Neki dan smo objavili članak pod naslovom Irska vlada maltretira svećenike koji dijele pričest, ali sada se čini da to rade uz potpunu suglasnost sa lokalnim biskupom, barem u glavnom gradu Dublinu:
U zapanjujućem činu suglasnosti sa protukatoličkom vladom u Irskoj, novi nadbiskup Dublina Dermot Farrell (o čijim smo stavovima pisali i ovdje) nastavio je tamo gdje je njegov prethodnik stao i potpuno napustio svoje vjernike zabranivši svetu pričest koja se dijeli izvan sprovoda ili vjenčanja.
Nevjerojatna odluka dolazi dok su klinike za pobačaj otvorene, trgovine krafnama prepune proždrljivih kupaca, a ‘slijepe oči’ okrenute prema džamijama koje svakog petka pozivaju muslimane na molitvu.
U uznemirujućoj i demoralizirajućoj izjavi svom ionako sve manjem stadu, nadbiskup Dermot Farrell napisao je:
Sakrament krštenja treba se slaviti samo u iznimnim okolnostima, to jest u životnoj opasnosti.
Prema trenutnim ograničenjima, sve se vjerske službe i dalje odvijaju na Internetu. U interesu zdravlja i sigurnosti, svećenici i župe ne bi trebali podleći zahtjevima za podjelu Svete pričesti prije ili poslije mise, u crkvama ili izvan njih. Mise održane vani (čak ni dok dok su vjernici u svojim autima) nisu dopuštene, jer nisu dopuštena okupljanja ljudi ni na otvorenom. Sveta pričest može se podijeliti u crkvi samo ožalošćenima koji prisustvuju sprovodnoj misi, onima koji slave sakrament vjenčanja i bitnim služiteljima koji omogućuju snimanje mise za Internet.
Dogovori za proslavu Prve svete pričesti i Krizme ne bi se trebali dogovarati dok vladine, odnosno biskupijske smjernice ne ukažu da je to sigurno.
Crkve ostaju otvorene samo za privatnu molitvu. Liturgije i pobožnosti (izlaganje presvetog sakramenta, krunice, križni put) mogu se odvijati u zatvorenim crkvama, ali samo na Internetu.
Ovo je potpuna predaja pred vladom koja nema namjeru vlastitim naporima okončati pandemiju, poput recesije u posljednjem desetljeću, nadajući se da će napori drugih zemalja biti dovoljni da ih oslobode odgovornosti. Granice su otvorene, mediji se i dalje okupljaju u ogromnom broju, a lockdown je potpuno proizvoljno organiziran.
Svećenik bi mogao na tjedan dana hodočasti skupa sa cijelom župom u Brazil ili u Južnu Afriku, tamo imati svete mise, te se zatim vratiti bez potrebe za karantenom.
Svećenik bi čak mogao poslužiti kavu i kifle sa štanda ispred crkve.
Mogao bi voditi 12 sati dugu emisiju sa nekoliko suradnika u malom studiju, ali ne smije primiti pet vjernika u crkvi koja ima kapacitete za 300 vjernika.
Svi znaju da je to smiješno, ali čini se da se neki namjeravaju poigrati s apsurdnim ograničenjima, čak i ako to uvelike šteti dušama koje su im povjerene na brigu i služenje.
