Prije nekoliko tjedana, organizacija Catholic Project na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu, objavila je rezultate masovne ankete među katoličkim svećenicima u Sjedinjenim Američkim Državama. Tri tisuće petsto svećenika je bilo intervjuirano iz 191 biskupije u Sjedinjenim Američkim Državama.
Predvidljivo – barem za one koji su obraćali pozornost – rezultati predstavljaju oštru optužbu protiv američkog episkopata. Najistaknutiji dio istraživanja pokazuje da većina svećenika ne vjeruje vlastitim biskupima – i, šokantno, samo 24% svećenika vjeruje američkom episkopatu. Drugim riječima, veza između svećenika i njihovih navodnih “očeva“ je jako nagrizena. Što je još gore, biskupi uglavnom nisu svjesni krize, jer ih više od 90% tvrdi da su od velike pomoći klericima koji se nose s osobnim borbama. U stvari, samo 36% dijecezanskih svećenika misli da biskupi brinu o njihovim poteškoćama, a jedan svećenik je to sažeo ovako: „Već desetljećima govorimo da biskupi vide svoje svećenike kao nužnu odgovornost“.
Zašto se dogodila ova oštra kritika američkog episkopata? Kako se ističe u studiji, među svećenicima postoji ogromna zabrinutost zbog načina na koji se Povelja iz Dallasa provodi. Dok svećenici priznaju da se kriza zlostavljanja mora riješiti – i to energično – većina vjeruje da je provedba Povelje bila katastrofalna. Mnogi su svećenici uklonjeni iz službe nakon optužbi— bez konkretnih dokaza protiv njih i čak bez provedene istrage. A kada imaju posla sa svojim svećeninicima, biskupi su tada jednako “odvjetnički nastrojeni“ kao i bilo koji izvršni direktor korporacije.
S druge strane, optuženi svećenici, bez obzira na to koliko su desetljeća neokaljane službe pružili Crkvi – i bez obzira na to koliko su slabe, bizarne i zastarjele optužbe protiv njih – podvrgnuti su oštrim i nepopustljivim mjerama.
Ipak, ključno pitanje pokrenuto cijelom ovom anketom – ono koje je prešućeno – jest teološko razumijevanje svećeništva koje je u konačnici na kocki. To je pitanje koje je odlučujuće i čini se da se biskupi – unatoč tome što su branitelje vjere Crkve – ne žele pozabaviti. S obzirom na njihovu iznenadnu suspenziju optuženih svećenika – sa svećenicima koji ne smiju ni obući svečenićko ruho ili se javno predstaviti kao službenici Isusa Krista, što oni zasigurno jesu – biskupi su nagrizli sveti red. Time su potkopali sam polog vjere koji žele zaštititi i prenijeti.
Katolička teologija drži da sakrament svetog reda ima ontološke učinke. Svećenici su za svoje službeno zvanje izabrani Božjom milošću. Ređenjem se na novi način suobličuju Isusu Kristu. Kao što uči Drugi vatikanski sabor, „pomazanjem Duha Svetoga svećenici su označeni posebnim znakom i suobličeni Kristu svećeniku na takav način da mogu djelovati u njegove ime” (Presbyterorum ordinis, br. 2).
Ni krštenje ni ređenje se nikada ne mogu ponoviti upravo zato što ti sakramenti usmjeravaju osobu prema Bogu na način koji se ne može obrnuti – čak i ako, u nekom trenutku, primatelj sakramenta odustane od svog krštenja i/ili ređenja. Drugim riječima, svećenik je svećenik zauvijek, čak i izvan ovog smrtnog života. Zato se kod ređenja često čuje pjesma Tu es sacerdos in aeternum – Dovijeka ti si svećenik (Psalam 110).
Sakralni karakter svećeništva nije namijenjen odvajanju svećenika od laika, nego priznavanju jedinstvenog poziva. Kako Koncil navodi, svećenici „po svom pozivu i ređenju, u određenom smislu, jesu odvojeni od Božjeg naroda. Međutim, oni se ne smiju odvajati od Božjeg naroda ili od bilo koje osobe; nego trebaju biti potpuno posvećeni djelu za koje ih je Gospodin izabrao” (Presbyterorum ordinis, br. 3).
Upravo su taj sakralni karakter svećeništva američki biskupi doveli u pitanje svojim paničnim odgovorom na krizu zlostavljanja. Velika većina, nedvojbeno, nema namjeru umanjiti vjeru Crkve. Međutim, čini se da neki biskupi imaju maglovito razumijevanje katoličke teologije.
Dokazi za ovu tvrdnju? Prije nekoliko godina jedan je biskup govorio o mogućnosti prisilne laicizacije svih optuženih svećenika. Moglo bi se samo pitati: Kakvo shvaćanje ovaj čovjek ima o katoličkom nauku? Upravo zbog jedinstvenog karaktera svetog reda, laicizacija bi trebala biti posljednji sud, rezerviran za one svećenike koji su proglašeni krivima za teške prijestupe. Ali ovaj biskup je razmišljao o laiciziranju onih koji su jednostavno optuženi za zlostavljanje. Ovakav mentalitet svodi svećenike na obične ugovorne radnike, kao da rade u nekoj tehnološkoj kompaniji. Samo svećeništvo je time duboko umanjeno.
Upravo je ta kratkovidnost natjerala svećenike, kako pokazuje nacionalna anketa, da biskupe smatraju posljednjima kojima će se obratiti za duhovnu ili teološku potporu. Je li ikakvo čudo što su svećenička zvanja u velikom padu, a velike nadbiskupije ne zaređuju nikoga ili samo šačicu muškaraca. Previše je lako kriviti sekularnu kulturu za ovaj pad. Biskupi moraju ispitati svoju savjest.
Također se nadam da je apostolski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, nadbiskup Christophe Pierre, pažljivo pročitao rezultate istraživanja. Posljednjih nekoliko godina imao je značajnu ulogu u izboru američkih biskupa. Ako ova anketa išta znači, to znači da on i njegovi prethodnici nisu bili posve uspješni u imenovanjima biskupa. Nunciji su, bez sumnje, nastojali imenovati ljude s pastoralnim darovima – i s jasnom predanošću Crkvi. Ali oni većinom nisu imenovali ljude teološkog uvida i čvrstine koji, čak i suočeni s nemilosrdnim napadima, mogu vješto artikulirati i hrabro braniti katoličko shvaćanje svećeništva.
Na sastanku članova Biskupske konferencije u Baltimoreu prije nekoliko tjedana, biskupi su bez sumnje raspravljali o sumornim rezultatima nedavnog istraživanja. Zacijelo su se pitali kako povratiti poštovanje svojih svećenika, s naglaskom na potrebu većeg zajedništva i tako dalje.
Mogu li predložiti rješenje?
Ako, kao što vjerujem (i kao što pokazuje nacionalno istraživanje), trenutna kriza ima teške teološke dimenzije, onda bi biskupi mogli korisno provoditi vrijeme proučavajući klasične rasprave o teologiji svećeništva – a zatim propovijedajući i poučavajući tu temu. Kao što je kardinal Newman mudro izjavio u svojoj studiji The Via Media of the Anglican Church (iz 1877.): „Teologija je temeljno i regulirajuće načelo cijelog crkvenog sustava“. Dubljim razumijevanjem teologije svetog reda – i odvajanjem vremena da jasno i artikulirano govore o vjeri Crkve – biskupi će doprinijeti da povrate poštovanje i povjerenje svojih svećenika.
