, 9). Ali gotovo možemo čuti Josipa kako kaže modernim etičarima, modernim moralnim teolozima, modernim „katoličkim” profesorima, modernim katoličkim „autoritetima” da je njihovo ime kao Kajinovo!
Kažem isto tako „skoro“ jer se čini da Josip uvijek govori glasnije svojim djelima nego riječima. Možda se ne bi svađao sa učiteljima katoličkog svijeta; on bi jednostavno mogao odvesti sve studente do onih koji poučavaju istinu, uzrokujući kolaps jednog sveučilišta za drugim i prebacujući ravnotežu intelektualne moći s Pilata i Heroda na Njegovog udomljenog Sina. Možda ne bi ukorio ohole biskupe koji su zadobili naklonost svjetovnošću; on bi jednostavnije odveo sve katolike (koji podupiru Crkvu) u „Egipat“ – to jest, u druge biskupije koje posebno nastoje osigurati vjeru i moral onih koji su im povjereni na brigu. Odjednom, pod Josipovim vodstvom, čak i ako katoličke vođe na određenim mjestima ne bi mogli biti dovedeni do vjernosti, milijuni laika konačno bi mogli premjestiti svoje resurse i sebe, ili barem svoja srca negdje drugdje.
Istrošenost zbog obeshrabrenja i umrtvljene vjere mogla bi se preobraziti u onu kombinaciju žara i požrtvovnosti koja karakterizira svece, koji više neće moći zanemariti Božju zapovijed da čuju istinu. Josip je, sa svoje strane, uvijek bio u pokretu—uvijek pod božanskim vodstvom tamo gdje je mogao osigurati sigurnost i integritet Riječi Božje.
Prema Elizabeti Lev, nova ikonografska uloga svetog Josipa brzo se razvila u četrnaestom stoljeću. Sve više se prikazivao u ulozi zaštitnika Crkve, jer je bio zaštitnik samoga Krista, a Crkva je Tijelo Kristovo. Josip se isto tako počeo pojavljivati u umjetnosti s frizurom i bojom odjeće koje su se u prethodnim razdobljima koristile za Svetog Petra. Tijekom i nakon razornih godina avignonskog sužanjstva papinstva i Velikog zapadnog raskola (kada su prvo bila dva, a zatim trojica koji su tvrdili da su pape), sveti Josip se sve više predstavljao kao zaštitnik papinstva. Papa Siksto IV. dodao je blagdan svetog Josipa u liturgijski kalendar 1479. godine.
Ovaj razvoj je vrijedan meditacije. Od svih načina na koji se Josip pojavio u umjetnosti i pučkoj pobožnosti tijekom stoljeća, možda je ovaj danas opet najpotrebniji. Jedna je stvar identificirati Josipa kao model za naše stavove prema radnicima migrantima, kao što je učinio papa Franjo, ili čak staviti Josipa na čelo borbe protiv ateističkih ideologija, kao što je to učinio papa Pio XI. Ali kada ideološki sekularizam truje i prelazi na katoličku misao među bezbrojnim biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima/ama, fakultetskim profesorima, laicima, župnim volonterima i katoličkim političarima, možda je vrijeme da se papa uozbilji i postavi svetog Josipa kao model za vjernike.
Možda je vrijeme da Crkva prestane pričati o tome što bi ostatak svijeta trebao učiniti, kao da je neka novinarka. Možda je umjesto toga vrijeme da se Crkva pridruži Josipu u zasukavanju rukava i obavljanju vlastitog posla.
