Jedan od najupečatljivijih govora na Sinodi, bar do sada, održao je nadbiskup Anthony Fisher iz Sydneya koji se ispričao mladima za sve načine na koje su im Crkva i njezini članovi naštetili ili ih iznevjerili.
Mnogi od nas već dugo čekaju da neki nadbiskup, odnosno bilo tko iz vodstva Crkve, progovori o pravom stanju stvari, tako da je intervencija nadbiskupa Fishera zaista dobrodošla. Nadalje, nadbiskup se ispričao zbog skandala zlostavljanja djece i “zbog sramotnih djela nekih svećenika, redovnika i laika koji su počinili zlodjela nad vama ili drugim mladim ljudima poput vas te užasne štete koja je počinjena”.
“Zbog neuspjeha previše biskupa i drugih koji nisu odgovarajuće reagirali kada je identificirano zlostavljanje maloljetnika i koji nisu učinili sve što je u njihovoj moći da vas zaštite; i za narušavanje vjerodostojnosti Crkve i vašeg povjerenja: ispričavam se.” – poručio je nadbiskup Fisher dok je govorio u vatikanskoj sinodalnoj dvorani u nazočnosti pape Franje i više od 200 biskupa.
Kakvo olakšanje čuti tako snažne riječi koje ne traže opravdanje za propuste prošlosti i ne pokušavaju pripisati krivnju “klerikalizmu” ili nekom drugom, danas modernom ali nejasnom konceptu.
Ali nadbiskup je otišao dalje analizirajući područja u kojima Crkva nije uspjela. Također je jasno rekao da je došlo do neuspjeha crkvenog vodstva te neuspjeha da budu vjerni pokladu vjere i tradicije. Prepoznajući da mladi ljudi žele jasno i izazovno učenje, a ne neke zagađene inačice Evanđelja, nadbiskup se ispričao zbog načina u kojima Crkva nije uspjela ‘upoznati ih s osobom Isusa Krista, Riječju spasenja i njegovim planom za njihov život’.
“Za vrijeme kada ste tražili svoj spolni, etnički ili duhovni identitet i trebali ste moralni kompas, ali ste pronašli crkvene ljude nespremne ili nejasne: ispričavam se” – rekao je nadbiskup Sydneya
Crkva vas je, nastavio je nadbiskup Fisher, često “podcjenjivala” ne izazivajući mlade ljude da žive svoj krsni poziv na svetost, nudeći im “neobuzdane ili nelijepe liturgije” i ne dijeleći s njima crkvenu tradiciju poput sakramenta pomirenja, hodočašća i euharistijskog klanjanja.
Osim toga, ispričao se zbog “lošeg propovijedanja, kateheza ili duhovnog usmjerenja” koji nije potaknuo obraćenja, te za obitelji, biskupije i redovničke zajednice koje su usvojile “kontracepcijski mentalitet” te nisu ni pokušali stvarati nova zvanja.
Postoji lijepa tradicija izravnog govora australskih prelata. No, izravan govor nadbiskupa Fishera neće naići na sveopće oduševljenje, osobito kod onih koji su, primjerice, odgovorni za “neobuzdane” liturgije ili koji vole inzistirati na tome da mladi zahtijevaju razvodnjena katolička učenja. Niti će nadbiskupove riječi biti dobrodošle kod onih koji žele zanijekati da postoji veza između skandala zlostavljanja djece i propadanja katoličkog nauka i kateheze.
Kao dokaz ove tvrdnje samo je trebalo čuti odgovor čovjeka koji je sjedio pored njega u dvorani, nadbiskupa Charlesa Sciclunia iz Malte, koji je okupljenim ocima rekao da Sinoda nije vezana uz temu zlostavljanja djece. Nadbiskup Scicluna izjavio je da bi za to trebalo pričekati sastanak predsjednika biskupskih konferencija iduće godine. Problem je u tome što se očekivanja svijeta ne poklapaju s rasporedom Vatikana: ljudi očekuju djela – sada.
Vrijeme za izgovore i prebacivanje krivnje je prošlo: trebamo pravu analizu onoga u čemu se pogriješilo, kako bismo mogli poduzeti akciju. Nadbiskup Fisher nam je pokazao smjer kojim bi analize trebale krenuti. A stavivši naglasak na hodočašća, euharistijsko klanjanje i veću uporabu sakramenta pomirenja, on nam je također ukazao na lijek za naše sadašnje bolesti.
