Ispravno poimanje slobode
“Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu …“
Živimo u vremenu u kojem je upravo sloboda izlikom tijelu, i u kojem se ugađanje požudi tijela prikazuje i veliča kao znak slobode. A istina je kako je zapravo riječ o gubitku slobode, o pravom ropstvu.
ZNAK KRISTOVE SLOBODE — U HODU ZA NJIM PRESTATI TRAŽITI BILO KAKVU IZLIKU…
A neki bi prilagođavali čak i katekizam svom načinu života, i što je zanimljivo, takvi se vole nazivati “liberalnima”. Iza skuta toga pojma skrilo se neko čudno poimanje slobode koje uzvikuje “meni je sve dopušteno”… O kakvoj je to slobodi riječ koja se nudi iza propagatora takvog naziva? To bi kao trebalo automatski značiti kako su oni koji se tako imenuju moderni i napredni (nasuprot onima drugima). No, da bi nešto bilo sačuvano dugoročno mora biti konzervirano, a samo srce koje je konzervirano Kristom može sačuvati slobodu nekvarljivosti. Sve dakle što nije podvrgnuto Kristu u našem životu izloženo je kvarljivosti zlih nagnuća.
Sveti Pavao je upozoravao Galaćane (ne bez utemljenja u zastupanjima nekih ideja onodobnih slobodnjaka): “Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu…“. A baš je o tome bila riječ, a tako i u naše vrijeme, kod najglasnijih promicatelja tzv. liberalnih (“slobodoumnih”) promišljanja koja se lukao provlače kroz neke crkvene glave. Lako se može primijetiti da su baš takvi nerijetko hvaljeni od određenih medija i ideologija kojih baš nimalo nije briga za Kristom, ni za porukom spasenja.
Ako nas Krist za slobodu oslobodi (vidi Gal 5, 1a), o kakvim bi to novim (nama još neotkrivenim i nedosegnutim) slobodama trebalo biti riječ. Jesu li to možda one slobode koje vraćaju pod jaram ropstva (vidi Gal 5, 1b)?! Može se zaključiti kako onaj tko bi zastupao takve neke “nove slobode” je debelo zaglibio u tijelu pa sad traži izliku u pravima i slobodama na ovo ili ono, ovisno u kojem području je zaglibio…
Čovjek koji uvijek hvali i promiče rakiju kao rješenje za sve probleme i bolesti mogao bi se također nazvati nekom vrstom “liberala”, a to što mu je to samo izlika da bi nastavio piti o tome ga ne smije i nema pravo nitko pitati… Možemo li mi biti Kristovi, a podržavati grijeh (naravno drugačije ga imenujući) pod izlikom prava i sloboda, odnosno zastupati nešto od čega nas je Krist oslobodio…?!
MOŽEMO LI IĆI ZA KRISTOM A ZASTUPATI PRAVO NA STARE POŽUDE?
POTEŠKOĆE UČENIČKOG SRCA UVIJEK SE TIČU SVLADAVANJA GRADIVA…
A za prolaznu ocjenu Isus traži hod bez izlike! Isus u današnjem evanđelju oduzima svaki pokušaj izlike ili izvlačenja na nešto ili nekoga. TO JE TRENUTAK ODLUKE BEZ IZLIKE, kad Krist oslobađa ljudsko srce za svoju slobodu.
KRISTOVA SLOBODA JE POSVE DRUGAČIJA, a tiče se ispunjenja njegova zahtjeva u nasljedovanju. Kristov zahtjev je opremanje učenika za zadaću nove slobode koju trebaju navijestiti i donijeti drugima. Samo slobodno srce u Kristu sposobno je donijeti Krista drugima.
Bog zato stavlja na kušnju naše motive hoda za njim, i želi ih pročistiti od svih krivih i grešnih nagnuća. Primiti Isusa u svoju sredinu, u svoj život znači biti spreman živjeti prema njegovim pravilima, znači biti spreman podvrgnuti se zahtjevnosti hoda za njim… Učenik Isusov može biti samo onaj tko u njemu vidi jedini oslonac za svoju glavu i slobodu za svoje srce, i koji se ne da impresionirati nekim rupama i jazbinama.
Isusov učenik zastupa uvijek poruku života (kraljevstvo Božje), te prepoznaje i razotkriva ideologe i glasnike smrti zarobljene požudom tijela. Dakle, u usporedbi s tim, gdje sam ja ovoga trenutka? Čega se više drži moje srce: pluga koji formira brazdu Isusova nauka, ili okretanja unatrag…?
