Ako papa Franjo može proturječiti učenju pape Benedikta, što će spriječiti budućeg papu da proturječi papi Franji? Svatko tko je istinski zainteresiran za očuvanje papinske vlasti (za razliku od stjecanja privremene prednosti u internim raspravama) trebao bi prepoznati štetu koju bi ovaj nacrt dokumenta mogao prouzročiti.
Glasine su istinite. Moji izvori u Rimu – previše pouzdani da bi se u njih moglo sumnjati – potvrđuju da Vatikanom kruži dokument kojim bi se, ako bi se dobilo papino odobrenje, značajno ograničila upotreba „izvanrednog oblika“ liturgije, tradicionalna latinska misa.
Ovaj je dokument u fazi nastajanja. Mogao bi se izmijeniti, ili možda nikada neće biti objavljen. No o takvom dokumentu se ne bi ni raspravljalo bez prešutnog odobrenja (ako ne i aktivne potpore) pape Franje. Ako se objavi u obliku koji je sličan trenutačnom, onda bi to bila pastoralna i doktrinarna katastrofa. To bi osujetilo snažan pokret reforme u Crkvi i, paradoksalno, potkopalo bi vlastiti autoritet Pape.
Dopustite mi da objasnim.
Apostolskim pismom Summorum Pontificum (iz 2007. godine) papa Benedikt XVI. je dao katoličkim vjernicima veći pristup tradicionalnoj latinskoj misi. Novim dokumentom, oblikovanim kao „uputa“ za „provedbu“ Summorum Pontificum, papa Franjo bi zapravo odbacio rad svoga prethodnika, a istovremeno prekinuo napredak najbržeg rastućeg dijela sveopće Crkve.
Papa Benedikt je napisao Summorum Pontificum jer je, u sve većoj potražnji za tradicionalnom liturgijom, prepoznao autentično kretanje Duha Svetoga unutar Crkve. Želju za tradicionalnom latinskom misom ne potiče nostalgija; ogromna većina ljudi u klupama nije dovoljno stara da se sjeća liturgije koja je bila univerzalna prije Drugog vatikanskog koncila. U vremenu kada tisuće katolika napušta Crkvu, a mladi ljudi napuštaju vjeru, tradicionalističke župe bilježe eksplozivan rast, posebno obilježen prilivom mladih obitelji.
Pa zašto bi onda bilo koji katolički prelat, promičući evangelizaciju, želio omesti rast tradicionalnog katoličanstva? Zašto se igrati s uspjehom? Može li to biti zato što očiti pastoralni uspjeh tradicionalističkih zajednica stvara neugodan kontrast neuspjelim katoličkim mainstream župama koje se brzo smanjuju? Kao što sam primijetio prije samo nekoliko tjedana, jasno je „da je jedina liturgijska opcija koju liberalni katolici ne mogu podržati opcija drevne liturgije“.
U Summorum Pontificumu je papa Benedikt izjavio da svaki svećenik ima pravo slaviti tradicionalnu liturgiju bez posebnog dopuštenja svoga biskupa. Nacrt dokumenta bi navodno ukinuo to dopuštenje. Da budem potpuno iskren, u praksi ova promjena ne bi imala previše utjecaja na dostupnost tradicionalne latinske mise, jer svaki razboriti dijecezanski svećenik već zna da će, ako nema odobrenje biskupa za slavljenje tradicionalne latinske mise, vjerojatno imati problema s biskupom. Na taj su način, suprotno duhu Summorum Pontificum, mnogi biskupi nastavili prigušivati zahtjev za tradicionalnom liturgijom.
Međutim, zahtjev da se dobije odobrenje biskupa (što je samo jedno od nekoliko novih ograničenja koja se predlažu) bi imao vrlo značajan učinak na drugi način. U Summorum Pontificumu papa Benedikt je isto tako jasno stavio do znanja da – suprotno raširenom dojmu – tradicionalna latinska misa nikada neće biti ukinuta. „Ono što su ranije generacije držale svetim, ostaje svetim i za nas i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili se čak smatrati štetnim“, objasnio je papa Benedikt.
Jasno je da ako papa Franjo sada učinkovito zabrani slavljenje tradicionalne latinske mise / ili kaže da je tradicionalna liturgija štetna – ili dijecezanskim biskupima da moć da to čine – onda on izravno proturječi svome prethodniku.
Ako papa Franjo može proturječiti učenju pape Benedikta, što će spriječiti budućeg papu da proturječi papi Franji? Svatko tko je istinski zainteresiran za očuvanje papinske vlasti (za razliku od stjecanja privremene prednosti u internim raspravama) trebao bi prepoznati štetu koju bi ovaj nacrt dokumenta mogao prouzročiti.
Ironično, katolički vođe koji u ovom slučaju lobiraju za veliku upotrebu papinske moći proveli su proteklih nekoliko generacija ometajući pozivanje na papinu vlast u drugim slučajevima – uključujući Summorum Pontificum. No, zakonski autoritet rimskoga pape je ozbiljno ograničen. Može samo proglasiti istine koje su predane u katoličkoj tradiciji. Ako proturječi učenju prethodnih pontifikata – ako sugerira da ono što je nekada bilo sveto više nije sveto – napada osnovu na kojoj počiva njegov vlastiti autoritet.
Dakle, ovaj nacrt dokumenta ne predstavlja problem samo tradicionalistima, već predstavlja i veliku opasnost za Crkvu. Onome kome je stalo do evangelizacije, cjelovitosti doktrine i očuvanja papinske vlasti trebao bi se energično oduprijeti takvom dokumentu.
