Treba osuditi invaziju Rusije Vladimira Putina na Ukrajinu, točka. Moramo i razumjeti što je dovelo do ovog užasnog čina Rusije, ne da ga opravdamo, već sa ciljem deeskalacije današnjeg sukoba i sprječavanja budućih.
Nažalost, previše stvaratelja vanjske politike ponaša se kao da je trajno 1939. godina i svaki strani vođa koji nije naš saveznik je Adolf Hitler. Svaki pokušaj da se shvati perspektiva druge zemlje smatra se “umirivanjem” ili još gore, izdajom. Ipak, ove pojednostavljene karikature malo pomažu u rješavanju današnje situacije.
Za početak, moramo objasniti razloge Putinove popularnosti u Rusiji. Pogriješili bismo kad bismo rekli da mladi Rusi podržavaju Putina samo zato što su sami po sebi zli; isto tako, pogrešno je i beskorisno etiketirati i kažnjavati ruski narod kao zlikovce. Ovo nije katolička perspektiva, niti ona koja teži miru.
Rusija je ponosna nacija s bogatom poviješću. Mi ovdje na Zapadu smo užasnuti kada čujemo da se mnogi Rusi danas (uključujući Putina) s nostalgijom osvrću na Sovjetski Savez, ono što nazivamo “carstvom zla”. Međutim, njihova nostalgija nije pokušaj oživljavanja zla komunizma, već vraćanje svoje pozicije uspješne svjetske sile. Rusija je imala utjecaj i poštovali su je (u strahu) drugi narodi. Prije Oktobarske revolucije, carska Rusija bila je zaostala, srednjovjekovna nacija koja je daleko zaostala za zapadnim zemljama. Za mnoge Ruse, Sovjetski Savez je bio nesavršeno sredstvo koje je dovelo do njihove pojave kao svjetske sile.
Nepotrebno je reći da pad Sovjetskog Saveza u Rusiji nije bio dobro prihvaćen. Devedesete su bile desetljeće duge krize identiteta za ruski narod – kako krenuti naprijed u ovom novom svjetskom poretku u kojem više nisu bili prava supersila?
Nažalost, u ovo kritično vrijeme Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama, nije pristupio Rusiji kako bi izgradio novo savezništvo, već ih je umjesto toga tretirao kao poraženog neprijatelja kojeg se može zgaziti. Obećanje da se NATO-a neće širiti istočno od Njemačke je vrlo brzo prekršeno, na kraju proširivši granice NATO-a sve do ruske granice. Zapad je smatrao da može sam diktirati – i kasnije mijenjati – uvjete kako mu odgovara.
U takvoj situaciji Putin je došao na vlast. Smatrao je — jer je dijelio — rusku želju da ponovno postane velika nacija, da Rusiju treba opet tretirati kao ravnopravnu sa Sjedinjenim Državama. Budući da je prihvatio ovaj pogled, njegovi ljudi su ga prigrlili. Na mnogo načina, ovo je slično popularnosti kampanje Donalda Trumpa “Učinimo Ameriku ponovno velikom”. Opasnost je, naravno, mogućnost devolucije legitimnog domoljublja u grubi nacionalizam.
Kada je 2010. u Ukrajini demokratski izabran proruski predsjednički kandidat, Amerika je podržala državni udar da ga svrgne s vlasti. Za prosječnog Rusa, ovo je bio jasan i opasan antiruski potez Zapada. Zapadne vojne sile su djelovale na samim granicama Rusije. Zamislite kako bi se prosječni Amerikanac osjećao da je Rusija na sličan način postupila u Meksiku ili Kanadi?
Situacija u Ukrajini je daleko složenija nego što želimo priznati. Ne radi se samo o slučaju da je jedna strana nacija nasumično napala drugu, ili da Rusija samo pokušava proširiti svoje granice. Postoje duboke veze između dvije zemlje, sa značajnim brojem ljudi koji govore ruski i etnički Rusi koji žive unutar ukrajinskih granica.
Naravno, to omogućuje Putinu da koristi poluistine kako bi dobio podršku za svoje postupke – on samo brani prava Rusa u Ukrajini, kako tvrdi. Činjenica da su Rusima u Ukrajini povremeno kršena njihova prava — uz podršku Zapada — daje ruskom predsjedniku dovoljno prostora da uvjeri mnoge svoje ljude u ispravnost svojih postupaka.
Opet, ništa od ovoga ne opravdava invaziju Rusije na Ukrajinu. Nema tu legitimnog opravdanja. Ipak, ako jednostavno osudimo Putina kao sljedećeg Hitlera koji samo želi proširiti Rusiju u svojoj megalomaniji, ne činimo ništa da smanjimo sukob (i zapravo ga rasplamsavamo). Da bismo radili na miru, moramo biti spremni razumjeti rusku perspektivu.
Bez obzira na razloge ruske invazije na Ukrajinu, jedno je jasno: Amerika ne može angažirati nikakve vojne snage u ovom sukobu. Ako nas je proteklih trideset godina ičemu naučilo, to je da kada se Amerika upusti u vojne intervencije u inozemstvu, oni čine stvari gorima, a ne boljima. Pogotovo sada, kada govorimo o angažiranju nuklearne sile. Pogoršanje stvari moglo bi zaista učiniti svijet još gorim. Mislimo li doista da predsjednik Biden može biti uspješan vrhovni zapovjednik u vrijeme rata? Samo pitanje trebalo bi nas držati budnima noću.
Neki već tvrde kako će, ako se Putinu dopusti da preuzme Ukrajinu, on krenuti na Poljsku. Prvo, takvo gledište upada u zamku “Putin je Hitler”, a također pogrešno shvaća značaj Ukrajine u ruskom umu. Nadalje, Poljska je već članica NATO-a, što znači da imaju postojeći ugovor da ih brane ako dođe do takve invazije (a Putin je svakako svjestan tog sporazuma).
Vrlo je lako u vrijeme rata demonizirati one koje doživljavamo kao svoje neprijatelje. Kao katolici umjesto toga moramo raditi za mir što uključuje razumjeti kako su naši vlastiti postupci pridonijeli trenutnoj situaciji. To ne znači odbiti prepoznati zlo Putinovih postupaka, već vidjeti zašto ti postupci imaju tako široku podršku u njegovoj zemlji. Tek tada možemo raditi na što mirnijem rješavanju problema.
