Danas prenosimo osvrt John Allena, izvrsnog poznavatelja prilika u Vatikanu, te urednika portala Crux o, kako sam navodi, možda ‘najviše analiziranih 20 sekundi’ u povijesti dokumentarnog filma:
Kada sam kao dijete odrastao u malom gradu u zapadnom Kansasu, mama bi me s vremena na vrijeme vodila u centar grada da posjetimo trgovine. Većina je imala izloženu neku verziju sljedećeg znaka, koja je označavala upozorenje da treba biti oprezan s robom: „Ako razbijete, kupujete.“
A kad su u pitanju odnosi s javnošću, onda bi to moglo ovako glasiti: „Bez obzira tko je kriv, ako ne popraviš, krivnja pada na tebe.“ Znači da bez obzira na to što šef zapravo kaže ili napravi, ako dopusti da se stvori krivi dojam i ne odriče ga se javno, onda ispada da ga podržava.
Ta misao mi je pala na pamet u svjetlu misterija oko novog dokumentarca “Francesco” Evgenija Afineevskog, koji je debitirao ovog tjedna i već je kandidat da postane filmski-uradak s najviše analiziranih 20 sekundi o velikom svjetskom vođi od filma Zaprudera.
U tih dvadeset sekundi papa Franjo komentira civilno partnerstvo za istospolne osobe, što su u srijedu mediji pretvorili u globalno ludilo izvijestivši prvi put da je papa izričito odobrio civilno partnerstvo. Čini se da je izjava pape Franje izravno u suprotnosti s dokumentom Kongregacije za nauk vjere iz 2003., koji je pripremio budući papa Benedikt XVI., a odobrio sv. Ivan Pavao II., upozoravajući da su takvi zakoni „duboko nepravedni“ i inzistirajući na tome da ih katolici nikad ne mogu podržati.
Međutim, unutar 48 sati narativ se počeo mijenjati, jer se čini da onih proslavljenih 20 sekundi nisu jedna neprekinuta izjava pape Franje, već montaža rečenica izgovorenih u različitim kontekstima, spojenih zajedno i prikrivenih vremenskih isječaka napravljenih kamerom. Jedan talijanski analitičar jučer je tvrdio da postoji pet zasebnih elemenata filma, a time i najmanje četiri montaže, sadržanih u tih dvadeset sekunda raspona, što mora biti neka vrsta zapisa.
Štoviše, sada je jasno da dio o civilnom partnerstvu nije proizašao iz razgovora Afineevskog s papom Franjom, već iz drugog intervjua koji je papa Franjo dao prije osamnaest mjeseci poznatoj meksičkoj novinarki Valentini Alazraki, ali iz kojeg je, iz još uvijek nejasnog razloga, redak o civilnom partnerstvu uređen kada je intervju izašao 2019.
Općenita pretpostavka je da papa Franjo u intervjuu 2019. govori o pružanju „pravnog pokrića“ istospolnim vezama i o „zakonu o građanskom suživotu“, ali budući da je njegova rečenica izvađena iz konteksta, nema načina kako bi se procijenilo što je zapravo mislio. U nekim se krajevima Afineevsky, u tandemu s određenim novinarima, već pojavio kao negativac pripovijesti, krivac za stvaranje „lažnih vijesti“ kako bi promovirao film ili poboljšao agendu.
Postoji problem:
Vatikan nije porekao da papa Franjo podržava civilno partnerstvo, unatoč činjenici da je u posljednjih 48 sati stvoren globalni dojam da on to čini.
Ne samo da Vatikan nije osporio sadržaj filma, nego je sinoć redatelj Afineevsky u vatikanskim vrtovima primio nagradu “Kineo film za čovječanstvo“ u nazočnosti visokih vatikanskih dužnosnika za komunikaciju, što predstavlja neizravni oblik odobravanja.
Kako stvari sada stoje, gotovo je svejedno kakvu je ulogu Afineevsky (možda) izveo u uređenje snimke. Papa Franjo i njegovi suradnici dobro znaju što većina ljudi misli da je rekao i nisu poduzeli ništa da to isprave, što znači da ostavljaju utisak priznanja.
Ova najnovija zagonetka u odnosima s javnošću podsjeća na Franjine proslavljene intervjue s legendarnim ljevičarskim talijanskim novinarom Eugeniom Scalfarijem, osnivačem talijanskih novina La Repubblica. Prvi intervju dogodio se u listopadu 2013. godine, u kojem Scalfari citira novog papu, rekavši, između ostalog, da su crkvene vođe često „narcisoidni, čašćeni i vrlo poticani od svojih dvorjana“. Nekoliko mjeseci kasnije, Scalfari je napisao članak u kojem tvrdi da je papa Franjo „ukinuo grijeh“. Dolazimo do 2018. i još jednog razgovora Scalfarija i Franje, u kojem Scalfari tvrdi da je papa Franjo ukinuo pakao.
U svakom slučaju, Vatikan je pokušao napraviti određenu distancu između Franje i Scalfarija, i brzo se pokazalo da Scalfari, danas 96-godišnjak, nije snimao niti bilježio intervju, pa je ono napisano više bila rekonstrukcija temeljena na vlastitim zapažanjima i proširenjima.
Suština je u tome što je papa Franjo nastavio razgovarati sa Scalfarijem, pa si prosječna osoba ne može pomoći ako pomisli da papa ne smije biti toliko konfuzan. Kao rezultat toga, Franjo i njegovi suradnici ne mogu se u potpunosti ograditi od sadržaja tih intervjua.
U određenom smislu, sve je to užasno nepravedno prema vođi (papi) čija svaka riječ osvane u vijestima i koji nikako ne može kontrolirati različite namjene u kojima se te riječi primjenjuju. Bez obzira na to, bilo da se radi o papinoj velikodušnosti i suzdržanosti, kako bi to željeli njegovi obožavatelji ili o makijavelističkoj strategiji da poruka istodobno skrene s odgovornosti, kako to kritičari smatraju, činjenica ostaje ako vođa vjeruje da je pogrešno predstavljen i odluči ostati nijem, čak šalje signale odobrenja, tada se vlasništvo nad tom porukom prebacuje na vođu.
Je li papa Franjo u intervjuu 2019. rekao ono što se na filmu činilo da je rekao? Ne baš, jer ono što vidimo u „Francescu“ jest imitacija fraza izgovorenih u različitim kontekstima, te u nedostatku više informacija nemoguće je točno znati što je Franjo imao na umu.
Je li bitno? Vjerojatno nije. Ako papa Franjo nije želio da vjerujete da podržava civilno partnerstvo, imao je zasigurno puno načina da ispravi krivu informaciju. Dok se to ne dogodi, nikakvo analiziranje tko je što i kada rekao vjerojatno neće imati smisla.
