Kao katolici, znamo da smrti nije nešto čega bi se trebali bojati. „Pobjeda iskapi smrt“, napisao je sv. Pavao u poslanici Korinćanima, „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?“ (1 Kor 15, 55). Dobili smo način pripreme za smrt, a ako su naše duše pripremljene, smrt je rođenje za vječni život. Čak slavimo i blagdan većine svetaca na dan njihove smrti, koji prilično paradoksalno nazivamo njihovim dies natalis (danom rođenja), njihovo rođenje za vječni život. Ipak, toliko je toga o smrti o kojoj ne razmišljamo ili možda ne želimo razmišljati o njoj.
Nova knjiga dr. Scotta Hahna Nadati se smrti: Kršćansko značenje smrti i uskrsnuće tijela bavi se izazovnim i važnim temama smrti, uskrsnuća i života koji slijedi.
Knjiga Scotta Hahna bila je u procesu tiskanja kada nas je zahvatila pandemija COVIDa-19 i stoga je objavljeno dodatno poglavlje naslovljeno „Čas smrti“, koje se bavi pandemijom.
U intervju za Catholic World Report Scott Hahn raspravlja o tome što za katolike znači nadati se smrti, uskrsnuće mrtvih, euharistiji u kontekstu vječnog života i pandemiji COVIDa-19.
CWR: Možete li objasniti naslov? Kakvu ulogu ima kršćanska nada kada je smrt u pitanju?
Hahn: Nada je najviše zanemarena od triju teoloških kreposti, jer skloni smo miješati nadnaravnu nadu s prirodnom nadom. Dakle, razmišljamo o tome samo u kontekstu onoga što želimo. Nadamo se dobitku na lutriji ili se nadamo da ćemo osvojiti svjetsku ligu. Ali natprirodna nada odnosi se na pouzdanje u Krista. To je pouzdanje u njegove načine i želja za nebom više nego što želimo bilo što na ovom svijetu. Suprotne krajnosti koje moramo izbjegavati, a koje nas mogu udaljiti od nadnaravne nade, su očaj s jedne i pretpostavka s druge strane.
Ali sam naslov – Nadati se smrti – odražava riječi svetog Pavla: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“. Moramo njegovati vrlinu nade kako bismo se mogli suočili sa smrću s istim stavom. Imati nadu u svoju smrt i smrt onih koje volimo jer žudimo za ulaskom u slavu. Zbog toga knjiga zaista govori o nebu koliko i o smrti i umiranju.
CWR: Knjiga je zasigurno, i nažalost, posebno pravovremena upravo zbog pandemije COVIDa-19 u cijelom svijetu. Što mislite kako ova knjiga govori o trenutnoj situaciji?
Hahn: Smrt je uvijek prisutna, ali mi o njoj ne razmišljamo. Teško je uhvatiti se u koštac sa stvarnošću, pa je lakše što duže ignorirati stvarnost vlastite smrti i onoga što slijedi. Ali, to je opasna odluka. Dakle, knjiga u cjelini poziva čitatelja da se suoči sa stvarnošću smrti, kako bismo mogli imati puninu života, kako sada, tako i u vječnosti. Mislim da je taj poziv posebno moćan u vrijeme kada se suočavamo s ranjivošću našeg fizičkog života, jer nam može pomoći da uvidimo da je duhovni život još ranjiviji.
U Evanđeljima Krist neprestano zbunjuje čak i svoje učenike govoreći o smrti kao o snu, a govoreći o vlastitom umiranju kao o trijumfu koji otvara put u vječnost. Sve to počinje imati smisla kad shvatite da postoje dvije vrste života – fizički i duhovni život – i dvije vrste smrti – fizička i duhovna. Isus je usmjeren na duhovni život i smrt. Došao je kako bismo imali vječni život, a fizička smrt mu nije prepreka, ali duhovna smrt jest.
Također, kao što spominjete, obrazlažem u posljednjem poglavlju neke strahove i borbe koje je pandemija pokrenula. Previše nas ima strah od umiranja duhovnom smrću zbog smrtnog grijeha i oslabljenu nadu u ono što nas čeka u slavi. Iako cijela knjiga ima za cilj ojačati taj strah i nadu, posljednje poglavlje objašnjava to eksplicitnije u kontekstu Covida-19.
CWR: Katolike često optužuju da su opsjednuti smrću. Štujemo relikvije; dane smrti svetaca slavimo često kao njihove blagdane; imamo tijelo Kristovo na raspelu, a ne goli križ. Je li uistinu važan ovaj fokus na smrt?
Hahn: Katolike optužuju da su opsjednuti smrću, ali to nije istina. Ono čime smo opsjednuti je uskrsnuće. Toliko da kada je sveti Pavao propovijedao u Ateni, filozofi su mislili da on propovijeda dva nova boga, Isusa i Uskrsnuće. Naše prihvaćanje smrti, naša priprema za nju, ljudima koji imaju neuredan strah od smrti čini se opsesijom. Ali prepoznajemo da život nije završen smrću; promijenjen je na bolje. Smrt je ulaz u nešto bolje. Dakle, naravno da želimo pomoći ljudima da se što bolje pripreme za smrt i proslave smrt onih za koje vjerujemo da su ušli u slavu. To nije opsesija. To su pravi prioriteti.
CWR: Kakve nade polažete u vašu knjigu? Kako se nadate pomoći čitateljima?
Hahn: U knjizi, citiram riječi svetog biskupa Juliana iz Toleda, iz šestog stoljeća. Napisao je sljedeće:
Svatko se boji smrti tijela, malo tko se boji smrti duše. Svi su zaokupljeni dolaskom tjelesne smrti, koja prije ili kasnije sigurno mora doći. Zbog toga se umaraju. Predodređeni da umru, čovječanstvo se bori da izbjegne umrijeti, a opet, predodređeni da žive vječno ne trude se izbjeći griješenje… Oh, kada bismo mogli potaknuti čovječanstvo, uključujući i nas same, da budemo zaljubljenici u vječni život koliko smo zaljubljenici u život koji prolazi!
Dakle, to je moja nada za knjigu: potaknuti više ljudi da budu zaljubljenici u vječni život.
CWR: Želite li još nešto dodati?
Hahn: Jednu stvar koju još nisam spomenuo je Euharistija, a to je nešto što opširno istražujem u knjizi. Euharistija je sakrament Kristova tijela, krvi, duše i božanstva, ali Tijelo čiju prisutnost slavimo je Njegovo uskrsnulo tijelo. Da, to je isto tijelo koje je bilo u Gornjoj sobi, na križu i u grobu. Ali Kristovo tijelo sada je na nebu, u slavi. To nije samo tijelo koje je uskrsnulo. Preobraženo je. Ono preobraženo tijelo koje primamo u Euharistiji. U misi Isusovo proslavljeno uskrsnuće, pobožanstvenjeno čovještvo postaje prenosivo i djeljivo u svrhu našega štovanja. Ispunjavajući obećanje: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“
Uobičajeno hranu asimiliramo u svoje tijelo, ali kad primimo ovu hranu, Krist nas asimilira u svoje tijelo. Naše smrtno tijelo sjedinjeno je s Njegovim besmrtnim tijelom, tako da ono što je propadljivo, postaje ne-propadljivo. To je os oko koje se okreće sva povijest spasenja i naši pojedinačni životi.
