„Kazna vodi čovječanstvo, kazna ga štiti, kazna budno pazi dok stražar spava. Mudar čovjek smatra kaznu usavršenjem pravde“ (Joseph de Maistre).
“Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne.” (Kol 3,5-6)
Govor o pandemiji ili o mjerama koje građanska vlast poduzima protiv nje ili govor o različitim odredbama biskupskih konferencija zagušio je mnoge druge govore. Nije sve zlo za zlo, ne trpimo kao prije medijski teror rodne ideologije. Međutim, rijetko se također čuje i istiniti govor o naravi ovih događaja. Što su oni u svjetlu Božje objave, kako ih tumačiti u skladu s katoličkom vjerom? Što se zaista događa?
Najčešće se javljaju glasovi koji ovo što nam se događa objašnjavaju na deistički način, kao da Boga nema. Dogodio se, eto, kvar u stroju. Strpimo se malo, uskoro će meštri (znanstvenici, stručnjaci, političari) riješiti problem i mi ćemo živjeti „novu normalnost”. Ne ćemo biti sasvim potrošačko društvo, nego dijelom potrošačko, a dijelom medicinsko. Neće nam biti jedini smisao užitak u trošenju, napravit ćemo mjesta i bojazni za zdravlje. Napunit ćemo jedan osjećaj drugim, užitak strahom. Taj će amalgam ukrotiti čovjeka i urediti društvo, pred nama je svijetla budućnost.
Rijetki se glasovi koji ovo što nam se događa tumače kao Božju kaznu, kao njegov „gnjev” kojim odgaja neposlušnu djecu. Štoviše, ovo se tumačenje s gnušanjem odbacuje kao nešto nedostojno Boga. Doduše, čuli su se ozbiljni glasovi da je riječ o kažnjavanju. Majka Zemlja kažnjava svoju djecu jer se nisu dobro odnosila prema njoj. Spopao ju je bijes, tantrum, i sad se osvećuje i trese, kao u Zagrebu.
Tako nam Gea poručuje da se ekološki osvijestimo, obratimo, i prestanemo uništavati prirodu. Ovo tumačenje možemo nazvati poludeističkim. Bog se ne miješa u sve, s nama komunicira isključivo na ružičast način, a prljave poslove prepušta Majci Zemlji. Ako mislite da izmišljam i da ovakvih objašnjenja nema, pročitajte ovo.
Dakle, kažnjava li Bog ili ne? Na to pitanje odgovor je jednostavan: Da, Bog ponekad kažnjava. Kažnjava kako pojedince, tako i cijele narode. Kažnjava vremenitim kaznama u Čistilištu i vječnom kaznom u Paklu. Može kazniti uz pomoć prirodnih nesreća (bolest, potres, poplava…), ali to ne znači da je svaka prirodna nesreća automatski kazna za grijehe svakome onome koji od nje trpi. Često i nedužni stradaju, u tom slučaju Bog dopušta zlo radi većeg dobra.
Bog nikada ne će moralno zlo, njegove kazne nisu plod mržnje. Nisu osveta, već milost. Ili donose pravdu ili donose spas. Njegove su kazne pedagoški usmjerene, služe tome da se ljudi obrate od svojih zala. Sluga Božji papa Pio XII. ovako je 1957. govorio katoličkim pravnicima: „Željeli bismo vas pozvati na razmišljanje o činjenici da `Bog kažnjava`, kako jasno proizlazi iz objave, povijesti i života. Koji je smisao ove božanske kazne? Apostol Pavao ga daje razumjeti kada uzvikuje: `Što tko sije, to će i žeti` (Gal 6,7). Čovjek, koji sije grijeh, žanje kaznu. Božja je kazna odgovor na grijehe ljudi.”
Možemo, dakle, i trebamo (potiče nas papa Pio XII.) razmišljati o tome jesu li sveopća zaraza, ekonomske i društvene posljedice borbe protiv zaraze, uskrata sakramenata i zagrebački potres – jesu li Božja kazna. Naravno, pri tome valja sačuvati temeljnu poniznost i priznati da o tome ne možemo donijeti konačan zaključak. Nije nam dano sasvim poznavati Božje puteve. Premda Bog načelno može kažnjavati i pojedince i narode prirodnim nedaćama, je li to slučaj kad se radi o ovom ili onom, možemo samo razmišljati i pretpostavljati.
Velika prirodna zla i svi užasi povezani s tim, da bi bili kazna Božja, moraju imati neki veliki povod, neku groznu stvar preko koje Gospodin ne može lako prijeći. Promislimo, što je moglo izazvati ove strahote koje su nas pogodile? Obično se u povijesti spasenja prepoznaju dvije stvari koje izazivaju Božju snažnu odgojnu intervenciju. To su grijesi protiv prve zapovijedi (idolopoklonstvo) i grijesi protiv šeste zapovijedi (bludnost), koji su veoma često međusobno povezani i izazivaju jedno drugo.
Bog ne dopušta da njegovi izabranici budu kušani preko svojih snaga. Kad se najteža moralna zla (idolopoklonstvo, bludnost, pohlepa) rašire u toliko mjeri da se više i ne smatraju zlima, kad ih „elita” opravdava i čini, dovodeći tako malene (djecu, siromašne) u napast da i sami to opravdavaju i čine, Gospodin šalje različite prirodne nesreće kao upozorenje da ljudima prijeti vječna kazna ako se ne obrate. Preko proroka poziva na obraćenje, ne želi da njegova djeca zauvijek propadnu. Štoviše, sam hita da nas spasi, utjelovio se i na sebe preuzeo kaznu za naše grijehe. „Njegove nas modrice iscijeliše”, kaže Sveto Pismo.
Naročito se Božja kazna može očekivati kad zastrane oni koji bi trebali biti Božji glas na zemlji, kada sami proroci prestanu govoriti istinu i pozivati na obraćenje. Kada pastiri postanu najamnici i vukovi, za očekivati je da će se pojaviti vlasnik stada i dati svakome što je zaslužio. Stoga se možemo upitati što su to napravili naši pastiri i proroci u posljednje vrijeme, a moglo je izazvati ovakvu nevolju, kakva je primjerice nemogućnost javnog slavljenja svete i uzvišene Gospodinove žrtve na oltaru.
Toliko je toga, nažalost! Gotovo da nema dana, a da ne čujemo kako je ovaj ili onaj kardinal, nadbiskup, biskup, čak i biskup grada Rima, rekao ovo ili ono, učinio ovo ili ono. A gdje su tek grozote iz nedavne prošlosti! Evo primjera. Čikaški kardinal B. Cupich, naše gore žalosni list, javno je sudjelovao u poganskom obredu. To se dogodilo 7. siječnja ove godine. Kardinala Cupicha nitko od njegove subraće nije javno upozorio, niti sudionike tog nesretnog čina pozvao na obraćenje.
Drugi primjer. Novoizabrani predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Limburga, Georg Bätzing, u intervju utjecajnim njemačkim novinama 12. travnja 2020. izjavljuje: „Ako homoseksualni par živi u vjernosti, zar ne možemo reći da njihov odnos Bog blagoslivlje?” Nije zabilježen javni istup nekog biskupa ili pape protiv ove izjave. Njegova se misao širi među vjernicima i pomalo zahvaća većinu katolika. Takvo nešto strašan je otpad od vjere i izaziva dolazak „gnjeva Božjeg” (usp. Kol 3,6).
Osobito se grozna stvar dogodila prošle jeseni. Riječ je o idolopoklonstvu Pachamami, amazonskoj Majci Zemlji, i njenom kipiću. To se dogodilo u srcu katoličanstva, u Rimu, povodom sinode o Amazoniji. Naravno, samom strašnom činu (klanjanje kipu) i susljednim činima (uvođenje kipa u baziliku svetog Petra, ukrašavanje dvorane cvijećem koje simbolizira Majku Zemlju i sl.) nisu nazočili svi biskupi svijeta. Međutim, to ih ne oslobađa odgovornosti. Biskupi su dužni braniti vjeru čitave Crkve, nisu odgovorni samo za svoju biskupiju, a ponajprije griješe kad šute jer su pozvani svjedočiti za istinu. Osim nekoliko časnih izuzetaka, svi su biskupi svojom šutnjom pristali na tu sramotu.
Iz ovoga možemo zaključiti da se u narodu Božjem događa velika apostazija, ponekad glasna, a ponekad prešutna, i da su posljedice te apostazije strašna moralna zla. Hodamo po rubu balkona, neki su već i pali, misleći da je sve u redu. Brižan otac ne sjedi prekriženih ruku. Hvata nas za kosu i odvlači od provalije. To nas boli, ne sviđa nam se njegov postupak, doživljavamo to kao kaznu. To je, međutim, lijek. Gorak, ali itekako potreban. Otac s nama postupa strpljivo, ali i odlučno. Ne želi da stradamo zauvijek, nego sve poduzima da nas spasi.
Spoznaja pravog stanja stvari (masovni otpad od katoličke vjere, osobito otpad pastira, i susljedna Božja pedagoška mjera) mogu pojedinog vjernika dovesti u napast da izgubi vjeru u jednu, svetu, apostolsku i katoličku Crkvu. Čovjek može upasti u očaj i malodušnost, može malaksati u duhovnoj borbi, prestati hrabro svjedočiti za istinu. Ova kušnja osobito snalazi one koji su u svom vjerničkom životu prethodno razvili nesvjesnu papolatriju (uvjerenje da je papa uvijek i u svemu nepogrešiv) i krivo poimanje poslušnosti.
S druge strane, može se javiti cinizam i ogorčenost. Pojedinac, uvidjevši što se događa, pogrešno zaključi da ništa ne valja, da je sve jedna velika laž i da nema smisla ustrajati u vjeri. Počne se rugati svemu, tražiti mane i tamo gdje ih nema, postane zlurad. Ove dvije krajnosti, očaj i ogorčenost, malodušnost i zluradost, često pojedincu „sakriju” osobne slabosti i grijehe, zatvore duhovne oči, tako da ne vidi svoje pravo stanje i što se s njim događa.
Lijek protiv ovih napasti jest poniznost. Ponizan čovjek shvaća da sudbina Crkve, i njegova osobna sudbina, u prvom redu ovise o Bogu. Stoga ne gubi mir koji mu Uskrsli daje kao prvi dar. Drugo, ponizan čovjek zna da je Gospodin sudac svima, da se ne treba bojati ove ili one zemaljske ili crkvene vlasti, nego da se treba bojati Boga i vršiti njegovu volju, bilo zgodno ili nezgodno.
Također, budući da je Gospodin sudac živih i mrtvih, ponizan čovjek zna da nije na njemu suditi i osuđivati „tuđe sluge”, nego kao razumna ovca prosuđivati riječi i djela u skladu s istinom, čuvajući jedinstvo u ljubavi i zajedništvo s onima koji se brinu za njega. Ponizan čovjek je svjestan da poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh i da se „većma” treba pokoravati Bogu. I naposljetku, onaj tko je ponizan prije svega gleda svoje grijehe, za njih se kaje, moli od Gospodina i od ljudi oproštenje, i nastoji popraviti se.
Želimo li prebroditi ovu oluju, koja se slučila na crkvenu lađu, budimo ponizni i držimo se sidra, ufanja, nade u Krista. Gospodin se brine za svoju Zaručnicu, Crkvu. Ako i dopušta da je za neko vrijeme zavode, ranjavaju i prljaju oni koji bi je trebali čuvati, brzo će pohitati da je oslobodi, da je očisti i posveti.
Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî. (Mt 24,45-51)
Mate Šimundić
