Vjera nas uči da je Bog uvijek prisutan, no njegovu prisutnost treba prihvatiti, postati je svjestan, kako bi Bog mogao djelovati u našem životu. To se događa u i po molitvi. Molitva je, u svojem korijenu, jednostavno skretanje pozornosti na Boga.
Koja prekrasna slika: skrenuti pozornosti na Boga. Zamislite samo: zastati i stvarno obratiti pažnju na Boga! Tako jednostavno, a tako se često previdi.
Najčešće se molitva definira kao “razgovor s Bogom“. Istinito i dobro svjedočanstvo. Ali ovoj definiciji nekako nedostaje pravo značenje. Dok većina ljudi lako shvaća “govorni” dio razgovora, manje cijene element “slušanja” u razgovoru. I tako može biti puno naglaska na recitiranju molitvi, zagovornim molitvama, itd. Sve su one dobre same po sebi, čak i potrebne – ali kada se i kako sluša Boga?
Netko bi teoretski mogao recitirati duge molitve, ali na kraju obratiti malo pozornosti na Boga. Ovo se ne događa zbog zlonamjernih ili oholih motiva, nego zbog činjenice da su naši umovi slabi. I tako definicija o “razgovoru” ima svoje zamke i ograničenja.
Katekizam Katoličke Crkve kao definiciju kršćanske molitve preuzima misao sv. Terezije od Djeteta Isusa: “Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti”, te sv. Ivana Damašćanskog: “Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga” (KKC, br. 2559).
Kakve li razlike kada se na molitvu krene imajući ovo naumu: “Sada ću sve odložiti, smiriti se i provesti neko vrijeme pridavajući svoju pažnju Bogu. Mirno ću sjediti i slušati – dok On govori. Razmišljat ću o Njegovoj slavi, radovati se Njegovoj istini, i duboko razmatrati Njegovu prisutnost.“
Obraćanje pozornosti na Boga može uzeti mnoge oblike.
Jedan izvanredan način je u sporom, promišljenom i ciljanom selektivnom čitanju Svetog Pisma, što se zove lectio divina. Ne čitamo samo tekst, nego slušamo kako nam Bog govori; obraćamo pozornost na ono što On govori. I dok slušamo, obraćamo pozornost na Njega, naše misli počinju se mijenjati i daruju nam se Kristove misli.
Drugi, nadmoćan način skretanja pozornosti na Boga je u euharistijskom klanjanju: gdje naše misli lagano kreću prema Njemu, a On nam uzvraća svojom ljubavlju, često bez riječi, ali Njegova prisutnost je vrlo moćna.
Nadalje, u autentičnom i crkveno odobrenom duhovnom čitanju obraćamo se Bogu tako da ga slušamo preko riječi njegovih posrednika – svetaca, mistika i drugih uglednih izvora. Dobro, zdravo i odobreno duhovno čitanje donosi nam Kraljevstvo Božje, njegovu mudrost, i njegovu viziju. I dok pažljivo proučavamo sveti nauk, time obraćamo i pozornost na Boga.
I naravno, najviši oblik pridavanja pozornosti Bogu je sudjelovanje u svetoj liturgiji, gdje doživljavamo Njegovu prisutnost i moć, slušamo Njegove Riječi izgovorene pobožno i promišljeno, častimo Njegovu prisutnost na svetom oltaru, te Ga pozorno i pobožno primamo.
A tijekom dana možemo na bezbroj načina zastati na trenutak i obratiti pozornost na Boga kroz strelovite molitve, jer : Molitva je, u korijenu, jednostavno usmjeravanje svojih misli i pažnje na Boga.
