Promatrači Katoličke Crkve u Njemačkoj dugo su strahovali da će Sinodalni put koji je u tijeku dovesti do odvajanja od Rima. Ti su strahovi dodatno pojačani, nakon što su njemački biskupi u studenom odbili zahtjev Vatikana da stave “moratorij“ na kontroverzni proces u kojem se zagovara ređenje žena, veća uloga laika u upravljanju Crkvom i odobravanje homoseksualnog seksa.
Ali izuzev odlučnije intervencije Svete Stolice, ishod koji je još štetniji od formalnog odvajanja od univerzalne Crkve pojavljuje se kao najvjerojatnija mogućnost u obliku “prljavog raskola“.
“Prljavi raskol” opisuje situaciju u Njemačkoj ako krivovjerni diktati Sinodalnog puta postanu norma u cijeloj Njemačkoj, a da Vatikan pri tome ne intervenira. U tom bi kontekstu krivovjerni biskupi i dalje kanonski upravljali većinom njemačkih biskupija, ideje koje krše univerzalnu vjeru bile bi predstavljene kao autentični crkveni nauk, a vjerni njemački katolici suočili bi se s represijom.
Pojedinosti raskola nedavno je obznanila organizacija Novi početak, laički pokret njemačkih katolika koji se protivi krivovjernoj putanji Sinodalnog puta. Grupa je ranije ovog tjedna održala konferenciju s američkim katoličkim novinarima, opisujući moguće ishode sinodalnog procesa kako se približava završnoj sinodskoj skupštini, od 9. do 11. ožujka.
Organizacija Novi početak opisala je prljavi raskol kao “najgori mogući“ ishod, kako za partikularnu Crkvu u Njemačkoj, tako i za opću Crkvu.
„Zapravo, postojala bi dva Učiteljstva: rimokatoličko, koje bi bilo prisiljeno na nestajanje u Njemačkoj, i sadašnje “drugačije katoličko“ Učiteljstvo Sinodalnog puta, koje guraju svjetovni i crkveni mediji”, rekli su u priopćenju iz organizacije Novi početak pozivajući se na citat biskupa Georga Bätzinga, predsjednika Njemačke biskupske konferencije, koji je ranije govorio o ciljevima sinodalnog procesa.
Grupa je dodala da bi prljavi raskol stvorio uvjete u kojima vjerni njemački katolici osjećaju da moraju „napustiti Crkvu“, te bi javno morali priznato novo crkveno tijelo, ako bi htjeli ostati u Crkvi“.
Iako su prijedlozi Sinodalnog puta tehnički neobvezujući, članovi Novog početka očekuju da će do raširene de facto provedbe ovih pogrešnih ideja doći u većini njemačkih biskupija.
Neki njemački biskupi, poput biskupa Bätzinga, provodit će krivovjerne prijedloge Sinodalnog puta u svojim biskupijama jer vjeruju da su ispravni. Zapravo, nakon što mjera za promicanje krivovjerne vizije ljudske seksualnosti nije dobila potrebnu potporu dvije trećine njemačkog episkopata na skupštini Sinodalnog puta u rujnu 2022., biskup Bätzing rekao je medijima da će se ipak pobrinuti da tekst postane “stvarnost“ u njegovoj biskupiji Limburg. Utjecajni biskup je dodao kako će nekoliko drugih biskupa slijediti taj primjer.
No, većina njemačkih biskupa vjerojatno će prihvatiti prijedloge Sinodalnog puta ne iz ideoloških razloga, već zato što neće uspjeti izdržati ogroman pritisak.
Pritisak na biskupe da prihvate krivovjerna stajališta o spolnosti, ređenju ženu i reformiranju Crkve ne dolaze samo od njemačkih sekularnih medija, već od službenih njemačkih crkvenih institucija, katoličkih medija i osoblja katoličkih škola i ordinarijata.
Djelomično zato što je obogaćena kirchensteuerom ili crkvenim porezom koji prikuplja vlada, Katolička Crkva u Njemačkoj zapošljava gotovo osamsto tisuća ljudi. Prema Bernhardu Meuseru, članu pokreta Novi početak, koji je govorio na konferenciji za novinare, mnogi od ovih službenika Crkve ne vjeruju u nauk Katoličke Crkve, niti sudjeluju u sakramentalnom životu.
„Plaćeni crkveni dužnosnici”, kako ih je Meuser opisao, dominiraju moćnim Zentralkomitee, ili Središnjim odborom njemačkih katolika koji pokreće Sinodalni put. Kazao je da je ova skupina iskoristila slabost njemačkog episkopata nakon neuspjeha da se adekvatno pozabavi krizom seksualnog zlostavljanja kako bi „pokrenula brutalnu borbu za vlast političkim sredstvima”.
Razorne posljedice
Posljedice prljavog raskola organizacija Novi početak je skicirala jasnim, ali sumornim terminima. Katolici vjerni Učiteljstvu i sveopćoj Crkvi bili bi prisiljeni „povući se iz svoje konkretne crkvene sredine (župe, biskupije)” kako bi formirali „neku vrstu podzemne Crkve”. Sakramenti, kateheza i duhovni život morali bi se tražiti „neslužbenim kanalima i osobnim kontaktima”.
Slično tome, sudjelovanje u javno priznatoj službi Crkve, uključujući i svećenstvo, „više ne bi bila opcija za vjerne katolike”. Svećenici i redovnici koji žele ostati vjerni sveopćoj Crkvi „našli bi se u egzistencijalnoj zamci“, uhvaćeni između vjernosti katoličkoj istini i poslušnosti svojim zakonitim poglavarima. A Crkva bi kao institucija u njemačkom životu postala “bezoblična“, bez jasnog identiteta i nesposobna za evangelizaciju, budući da je njezina važnost nastavila tonuti „u beskrajne dubine”.
