Na kraju odlomka o ulozi Crkve u spasenju, o kojem se često žestoko raspravlja, u Lumen Gentium-u nalazi se jedna rečenica koja nije dobila puno pažnje. Ono što slijedi nakon tvrdnje da su „sva djeca Crkve” primila svoju svetu katoličku vjeru ne iz zasluga, već iz „posebne Kristove milosti”, najpotresnija je rečenica Drugog vatikanskog koncila:
„ako joj ne budu odgovorili mišlju, riječju i djelom, oni ne samo da se neće spasiti, nego će biti strože suđeni“ (LG 14).
Ove riječi su vrijedne promišljanja uoči Velikog petka i Uskrsa.
S obzirom da svaku misu počinjemo priznajući da smo jako sagriješili „u svojim mislima, riječima, u onome što sam učinili, te u onome što smo propustili učiniti”; te riječi „nisu spašavajuće, nego govore o sudu”, one zapravo prodiru u srce. Trezveno nas podsjećaju da svi mi katolički hodočasnici radimo na svome spasenju „sa strahom i trepetom” (Fil 2,12). Uz to spasenje, svakoga od nas, nije zajamčeno.
Četrnaesti paragraf „Lumen Gentiuma“ kritiziran je zbog omekšanog jezika Crkve vezano uz spasenje nekatolika. Ako ostavimo to pitanje po strani – i suprotno raširenom dojmu da je Koncil učinio da se spasenje čini lakim za sve ljude – uočavamo da isti paragraf naglašava kaznu za samu djecu Crkve.
Preliminarna shema poznata kao „de Ecclesia“, iz koje je formiran konstitucija „Lumen Gentium“, iznosila je istu istinu, ali bez iste težine: „Nije dovoljno biti član Crkve ili biti povezan s njom po želji; nadalje se zahtijeva da osoba umre u stanju milosti, sjedinjena s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi”.
Katolička vjera je najveći dar koji čovjek može dobiti u ovom životu, jer je to siguran put u vječni život. Ali Lumen Gentium upozorava u dva navrata vjernike. Prvo, katolici ne dobivaju po zasluzi taj dar, pa se ne bismo smjeli hvaliti da smo bolji od drugih. Drugo, svatko od nas koje primio ovaj dar morat će ga opravdati nakon svoje smrti. „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati” (Lk 12, 48).
Drugi vatikanski koncil je uveo novitet u prispodobu o talentima (Mt 25,14-30), u kojoj je trojici slugu povjereno pet, dva i jedan talent (što su ekvivalenti svoti novaca), „svakome prema njegovim mogućnostima“. Analogno tome, katolik prima pet talenata; oni drugih religija primaju manji broj talenata. Kada bi katolik pokopao svojih pet, protratio bi mnogo više od čovjeka koji je dobio samo jedan talenat.
Prisjetimo li se gospodareve kazne prema čovjeka koji je primio jedan talent, katolici čija vjera ne daje pravo na povrat Božje investicije doista bi trebali biti jako zabrinuti: „Nekorisnog slugu bacite u tamu; ondje će biti plač i škrgut zubi“.
Ovo nauk „Lumena Gentiuma“, kao i učenje samoga Isusa o spasenju, nema za cilj izazvati paniku, kao da smo grešnici u rukama bijesnog Boga. Ne, nije o tome riječ. Što se tiče spasenja, trebamo biti pažljivi, ali ne prestrašeni. Slijedimo poticaj svetog Petra da „budemo trijezni i bdijemo” jer naš „protivnik, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“ (1 Pt 5,8). Svaki katolik, bez obzira koliko je talenata primio od Boga, nije iznad ovog iskušenja. U svakom trenutku može zakopati svoje talente iz lijenosti ili tmurnosti, ili, još gore, protratiti ih prepustivši se grijehu.
Bogati mladić iz Evanđelja dobio je pet talenata. Pitao je što dobro mora učiniti da dobije vječni život. Naš Gospodin mu je poručio kako se treba držati zapovijedi. Ali onda je dodao da, s obzirom na to da ih se je mladić već obdržavao, treba učiniti više s obiljem milosti koju je primio: „Jedno ti još fali. Idi, prodaj sve, što imaš, i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Mk 10, 21).
Bog neprestano pruža svoju milosti kako bi nas pozvao na dublji odnos s njime. Formulacija Lumena Gentiuma nas upozorava da, ako želimo blago na nebu, moramo odgovoriti za milosti koja nam je dana – ne samo na minimum milosti, već na sve ono što smo pozvani.
Duhovno samozadovoljstvo može imati posljedice za vječnost. Katolici moraju neprestano raditi na rastu u vjeri, nadi i ljubavi. Osim toga, svećenici ne bi trebali koriti i obračunavati se, primjerice u propovijedanju, s članovima zbora iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Svaki pjevač treba ispovijed, euharistiju i propovijedi koje će ga nadahnuti, ne samo da bi ostao u zboru, nego ostvario svoj puni potencijal. Bez svetih svećenika posvećenih spasenju duša – čak i onih koje se čine da su na dobrom putu – zadatak suradnje s milošću postaje utoliko teži čak i najpobožnijima.
„Reče mu tada netko: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ A on im reče: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“ (Lk 13, 23 – 24).
Tumačenje izjave našeg Gospodina od strane Drugog vatikanskog koncila trebalo bi nam odzvanjati u ušima i usmjeriti nas na djelovanje. Nama katolicima dane su ogromne milosti i za njih ćemo odgovarati. Nemamo vremena za gubljenje. „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6, 2).
