Crkva je trenutno podijeljena kuća, i crkvena ljevica i desnica imaju svoje ciljeve.
U opširnom intervjuu, nadbiskup emeritus Charles J. Chaput iz Philadelphije reagira na neke od najnovijih vijesti koje se vrte oko sinode o sinodalnost, te podsjeća katolike da:
Jedini vrijedan dnevni red sinode je onaj koji nam je dao Isus u Evanđeljima. Crkva je trenutno podijeljena kuća, i crkvena ljevica i desnica imaju svoje ciljeve. Crkvena okupljanja trebaju biti usmjerena na naviještanje Evanđelja, a ne na promicanje određene ideologije ili sociološke analize.
Crkva je uvijek davala uvjerljive odgovore. Uvjerljivi su jer su istiniti; nije uvijek lako ili dobrodošlo, ali životvorno i istinito. To je ono što objašnjava uspjeh kršćanstva. Povratak na temelje je ono što će obnoviti Crkvu – ne odgovori koji su prikladni za današnja doba, ali krše katoličko učenje.
Podsjetio bih sve biskupe da je naša jedinstvena odgovornost kao biskupa- naviještati i štititi apostolsku tradiciju Crkve. Možda ćemo to morati učiniti na nove i kreativne načine, a možda i nećemo; ali na temeljnoj razini, trebamo zaštititi vjeru od deformacije i prenijeti je drugima, potpuno i učinkovito, onako kako smo je primili.
Sociološke i političke dimenzije nadolazeće sinode nevjerojatno su slične onima koje nalazimo u teologiji oslobođenja. Pokojni kardinal George Pell nedavno je Sinodu o sinodalnosti nazvao “neomarksističkom”. Što kontroverze unutar Latinske Amerike zbog teologije oslobođenja mogu naučiti ostatak Crkve o opasnostima odbacivanja paradoksa da kršćani prvo moraju tražiti kraljevstvo nebesko?
Važno je odvojiti dobro od lošeg u teologiji oslobođenja, baš kao što je to učinio Benedikt XVI. 1980-ih kada je vodio Kongregaciju za nauk vjere. Crkva ima duboku, povlaštenu brigu za siromašne. Najbolje od teologije oslobođenja snažno zahvaća tu zabrinutost. Ali kao škola mišljenja, kao i u svojoj praktičnoj primjeni, bila je ranjiva na marksističke ideje i metode koje se hrane klasnom mržnjom i fokusiraju na moć. Kardinal Pell vidio je sličan duh manipulacije u određenim aspektima aktualnog sinodalnog procesa. Ali i ranije je bio oprezan zbog takvih stvari. Susreli smo se nekoliko puta tijekom Sinode o obitelji 2015., na primjer. Čak je i tada bio zabrinut zbog neobičnog stupnja manipulacije dnevnim redom Sinode – nešto što sam također osjetio iz prve ruke.
Je li sekularizam najveći izazov Crkve?
Sekularizacija je jedna od onih čarobnih riječi koje podrazumijevaju neizbježan društveni proces. Ne postoji ništa neizbježno u vezi s tim. Ljudi ga biraju jer je to lak i materijalno isplativ put. Svi se borimo sa željom da oponašamo “svijet”. To je isto iskušenje otkako je đavao ponudio svijet Isusu. Posebno je primamljivo za vođe poput biskupa i svećenika u Crkvi, te političara u svjetovnom redu. Katolički politički vođe cijelo vrijeme ignoriraju ili izdaju vjeru kako bi zadovoljili svoje birače i ostali na vlasti. U sinodalnom procesu, iskušenje će se pojaviti – i na neki način se već pokazalo – u našem pokušaju da se pomirimo sa svjetovnim ponašanjem i uvjerenjima koja su izravno u suprotnosti s učenjima Isusa i njegove Crkve.
Možete li pojasniti važnost dostojnog primanja pričesti za duhovni život i zdravlje Crkve?
Nitko od nas nikada nije dostojan primati Euharistiju, ali Isus nas čini dostojnima kroz krštenje i ispovijed. Primanje svete pričesti zahtijeva od nas da prvo budemo u zajedništvu s Isusom, njegovom Crkvom i katoličkim naukom. Laž je primati svetu pričest ako odbacujemo ili ignoriramo učenja Isusa i njegove Crkve. Prva uloga naše savjesti je da ostanemo pošteni. A od nas se traži – ako ozbiljno shvaćamo svoju vjeru – oblikovanje naše savjesti prema mudrosti Crkve. Ako to ne možemo, onda trebamo biti dovoljno pošteni da to priznamo, i ne primamo svetu pričest.
