U uzbuđenju nakon proglašenja Motu proprija Traditionis custodes (16. srpnja ove godine), bili smo tretirani bujicom komentara pobjednika, koji su često iskrivljavali liturgijsku povijesti, te se to može usporediti s naj-neprincipijelnijim svjetovnim novinarima koji pjevuše svoje revizionističko tumačenje povijesti jutro nakon što „njihov“ kandidat dobio vlast na nekim izborima. Nemojmo se sada pretvarati da je ovo bilo što drugo osim političkog crkvenog rata, koliko god ta stvarnost bila uznemirujuća – čak i više s obzirom na to da se liturgijska tolerancija, ako ne i mir, ukorijenila, rasla i donijela plodove u mnogim, ako ne i većini biskupija, do prije tri tjedna.
Rečeno nam je da se papa Franjo „snažno vratio onome što je Drugi vatikanski koncil rekao i potvrdio“. Govori se da je nešto od onoga što je papa Benedikt XVI. učinio bilo protivno Drugom vatikanskom koncilu. Trijumfalno se govori da će se „cijela Crkva vratiti na misu iz 1970. godine“. „Misal iz 1970. godine“ je jednostavno govoreći „u određenom smislu superiorniji, vjerniji Gospodinovoj volji, baš onako kako ju je razumio i prenio Drugi vatikanski koncil“. Tvrdi se da su „aktivno sudjelovanje“ u liturgiji i liturgija Drugog vatikanskog koncila zapravo sinonimi. Trebamo odahnuti što su korumpirani „srednjovjekovni“ elementi liturgije odbačeni jednom zauvijek.
Tako i prvi članak (paragrafa) samog Motu proprija, nastoji uspostaviti suvremene liturgijske knjige kao „jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda“, čim se potvrđuje fundamentalno pogrešno razumijevanje povijesti liturgije, tj. odnosa lex orandi i lex credendi i moći onih čija je služba u Crkvi uistinu čuvanje njezine žive tradicije.
Iskvarenje liturgije?
Započnimo reinterpretacijom nekih osnova liturgijske povijesti. Prvo, započnimo s navodnim srednjovjekovnim „iskvarenjem“ liturgije – modernom teorijom, koja je poznata među liturgičarima od sredine dvadesetog stoljeća, koju je naširoko propagirao njezin doajen, isusovac Joseph A. Jungmann. Prema ovoj teoriji, „čista“ liturgija rane Crkve bila je u srednjem vijeku iskvarena i prekrivena neprikladnim elementima. Na temelju te pretpostavke reformatori dvadesetog stoljeća željno su nastojali ukloniti „nezakonite dodatke“ i vratiti se u liturgiju prije nego što je na taj način iskvarena, što su iznova učinili dostupnim kroz liturgijsku reformu sv. Pavla VI.
Ova teorija, koja se ponekad naziva i „antikvarijanizmom“, ocrnjuje sve liturgijske oblike koji su rasli u životu Crkve od pada Rimskog Carstva do renesanse – otprilike tisuću godina – negirajući mogućnost da bi Duh Sveti mogao potaknuti legitiman razvoj liturgije u ovome razdoblju. Zapanjujuća je u svojoj aroganciji, ali doista korisna kao političko oruđe. Na kraju se čak i Pavao VI odupirao njezinim najoštrijim implikacijama, odbivši zahtjeve liturgičara da ukinu rimski kanon, Confiteor, Orate Fratres itd. (U praksi se može reći da su ipak ukinuti postajući samo opcije ili tumačeni kao pogrešno prevedeni dijelovi mise, ali to je drugo pitanje.)
Ako je Jungmannova teorija „iskvarenja“ bila temeljna pogreška koja je bila osnova za rad reformatora iz sredine dvadesetog stoljeća, onda je „nova odjeća“ liturgijskih careva našeg doba sašivena zajedno s pretpostavkom „aktivnog sudjelovanja“ u liturgiji i liturgiji Drugog vatikanskog koncila (pročitajte liturgijske knjige koje je promulgirao Pavao VI.) da su međusobno povezane. Pa ne, ipak nisu.
Prvo, da je liturgija „primarni i neizostavan izvor iz kojega vjernici trebaju primiti istinski kršćanski duh“ i da je pravo sudjelovanje u njoj bilo bitno za sve, ustvrdio je sveti Pio X. još 1903. godine (što su potvrđivali njegovi nasljednici sve do Koncila). Nadalje, njegova tvrdnja iz 1903. godine, dala je povoda onome što je postalo poznato kao liturgijski pokret dvadesetog stoljeća posvećen promicanju stvarnog sudjelovanja u liturgiji kakvo je tada bilo (to jest, ono što se danas vidi kao stariji oblik rimskog obreda „usus antiquior“). Uslijedila su desetljeća rada u kojima su pastiri i znanstvenici marljivo vodili ljude da otkriju i piju duboko iz tog primarnog i neizostavnog izvora kršćanskog duha kao osnove svoga svakodnevnog života
Istina je da su na taj način neki povjerovali da se to istinsko sudjelovanje može olakšati liturgijskom reformom – primjerice, uvođenjem narodnog jezika. U skladu s tim, donesene su neke reforme, počevši od 50-ih. U tome je kontekstu Drugi vatikanski sabor – neupitno legitiman ekumenski sabor Crkve – mjerodavno ocijenio prikladnim pozvati na reformu rimskog obreda, djelomičnu reformu kako bi se postigli plemeniti pastoralni ciljevi apostolske konstitucije Sacrosanctum Concillium, baš onako kako je izloženo u njezinom prvom paragrafu.
Istina je da su i neki glasovi u to vrijeme, a i 50-ih prošlog stoljeća, iskazali nerazumijevanje prema prirodi liturgije, nastojeći je gotovo u potpunosti prilagoditi slici, to jest sličnosti i pretpostavljenim potrebama „modernog čovjeka“, čiji je cilj bio izvući njezin sadržaj i pretvoriti ga u nešto sličnije protestantskom bogoslužju. Neki liturgičari, brojni i pretjerano entuzijastičan mladi kler, redovnici i laici, pa čak i jedan dio otaca koncila išli su za ovim valom liturgijskog „stvaralaštva“ (kreativnosti). Takve teorije i praktične „zloupotrebe“ danas su rjeđe, ali su nanijele neprocjenjivu štetu.
Drugi vatikanski koncil i provedba reformi
Usred toga, službeni odbor kojemu je povjerena provedba reforme Koncila, bilo kroz entuzijazam, puku priliku ili iskreno uvjerenje da je to za dobro Crkve (ili kombinacijom ovih čimbenika), nadišao je reforme koje je Koncil očekivao i proizveo obred koji je više odgovarao ključnim igračima Koncila, nego što su to učinili vodeći se konstitucijom Sacrosanctum Concillium. Gdje je to Koncil zatražio nove euharistijske molitve? Gdje je odobreno sto postotno uvođenje narodnih jezika u liturgiju? Mogli bismo nabrajati daljnje primjere. Tajnik Koncila, sam o. Bugnini, u svojim se memoarima hvali prekoračenjem ovlasti koje su mu date od Koncila.
Ovdje je ključno napraviti legitimnu razliku između Koncila i reformi provedenih u njegovo ime. Dovođenje u pitanje kontinuiteta suvremenih liturgijskih knjiga s liturgijskom tradicijom i sa zdravim načelima koja je postavio Koncil ne negira Koncil ili njegov autoritet. Radije se nastoji braniti Koncil od onih koji su iskrivili njegove namjere.
Ipak, kao što je vidljivo iz njegovih tadašnjih javnih govora, papa Pavao VI. je 1969./1970. osobno bio uvjeren da su ti daljnji koraci ključni u dolaženju do reforme obreda koji je proglasio – sve ono što je on osobno i mjerodavno odobrio u svim pojedinostima – pokazujući da je to vrijedno žrtvovanje časnih liturgijskih tradicija. Iskreno je vjerovao da će u njegovo doba te reforme donijeti novo proljeće u život Crkve. Liturgijske knjige koje je objavio neupitno su mjerodavne. Sakramenti koje se po njima slave su valjani. No, s obzirom na to da su odobrene nakon Koncila, povijesno je i liturgijski točno reći da su to liturgijske knjige Pavla VI, a ne Drugoga vatikanskog koncila. I na temelju toga legitimno je dovesti u pitanje njihov kontinuitet s liturgijskom tradicijom.
Nova upotreba rimskog obreda („usus recentior“) je inovacija, sudeći prema promišljanju vrhovne vlasti. Kompetentnost je jedno drugo pitanje, posebno u svjetlu učenja Katekizma Katoličke crkve:
„Zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni podešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva liturgije“ (paragraf 1125).
Kasnije je u svome pontifikatu papa Pavao VI imao nedoumice. Njegovo smjenjivanje ključnog arhitekta reforme (tada već nadbiskupa) Bugninija iz 1975. i njegovo oštro postupanje prema onima koji su se protivili reformi mogu se smatrati simptomima toga. Očekivano novo proljeće u životu Crkve nije se ostvarilo, što statistike odlično pokazuju. Naravno, mnogi su sociološki čimbenici pridonijeli ozbiljnosti krize, ali ostaje činjenica da toliko pozdravljena „nova“ liturgija nije dala rezultate koje su njezini tvorci obećali. Sudjelovanje u liturgijskim slavljima se brzo smanjilo iz vrlo jednostavnog razloga što je prvo i najpotrebnije sama fizička prisutnost u njima. Vjernici su u sve većem broju prestali dolaziti.
Reforme koje su poduzeli sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.
Izborom za papu (1978. godine) sv. Ivana Pavla II. tražena je stroža provedba reformiranih liturgijskih knjiga – zlouporabe su snažno osuđivane – a 1984. godine dato je ograničeno dopuštenje za usus antiquior kao sredstvo za iscjeljenje podjela koje su nastale za vrijeme pape Pavla VI. Ovo dopuštenje prošireno je 1988. godine kao odgovor na nezakonito ređenja biskupa od strane nadbiskupa Lefebvrea i, značajno, jer je Papa priznao „opravdane težnje“ onih vezanih uz prethodne liturgijske reforme. Ovo priznanje olakšalo je formiranje instituta, osobnih župa i drugih zajednica čiji je usus antiquior bio (i jest) pokretačka snaga. Potpuno, svjesno i stvarno sudjelovanje u liturgijskim obredima koji su do danas prisutni u tim zajednicama – nešto na što bi se koncilski oci ponosili – od tada je donijelo značajne plodove, osobito u privlačenju mladih i stvaranju zvanja za svećenstvo i redovništvo život.
Prepoznajući tu stvarnost i shvaćajući veće pitanje o potrebi rješavanja rupture u liturgijskoj tradiciji Crkve, desna ruka Ivana Pavla II. skoro dva desetljeća, kardinal Joseph Ratzinger, poduzeo je dvije inicijative. Kao kardinal i u svojstvu privatnog teologa često je pisao i govorio o potrebi novog liturgijskog pokreta za ponovno usvajanje ispravnog duha liturgije. Govorio je i o poželjnosti „reforme liturgijske reforme“, kako bi se, takoreći, ispravile liturgijske knjige Pavla VI.
Prvi je bio dovoljno općenit da nije izazvao zabrinutost među sljedbenicima misala Pavla VI., ali konkretan prijedlog da se korigira i poboljša usus recentior bio im je previše. Čak i nakon njegovog izbora za papinstvo, unutar Kongregacije za bogoslužje bilo je zabranjeno govoriti o mogućoj „reformi reforme“, čime je učinkovito blokiran njezin napredak. Povijest ne može dobro procijeniti priliku izgubljenu krutim inzistiranjem na tome da su liturgijske knjige Pavla VI neobnovljive.
Kao papa, Benedikt XVI. postupio je prema svojim uvjerenjima i 2007. godine potaknuo Crkvu na dostojnije slavlje prema usus recentior u kontinuitetu s liturgijskom tradicijom (Sacramentum caritatis). Nekoliko mjeseci kasnije ustanovio je da je usus antiquior zauzeo pravo mjesto u liturgijskom životu Crkve i oslobodio ga iz ruku biskupa koji su ga na previše mjesta nastojali ograničiti (Summorum pontificum).
Kao rezultat toga, rast koji je potaknuo Ivan Pavao II se uvećao. Mirni liturgijski suživot je postajao u mnogobrojnim biskupijama. Došlo je i do međusobnog obogaćenje. Vizitirajući biskupi su posjećivali naše mlade, živahne, apostolske zajednice – ponekad u izrazitom kontrastu s drugima u njihovoj biskupiji.
Jesu li odluke Benedikta XVI. bile protivne Koncilu? Za nas koji smo premladi teško je reći. Nismo svakodnevno radili s koncilskim ocima, niti smo pomagali u izradi koncilskih dokumenata. Ali, Benedikt XVI. jest. On je svoju teološku i biskupsku službu posvetio njezinom tumačenju u hermeneutičkom kontinuitetu, a ne raskidu – što je zasigurno jedini valjani način tumačenja reformi. Tako se i u dokumentima Benedikta XVI. konstantno poziva na Koncil, daleko više od njegovog nasljednika. To ne znači kritizirati Svetog Oca, koji ima svoj pristup, već jednostavno primijetiti da je učenje pape Benedikta XVI. bilo potpuno koncilsko, te nipošto nije bilo iskrivljeno ideološkim uvjerenjem da je Crkva (ili nova Crkva) započeta Drugim vatikanskim koncilom. Ako se djela Benedikta XVI. smatraju suprotnima Koncilu, to je zato što su osporili i ispravili ideološko dimenziju „Koncila“ i njegovo tumačenje povijesne i teološke stvarnosti.
Ono što je značajno – a to je za mnoge bilo neočekivano – jest da nam je pontifikat Benedikta XVI. otkrio njega kao očinskog profesora, prilično velikodušnog prema onima koji imaju različita stajališta. Nije oštro sankcionirao one koji se s njime nisu slagali. Umjesto toga, nastojao ih je poučiti, čestitim primjerom. Liturgijski, dok je sam slavio usus recentior, prepoznao je i uvidio važnost usus antiquera u životu Crkve 21. stoljeća, a posebno njegovu privlačnost mladima. Bogatstvo različitosti u jedinstvu bila je stvarnost u mnogim biskupijama.
Nakon odreknuća od službe pape Benedikta XVI. bilo je nezamislivo da bi bilo koji nasljednik mogao poništiti Summorum Pontificum. A ipak se to sada dogodilo. Zašto?
Virtualna nasuprot realnosti na terenu
Motivacija koja je navedena odnosila se na hitno štićenje jedinstva Crkve koje je ugroženo stavovima i izjavama tradicionalista koji poriču Koncil. Istina je da postoje glasni radikalni tradicionalisti čije snažno djelovanje na bilo koji aspekt vjere, a osobito na svetu liturgiju, ponekad oduzima dah zbog njihovih pretpostavki, oholosti ili neznanja. Istina je isto tako da postoje profesionalni tradicionalisti koji pretpostavljaju da će diktirati medijsku priču, ili čak odustati od liturgijskog prava, na temelju vlastite privatne prosudbe. A postoje i liturgičari prijenosnih računala koji bi inače trebali biti u sjemeništima ili samostanima, ali koji se svojom ili tuđom krivnjom nalaze sposobni govoriti samo o liturgiji, a ne živjeti u njoj, i koji na kraju žive u vlastitom liturgijskom svijetu na temelju svojih osobnih i često prilično ekscentričnih sklonosti.
Ako postoji podjela ili poricanje koje potiču ti ljudi, to je prije svega virtualno – što ne znači da nije ozbiljno, osobito s obzirom na sposobnost virtualne stvarnosti da utječe na umove. No, kako su mnogi biskupi u svijetu potvrdili posljednjih tjedana, ovo nije stvarnost na terenu u zajednicama koje žive opipljivim liturgijskim i apostolskim životom usredotočenim na plodno sudjelovanje u bogatstvu usus antiquera. Ono što je potrebno nije neki Motu proprijo kojim se naređuje „istrebljenje“ ovih ljudi, već osiguravanje središta cjelovitog liturgijskog života koji te ljude može povući s ruba natrag u srce zajedništva Crkve, s milosrđem, ljubavlju i, da, po potrebi, s ispravljanjem. Pretjerano reagiranje na ovaj problem jednostavno pokazuje nečiju nesigurnost. To isto tako ide na neki način prema dokazivanju njihovih teza i daljnjem potpirivanju njihovih narativa.
Mnogi su biskupi, uključujući i neke koji nisu dobronamjerni prema usus antiquiora, bili su zamoljeni da zauzmu pastoralni stav u pogledu mjera koje je donio Motu proprijo Traditionis custodes. To može biti jednostavno zato što su njegove odredbe neodržive ili neizvodljive, prema prosudbi dijecezanskih biskupa sa stvarnim problemima s kojima se trebaju nositi. Isto tako znaju da problem pridržavanja ovog Motu proprija ne postoji u njihovim biskupijama. Rasprostranjeno „neprihvaćanje“ ovog Motu Propria od strane episkopata moglo bi se i samo pokazati kao važan povijesni događaj u liturgijskoj i papinskoj povijesti.
Međutim, postoje oni u rimskoj kuriji koji iskreno vjeruju da će provođenje Motu proprija Traditionis custodes rezultirati nestankom usus antiquior iz Crkve. Uz svo dužno poštovanje prema uglednim, časnim i prelatskim osobama, oni su izvan dodira sa stvarnošću kao i sa povijesnim činjenicama. Slijepa samoubilačka poslušnost stvar je prošlosti. Oni mogu ponovno rasplamsati liturgijske ratove i protjerati ljude pod zemlju (u katakombe) ili izvan običnih crkvenih struktura; mogu razljutiti i frustrirati, pa čak i uništiti kršćanske živote i zvanja; oni mogu povećati podjele u Crkvi u ime navodne zaštite njezina jedinstva (a za sve će to morati odgovarati Svemogućem Bogu), ali to će samo povećati važnost i presudnu vrijednost usus antiquior u životu današnje i sutrašnje Crkve. Jednako tako, uočena potreba da se pribjegne takvim drastičnim mjerama kako bi se „zaštitio“ usus recentior pedesetak godina nakon što je proglašen, zapravo predstavlja njegovu najveću optužnicu.
Neki bi se prelati mogli tješiti ponavljanjem mantre da je misal Pavla VI. „svjedok nepromjenjive vjere i neprekinute tradicije“, kao članak vjere. Ali to zapravo nije istina. Potreba da se takav jezikom upotrijebi za postizanje kontinuiteta tamo gdje je tako očigledno odsutan opovrgava propagandu takve izjave. Svi se slažu da Misal Pavla VI sadrži teološke i liturgijske razlike u odnosu na misal svetoga pape Ivana XXIII., koje su značajne i namjerne, a s time se slažu i sami postkoncilski reformatori, pošteni i inteligentni protagonisti današnjeg usus recentiora i njegovi kritičari. Motu proprij Traditionis custodes, u svojoj pretpostavci da usus antiquior nema mjesta u postkoncilskoj Crkvi, to implicitno potvrđuje.
Ako je točno da je novi prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata bio ključan igrač (ili pijun?) u stvaranju ovog Motu Proprio, i ako je istina da se hvalio da će njegova reforma uspjeti uništiti Summorum Pontificum, tada je jasno da je to dio organizirane kampanje. Jesu li neki zeloti Svetog Oca zaveli ili čak zlostavljali? Ili radi o dubokoj povijesnoj zabludi u pogledu ovih pitanja? Moramo udvostručiti svoje molitve za Njega i za Crkvu. Zavjetnu misu za jedinstvo Crkve ovih dana ne treba zanemariti.
Zaključak
Kao što sam već mnogo puta rekao, nisam tradicionalist. Ja sam katolik. I kao katolik držim da je gorčina, strah, otuđenje i rastuća podjela koju izravno izaziva provođenje Motu proprija Traditionisa custodes, zapravo situacija od najveće zabrinutosti. To je izvor sablazni daleko veći od onih na koje ciljamo i, pastoralno govoreći, već je katastrofa prisutna – osobito među mladima.
Suočen s ovime, kao liturgijski povjesničar, ne mogu šutjeti. Zakonodavstvo ne može promijeniti povijesne činjenice. Niti čin pravnog pozitivizma ne može odrediti što je ili nije dio lex orandi Crkve, jer kako KKC uči, „zakon molitve je zakon vjere: Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive tradicije” (paragraf 1124) – čiji su čuvari, a ne vlasnici, biskupi, a prvi među njima je rimski biskup. Jer, kako je jedan skromni papa poučavao preuzimajući svoju katedralu u Rimu:
„Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon. Naprotiv, papina služba jamstvo je poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Ne smije naviještati svoje vlastite ideje, nego se neprestano obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, pred svakim pokušajem da se to prilagodi ili razvodni, i pred svim oblicima oportunizma“.
Isti papa je bio marljiv student teologije i liturgijske povijesti. To ga je dovelo do zaključka:
„Ono što su prijašnje generacije smatrale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas i ne može se odjednom potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim“. Inzistirao je na tome da „svima nama pripada očuvanje bogatstva koje se razvilo u vjeri i molitvi Crkve davanje svemu tome odgovarajućeg mjesta“.
Svaki drugi zaključak ne uspijeva u objašnjenju liturgijske povijesti. Ne bi prošao ni u teologiji, pa čak ni na pastoralnim tečajevima.
Dom Alcuin Reid je utemeljitelj samostana sv. Benedikta u biskupiji Fréjus-Toulon, u Francuskoj, i liturgičar je međunarodnog ugleda. Njegovo glavno djelo „The Organic Development of the Liturgy“ (Ignatius Press, 2005.) sadrži predgovor tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera.
