Ovaj tjedan se, od 16. do 22. srpnja, u prekrasnom Lovranu održava “teološki skup“ koji je posvećen temi „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“. Začudilo me samo ime susreta. Razmotrimo prvi dio teme u kojoj se tvrdi „Crkva ili sekta“. Ne može biti ili p ili q. Ili je p ili je q. Ova dva pojma su isključiva.
Ali isključivost pojmova očito nije poznata nadbiskupu Uziniću jer je u intervjuu za „Novi list“ rekao: „Što Crkvu čini Crkvom, a što Crkvu čini sektom? Papa Franjo poziva nas da gradimo sinodalnu Crkvu… To je Crkva u kojoj svatko ima što naučiti dok se uzajamno slušamo i slušamo Duha“. Potrebno je razjasniti pojmovlje jer Crkva i sekta imaju posve drugačije značenje. Idemo redom.
U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC) stoji sljedeće vezano uz Crkvu:
„Crkva vjerno čuva vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Ona čuva spomen Kristovih riječi i od naraštaja do naraštaja prenosi ispovijest apostolske vjere. Kao što majka uči djecu govoriti, a time i shvaćati i drugima prenositi, i nas Crkva, naša Majka, uči govoru vjere, da nas uvede u razumijevanje i u život vjere“ (KKC 171).
Razmotrimo sada što sociologija, znanost koja počiva na tezi da se rade istraživanja o onom što je zamislivo u čovjekovom bivstvovanju, kaže o sekti: „manja religijska zajednica koja se osebujnim nazorima, naučavanjem ili praksom odvojila od neke veće religijske zajednice. Nove religijske sekte ističu se obično zanosom, moralnim rigorizmom, fanatizmom i žarom u pridobivanju novih sljedbenika“ (Hrvatska enciklopedija).
Uočavate li razliku? Crkva objektivno prenosi vjerovanje zasnovano na kolektivnom pamćenju (ispovijesti Apostolske vjere), a sekta ovisi o subjektivnom stavu osnivača, koji može zlorabiti ulogu vođe kako bi ostvario svoje ciljeve. Vođa može koristiti moć nad sljedbenicima da bi njegov stav postao “forma znanja“, iskrivljena forma znanja. Crkva bez obzira na zloporabe službenika kroz prošlost nikad nije mijenjala formu znanja (dogme) i formu kolektivnog pamćenja. Tako da teza nadbiskupa Uzinića nije opravdana, jer Crkva bi usvajanjem elemenata sekte izgubila svoju suštinu. Mislim da bi ponešto o ovome imao za reći i Dikasterij za nauk vjere.
Vratimo se od nauka do prakse. Čudi me, ali istinski, kako to da mladi teolozi, koje sam često susretao za vrijeme svojih boravaka u teološkim institucijama, ne poznaju osnove logike – vidimo da je Aristotelov logički kvadrat za neke crkvene velikodostojnike noćna mora. Ako se netko tko ne poznaje pojmove bavi znanošću o Bogu – bogoslovljem, onda će i njegovi zaključci reflektirati nepodudaranje uma sa stvarnošću. I stoga je opravdano reći: „Lovrane, imamo problem!“; po uzoru na slavno korištenu rečenicu „Houstone, imamo problem!“ za vrijeme slijetanja misije Apolona 13 na Mjesec. Veliki problem predstavlja ovaj skup u Lovranu, a problem nalazimo već u temi ili kako se naški voli reći u tematu.
U drugom dijelu naslova pronalazimo daljnju pojmovnu problematiku, tvorac temata tvrdi da se vjerska institucija (Crkva) ili sekta nalazi „između „otvorenosti i ekskluzivnosti“. Jao, opet netko nije napravio domaću zadaću. Kao da čitam osvrt slovenskog filozofa Slavoja Žižeka o Isusu Kristu. Nejasno je sljedeće: Je li Crkva ili je sekta između otvorenosti i ekskluzivnosti? Što uopće znače ti pojmovi? Idemo redom.
Otvorenost, kao što sama riječ govori, znači da crkveni velikodostojnici i službenici (klerici i redovnici/ice) ne skrivaju svoj rad od očiju javnosti, nego se trude da prenose vjerske istine radi postizanja temeljnog cilja kršćanstva, a to je spasenje duša. Otvorenost je temeljna kategorija Crkve. Ako se Crkva zatvori, kao što se sada zatvara Sinodom o sinodalnosti, onda ona gubi svoju suštinu. Postaje ekskluzivna, iskrivljeno značenja pojma u ovom kontekstu, kao da je neka sekta, gubi svoju otvorenost.
Umjesto da se usredotoče na sve ljude, bez obzira na njihove probleme, crkveni velikodostojnici se usredotočuju, kao što mogu vidjeti u vijestima o Crkvi u svijetu na Bitno.net, na LGBT+ populaciju. Zašto? Zato što pojedini crkveni velikodostojnici ne mogu pojmiti da odbace ekskluzivnu kulturu koja dominira javnim prostorom, ali zaboravljaju da materijalističko-hedonistička kultura ne dopušta kompromise. I sada bratski poručujem nadbiskupu Uziniću da će ga srednjostrujaški mediji odbaciti kada ne bude slijedio njihov narativ. Ići će dalje kao što pauk traži novu žrtvu kada isplete mrežu.
Nije problematičan samo temat ovog „Mediteranskog teološkog susreta“, nego i predavači koji su pozvani. Najistaknutiji među njima zasigurno je o. Timothy Radcliffe, nekoć vrhovni poglavar dominikanaca – Reda propovjednika. O. Radcliffe deklarativno se drži nauka Crkve, ali pastoralno pokazuje drugačije tendencije.
Prije desetljeća (2012.) u intervjuu za „The Guardian“ rekao je da s ohrabrenjem gleda na podršku homoseksualnim civilnim “brakovima“, ali će nekoliko godina kasnije reći da to nije poželjno unutar KC-a. Tada je smatrao da se time ponižava homoseksualne osobe, a pitanje je što misli desetljeće kasnije kada su gay lobisti ojačali u Vatikanu – o tome je govorio papa Benedikt. Smatra da homoseksualci mogu biti svećenici, tvrdeći u intervjuu za „The Tablet“: „Ne sumnjam da Bog doista poziva homoseksualce u svećeništvo, a oni su među najpredanijim i najimpresivnijim svećenicima koje sam upoznao”.
U jednom kasnijem intervjuu za isti časopis rekao je da bi svaka ukorijenjena predrasuda pojedinca prema „drugima, poput homofobije, bila osnova za odbijanje kandidata za svećenika, ali ne i njegova seksualna orijentacija“. Au contraire (hrv. ironično naprotiv). Postoji nešto što se zove Naputak o kriterijima za zvanja, koji je 2005. godine izdao Benedikt XVI., u kojem je naloženo da se osobe s „duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima, ne može pripustiti u sjemenište i svetim redovima“, a napose „one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju takve sklonosti ili podupiru takozvanu gay kulturu“. Što bi o. Radcliffe rekao za ovaj dokument? Vjerojatno ga jadan nije stigao pročitati, mora puno vremena provesti u pripremi homilije za LGBT+ “mise“ – u Londonu je redovno predvodio ozloglašene “Soho mise“. Srećom nisam ovih dana na Kvarneru da čujem njegovo predavanje „Koliko bi katolicizam trebao tvrditi da je univerzalan?“. Što bi katolicizam bio ako nije univerzalan?
Drugi predavač koji je privukao moju pažnju je o. James Martin, isusovac i urednik časopisa „America“, poznat po zagovaranju LGBT+ propagande. Govorit će o temi: „Isus poseže prema marginama: što vidimo u evanđeljima?“. Kako neočekivano da o. Martin govori o marginama! Vjerojatno će govoriti o tome kako su LGBT+ osobe marginalizirane u Katoličkoj Crkvi pa će mu okupljeni pljeskati. Ovaj jezuit, ne koristim riječ isusovac s razlogom, poznat je po mnogim kontroverznim stavovima vezanim uz LGBT ideologiju, ali je zapalio konzervativne portale kada je rekao da nema sukoba između Mjeseca ponosa i pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu.
Srećom, kao tvorca ovog prekrasnog teološkog skupa imamo nadbiskupa Uzinića. Nema ništa ljepše nego pročitati na internetu njegov pozdravni govor u kojem tvrdi da „militantna Crkva (lat. ecclesia militans), ako ne odoli iskušenju trijumfalizma, može postati grešna militantna institucija. S poniznošću priznajemo da se to više puta događalo u povijesti kršćanstva“. Kada se to dogodilo? I kakva bi Crkva trebala biti? Morat ćemo čekati kraj konferencije jer je ova “gozba mudrosti“ tek započela.
Veliki inkvizitor
