“Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«” ….
U molitvi nam je Isus posve blizu. Ne dopustimo da prođe pokraj nas i da nas ne primjeti. Vičimo u svojoj molitvi.
Draga braćo i sestre, današnje evanđelje pripovijeda nam zgodu o sljepcu Bartimeju i njegovu susretu s Isusom. Za Isusa se kaže da je prošao zemljom čineći dobro. Tako i danas, posve slučajno, prolazeći pokraj tog sljepca čini neizmjerno dobro. Sljepac nije mogao vidjeti Isusa, no čuo je zasigurno žamor prolaznika, možda i poklike onih koji su pozdravljali Isusa. Zasigurno da je nekoga upitao o čemu se radi, tko prolazi kad se podigla takva buka. Stoga kad je čuo da se radi o čudotvorcu, Isusu iz Nazareta stao je vikati: “Isuse, sine Davidov smiluj mi se”. Kaže evanđelist Marko da je slijepac vikao jako. On se bojao da će Isus proći pokraj njega i da ga neće primjetiti, da će izgubiti priliku da susretne Isusa. Mjesto gdje mi danas susrećemo Isusa jest molitva. U molitvi nam je Isus posve blizu. Ne dopustimo da prođe pokraj nas i da nas ne primjeti. Vičimo u svojoj molitvi. Kako ćemo najjače vikati u molitvi? Tako što ćemo biti sabrani, mirni, koncentrirani na ono što molimo. Da, zapravo u molitvi ne treba vikati, nego biti tih, da bi nas Gospodin mogao čuti. Najglasnije viče ona duša koja tiho moli. Ako našu molitvu zatrpamo prevelikim brigama i brbljanjem Isus nas neće čuti te će proći pokraj nas. Ne dopustimo da njegova milost prođe preko nas kao kiša preko tvrde zemlje – nenatopivši ju.
Što se dalje događa? Isus se zaustavio i rekao: “Pozovite ga”. Isus i nas danas zove. Pozvao nas je danas na sv. Misu. Kako smo se odazvali tome pozivu? Poput Bartimeja? Skočivši i potračavši ili mrmljajući što je svanula nedjelja i što umjesto da smo ostali spavati u toplom krevetu mi moramo ići u crkvu. Shvaćaš li dolazak na sv. Misu kao Isusov poziv da dođeš na gozbu koju je pripravio i osjetiš predokus vječnoga života ili dolaziš na sv. Misu kao da te gone na stratište? Od načina kojim se odnosiš prema sv. Misi ovisi plod sv. Mise za tvoj duhovni život – hoćeš li se vratiti radostan i duhovno zdrav ili ćeš se vratiti kao da se ništa nije dogodilo, kao da nisi napunio životne baterije s onim što si na sv. Misi čuo.
Što se dalje događa? Dolazi do susreta sljepca i Isusa. Najprisniji susret Boga i čovjeka, Isusa i duše događa se upravo u svetoj Pričesti. Tad Isus dolazi u tvoje srce, susreće se s tobom i pita te kao ovog sljepca: “Što hoćeš da ti učnim?” A ti, što ćeš mu odgovoriti? Hoćeš li poput Bartimeja tražiti da progledaš ili ćeš radije ostati slijep a tražiti kule i gradove? Što je naša sljepoća? Jesmo li možda slijepi za Boga? Živimo kao da Boga nema? Jesmo li možda slijepi za potrebe naših bližnjih te živimo sebično ne mareći za potrebite? Jesmo li možda slijepi sami za sebe pa si dopuštamo stvari koje su na štetu našoj duši jer treba, kako kaže ona pjesma: “uzeti sve što ti život pruža, jer danas si cvijet a sutra uvela ruža”? Bogu hvala, tjelesni vid nam je svima koliko toliko zdrav, vidimo stvorenu stvarnost oko sebe, no zamolimo Gospodina da nam otvori duhovne oči, da oči naše duše progledaju. I danas će te kod primanja sv. Pričesti Isus upitati: “Što želiš da ti učinim?”. Zamoli ga riječima sljepca Bartimeja: “Učitelju da progledam”. I bit će ti onako kako vjeruješ. Ako vjeruješ da je Isus kojeg si primio u Pričesti moćan to učiniti, bit će ti tako. Ništa radije Isus ne uslišava nego li je to molitva za promjenu naše nutrine. Jer ako želiš nutrinu uskladiti s Isusovim zakonom, onda će ti lako biti i u svakodnevici, u vanjskom svijetu, živjeti po evanđelju. Zamoli ga to i nemoj odustajati. Slijepac je vikao jako, bio je ustrajan, pokazao nam je primjer ustrajnosti u molitvi. Razgovaraj i ti danas, i svaki put kad primiš sv. Pričest s Gospodinom poput Bartimeja: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se, učini da porgledam” – i čut ćeš Učiteljev glas: “Idi vjera te tvoja spasila”.
Draga braćo i sestre, proteklih nedjelja govorili smo o pripravi za sv. Misu – o znaku križa koji činimo na ulazu i s kojim započinjemo sv. Misu, o snazi blagoslovljene vode, te o neposrednoj pripravi dok sjedimo i čekamo početak svete Mise koja treba biti sabrana i tiha. Nakon što smo otpjevali ulaznu pjesmu, i još jednom učinili znak križa koji smo već prije rastumačili, svećenik nas pozdravlja pozdavom: “Gospodin s vama”. Taj pozdrav pokazuje tijesno jedinstvo svećenika i vjernika za vrijeme prikazivanja žrtve. On se u svetoj Misi ponavlja pet puta. Sveti Toma Akvinski uspoređuje taj pozdrav s pet ukazanja uskrslog Krista apostolima. Zato se ponavlja baš pet puta – na početku Mise, prije evanđelja, na početku Predslovlja, prije pružanja mira i prije zavšnog blagoslova. Isus je pozdravio učenike nakon uskrsnuća s riječima “Mir vama”. Crkva je taj pozdrav ostavila kao vlasitost Mise koju ima biskup. Svećenik izgovara pozdrav “Gospodin s vama” što također podsjeća na ukazanje Uskrsloga Krista. Svećenik je u svetoj Misi drugi Krist, posuđuje Isusu svoj glas, stoga nam se u ovom pozdravu obraća sam Krist koji je i danas živ prisutan među nama, koji nas hrabri kao nekoć apostole.
Draga braćo i sestre, toliko je znakova koji nas podsjećaju na Isusovu prisutnost. Iskoristimo ih i prepoznajmo Isusa koji prolazi našim životnim putem. Zaustavimo ga svojom molitvom poput sljepca Bartimeja, zamolimo ga da nam otvori oči duše a onda se poput ozdravljenog sljepca iz evanđelja uputimo za njim. Hodajmo Isusovim stopama, prođimo zemljom čineći dobro, dovedimo duhovne sljepce da im Isus otvori oči. Neka nam je u tome na pomoći zagovor Djevice Marije, Kraljice sv. Krunice. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
