Razlog zbog kojeg i dalje imamo krizu zvanja nije loša kateheza ili manje obitelji, nego je riječ o nečem mnogo opasnijem.
Siguran sam da ste svjesni da Crkva doživljava krizu zvanja. Brojevi su negativni, i to već desetljećima. Naravno, tu i tamo ima svijetlih točaka, uglavnom u tradicionalnim muškim i ženskim redovima te svećeničkim kongregacijama – u kojima se često zaredi više svećenika u jednom sjemeništu nego što je to bi u cijeloj Irskoj prošle godine. No, u usporedbi s brojem vjernika koji trebaju više svećenika, broj svećenika ne raste razmjerno.
I to usprkos činjenici da su tradicionalni katolici uglavnom prihvatili vječni nauk Crkve o otvorenosti životu i ‘množe se poput zečeva’, na veliku žalost zagovornika klimatskih promjena. Tijekom COVID-a, mlade su obitelji u velikom broju hrlile u tradicionalne župe i kapelice SSPX-a, zbog čega je bilo potrebno više sv. misa zbog pretrpanih crkava. U nekim slučajevima otvoreno je više kapelica kako bi se zadovoljila potražnja. No, broj zvanja jednostavno ne prati potražnju.
Situacija je tu vrlo složena. Postoje varijable koje treba uzeti u obzir, kao što je demografsko izumiranje s kojom se suočavaju mnoge župe i biskupije u kojima je, unatoč porastu mladih tradicionalnih vjernika, većina vjernika starije populacije. Moglo bi se očekivati da će za otprilike 10-15 godina – možda i prije – biti puno više zatvorenih župa i stoga će se omjer svećenik-župa/vjera relativno poboljšati.
U svakom slučaju, trebamo više svećenika i časnih sestara – posebno redovnica odgojiteljica! – i trebamo ih sada.
Dakle, gdje su? Zašto ih ima tako malo? Zašto čak ni tradicionalni redovi ne uspijevaju zarediti dovoljan broj svećenika? Zašto nije uobičajeno da u obiteljima od 7-10 djece – što je sve češće – postoje 2, 3, 4, 5 zvanja, kao što je to bilo uobičajeno u prošlosti? Ako ste ikada čitali životopise svetaca, ili čak pročešljali povijest svog podrijetla, nedvojbeno ste primijetili da je u velikim obiteljima bilo uobičajeno imati više zvanja – svećenika i redovnika/ica – koja su odgajana pod istim krovom.
Obitelj Martin (iz koje je došla sv. Terezija iz Lisieuxa) dala je pet redovnica, kao što je i obitelj Lefebvre dala pet zvanja. I gotovo cijela obitelj sv. Bernarda odlučila se za redovnički život. Naravno, postoje bezbrojni primjeri ovog trenda u povijesti za koje nikada nismo čuli.
Zasigurno pad ne može biti zato što je kateheza lošija nego prije 30-40 godina. Zasigurno se ne može okriviti loše obrazovanje kao takvo, s obzirom na meteorski porast školovanja kod kuće i odličan pristup dobrim vjerskim školama i sličnim institucijama koje koriste mnoge pobožne obitelji.
Razlog broj jedan zašto zvanja ne mogu pratiti potražnju je, po mom mišljenju, svjetovnost.
Uobičajena je izreka da su katolici pozvani biti „u svijetu, ali ne od svijeta“, i to je lijepa izreka. Ali što to zapravo znači i zašto ima odjek? Što znači biti u svijetu, ali ne i od njega?
Crkva nikada nije pozivala katolike da budu ‘katolički Amiši’, a katolički su gradovi proizvodili zvanja koliko i bilo gdje drugdje. Ali, današnji svijet – bilo ruralni ili urbani – zaražen je bolešću modernosti i odvlači duše od službe Bogu. Međutim, svjetovnost nije nova pojava i za nju se ne mogu kriviti pametni telefoni i videoigre, čak i ako te stvari sigurno pomažu u njegovanju svjetovnog duha.
Kada je Krist rekao da ne možemo „služiti dva gospodara“, nije to rekao jer je u antici postojao trend praćenja društvenih mreža; rekao je to jer, bez obzira na epohu ili eru, kršćani moraju odbaciti svijet, ali nastaviti živjeti u njemu.
Seljak može biti svjetski čovjek, a može i kralj; čovjek na socijalnoj pomoći može biti svjetovnjak, pa tako i CEO. Istodobno, kralj se može odvojiti od svijeta, dok se čovjek bez ičega može zacementirati za svijet. To je zato što se odvojenost od svijeta ne odnosi samo na nedostatak materijalnih stvari—iako bogatstvo predstavlja iskušenje. Radi se o odvajanju od želje za svjetovnim stvarima kao oblikom sreće.
Kako ćemo to učiniti? Nisam duhovni učitelj i neću se pretvarati da jesam, ali iz onog malo što znam, jasno je da će katolička obitelj koja želi oblikovati duše za službu Bogu morati radikalno promijeniti način života i percepciju o tome što čini dobar životni stil. Naša djeca moraju biti odgajana sa sviješću da se nikakva zemaljska čast ili ugodnost ne mogu usporediti s duhovnom utjehom i svetošću. Sve što može postati idol mora biti zgaženo ili obuzdano. Sport može postati idol; obrazovanje može postati idol; materijalne težnje sasvim sigurno mogu postati idol, kao i sve vrste svjetovnih pohvala.
Nedavno je moja žena odlučila ostaviti telefon nakon što je jedan od naših svećenika održao konferenciju ženama u župi o toj temi. Postojalo je tisuću razloga zašto ga je trebala zadržati prema svjetovnim standardima; i dovoljno smiješno, zaposlenik telefonske tvrtke s kojim je razgovarala dok je otkazivala njezin plan bio je zaprepašten njezinom odlukom i pokušao ju je uvjeriti u suprotno!
Mislila je da će to biti teška odluka; ali u trenutku kada je ostavila mobitel shvatila je da to predstavlja najveća odluka koju je donijela u dugo vremena. Poslala je e-mail svećeniku i rekla mu je kako je sada zaronila u svijet fiksnih telefona i digitalnih kamera – koji nije bio srednjovjekovni stil života! I kakav je bio njegov odgovor? „Vaša djeca bit će Vam zahvalna u vječnosti“.
Odgovor svećenika nije bio: „Oh, ovo će sigurno pomoći Vašem mentalnom zdravlju i navikama spavanja“; ili, „Kakav sjajan način da pronađete više vremena za sebe i uštedite novac“. Njegova prva sklonost bila je razmišljati o Vječnosti. To je mentalitet koji moramo imati ako želimo odgajati djecu spremnu za zvanja; moramo uvijek razmišljati o Vječnosti, a manje o svijetu.
