Biskupska sinoda koja je upravo završila otkrila je dvije stvari.
Prvo: postoji nada u Crkvama na periferiji.
Drugo: da periferne Crkve koje ulijevaju najviše nade nisu one od kojih se to prvotno moglo očekivati. To nije Latinska Amerika, iz koje nam dolazi papa Franjo i gdje je Crkva preuzela društvenu funkciju borbe protiv siromaštva, ali je izgubila iz vida ulogu koju je jednom imala u formiranju savjesti kada su isusovci prvotno djelovali. Nada pak ne dolazi niti iz Azije, zrelog kontinenta punog tradicije, koji papa Franja voli, ali gdje su glavni izazovi još uvijek njihov opstanak i vjerska sloboda. Nada Crkve stiže nam s europskih periferija, s Istoka, gdje su se vjerski osjećaji i kultura borili protiv komunističkog totalitarizma. Nada Crkve također dolazi iz Afrike, kontinenta koje se često smatra nezrelim, ali je vjeran Crkvi u Rimu i aktivan u primjeni njezinog učenja.
Biskupi iz istočne Europe i Afrike bili su najaktivniji u pobuni koja se dogodila na Sinodi. Miran, ali snažan bunt. Kardinal Petr Erdo, generalni izvjestitelj Sinode, pokušao je Relatio održati uravnoteženim, ističući pri otvaranju teme evangelizacije potrebu za boljom formacijom svećenika i vjernika. No, isti se kardinal Erdo kasnije distancirao od teksta koji je sam potpisao, generirajući intenzivnu raspravu u dvorani odmah nakon čitanja Izvješća.
Ako izuzmemo polemike o takozvanom otvaranju glede istospolnih zajednica te rastavljenih i ponovno vjenčanih vjernika, ono što je doista zamjerka dokumentu bio je nedostatak referenci na Evanđelje. Izvješće je samo snimak stvarnosti, vjerni portret trenutne situacije u kojoj, na kraju, nije bilo mjesta za kršćansku nadu. S takvim Relatiom, Crkva je odustala od oblikovanja svijeta, te je odlučila dopustiti svijetu da oblikuje nju. Ovu perspektivu je sažeo kardinal Reinhard Marx, nadbiskup Münchena i Freisinga, tijekom brifinga s novinarima kada je rekao: „Mi ne možemo izabrati naše vjernike, trebamo ići prema njima“.
Čak i perspektiva samoga izvješće označena je shvaćanjem Crkve čija je vizija ograničena. Udaljivši se od isticanja ljepote kršćanskog života i velikih primjera koje katoličke obitelji pružaju vjernicima, Sinoda je prvotno bila usmjerena na neregularne situacije, naglasivši potrebu za novim, milosrdnim pristupom. „Kao da Crkva prije nije bila milosrdna, a sada je“ rekao je nadbiskup Stanislaw Gadecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije.
Izazovi budućnosti proizlaze iz kolonizacije od strane sekularnih ideja. Pravi napadi na obitelj– naglasili su afrički biskupi – su oni vođeni od strane državnih i međunarodnih organizacija. Oni se zalažu za razvoj siromašnih zemalja, ali u isto vrijeme povezuju pružanje pomoći uvođenjem zakona koji se temelje na rodnoj ideologiji, potkopavajući tako obitelj.
Na ovaj način se širi rodna ideologija. Za obranu od napada na vjerske slobode potrebni su vještina i znanje. Vjerske zajednice imaju pravo na svoju slobodu, nešto što istočnoeuropske zemlje dobro znaju. Nije slučajno što su zemlje Istočne Europe bile jedine koje su poduprle Italiju kada je uložila žalbu protiv presude Europskog suda koji je htio zabraniti raspela u talijanskim učionicama.
Afrički i istočnoeuropski biskupi bili su najaktivniji u obrani nauka Crkve. Kardinal Wilfried Napier, jako ljut zbog načina na koji je došlo do prvotnog izvješća sa Sinode, shvatio je da su mediji već razglasili njegov sadržaj, te da bi svaka izmjena ili promjena pristupa bila opisana kao korak unatrag. Prema njegovim riječima, bila je to «beznadna» situacija. On je također naglasio da «Sinoda nije sazivana da bi se govorilo o pobačaju, kontracepciji, istospolnim brakovima. Ona je sazvana da bi se razgovaralo o obitelji.»
U stvari, to popuštanje pred prevladavajućom kulturom je u suprotnosti s Pavlom VI., čija je beatifikacija okrunila ovu Biskupsku sinodu. Moderni Papa, s misionarskom vizijom, koji je uspio zadržati Crkvu na njenom putu u vrlo teškim trenutcima punim kontroverzi. Papa koji je zadržao svoju vjeru, i zahtijevao od vjernika da učine isto, objavio je encikliku “Humanae vitae“, posljednju u svom pontifikatu. To je bilo 1968.-godine, a njegov pontifikat se produžio na još 10 godina. Međutim, nakon Humanae Vitae, Pavao VI. nije napisao drugu encikliku. «On nije želio da njegovi magistarski akti budu instrumentalizirani, želio je voditi uravnoteženu Crkvu u tim teškim trenucima,» prepričao je kardinal Paul Poupard, jedan od Pavlovih najbližih suradnika. A onda je dodao: «Prvi brzojav koji je stigao u Državno tajništvu nakon proglašenja Humanae Vitae bio je od nadbiskupa Dom Helder Camara. On je zahvalio Papi, jer je s tom enciklikom zaštitio djecu i pomogao zemljama Trećeg svijeta. »
Da, isti Helder Camara koji je živio u faveli, naveden kao prvak Teologije oslobođenja i Trećeg svijeta i zagovaratelj većeg otvaranja Crkve. Čini se da su neki današnji poklonici Helder Camare izgubili srce, a ostala je samo hladna sociološka analiza.
