Potezom pera, papa Franjo je poduzeo konkretne korake kako bi u praksi ukinuo latinsku misu, koja je na snazi od svetoga pape Damaza I. sa kraja četvrtog stoljeća (obred je krajem šestog stoljeća djelomično reformirao sveti papa Grgur Veliki), pa sve do misala iz 1962. godine koji je proglasio sveti papa Ivan XXIII. Namjera da se postupno ograniči – do njegovog izumiranja – uporaba ovog obreda je vidljiva iz pratećeg pisma uz Motu proprij „Traditionis custodes“, u kojem vladajući pontifeks potiče biskupe iz cijelog svijeta da „rade na promicanju jedinstvenog oblika proslava“ s misalima papi Pavla VI. i Ivana Pavla II. koji tako postaju „jedinim izrazom lex orandi rimskog obreda“. Praktična posljedica je da svećenici latinskog obreda više nemaju pravo slaviti tradicionalnu misu, već to mogu učiniti samo uz dopuštenje biskupa (i Svete Stolice, a to vrijedi samo za one zaređene od sada!).
Očito pitanje koje se postavlja pred ovom drastičnom mjerom je sljedeće… Ima li papa moć ukinuti obred koji je prisutan u Crkvi preko tisuću i četiri stotine godina i čiji bitni elementi potječu iz vremena apostola? Jer, ako Kristov vikar (namjesnik) s jedne strane ima plenaria et suprema potestas u pitanjima koja se tiču „discipline vjere i upravljanja Crkvom raširenom po cijelom svijetu“ [1], kako uči Prvi vatikanski koncil, s druge strane, on mora poštivati sveopće običaje Crkve u liturgijskim pitanjima.
Odgovor nalazimo u Katekizmu katoličke crkve, koji je promulgirao papa Ivan Pavao II, u paragrafu 1125:
„Zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni podešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva liturgije“.
Komentirajući ovaj paragraf iz KKC, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger napisao je sljedeće: „Čini mi se vrlo važnim da se u Katekizmu spominju određena ograničenja moći vrhovne vlasti Crkve u pogledu reforma, podsjećajući nas na bit papinskog primata, jer ističe da Prvi i drugi vatikanski sabori koncil nije papu učinio apsolutnim monarhom koji po svojoj volji provodi zakon, već da je čuvar autentične tradicije i stoga kamen temeljac poslušnosti. Ne može raditi što želi i upravo se iz tog razloga može suprotstaviti onima koji namjeravaju raditi što god požele. Zakon kojega se mora pridržavati nije djelovanje ad libitum, već označava poslušnost vjeri. Stoga, s obzirom na liturgiju, on ima zadatak „vrtlara“, a ne „tehničara“ koji izrađuje nove strojeve i uništava stare. „Obred“, predstavlja oblik slavljenja i molitve koji sazrijeva u životu Crkve, sažeti oblik žive tradicije, te je u toj sferi izražena cjelokupnost vjere i molitve, kojim se istodobno može iskusiti zajedništvo između generacija, zajedništvo s onima koji mole prije i poslije nas. Stoga je obred dar koji je dan Crkvi, živi oblik tradicije”. [2] [Grčki izraz koji se trinaest puta upotrebljava u Bibliji i tradicionalno se prevodi kao naobrazba, prenošenje.]
U izvrsnoj knjizi Reforma rimske liturgije, mons. Klaus Gamber, kojega je sam kardinal Joseph Ratzinger smatrao jednim od najvećih liturgičara dvadesetog stoljeća, iznosi zanimljivo promišljanje. Polazi od zapažanja da obredi Katoličke crkve, koji se shvaćaju kao obvezni oblici bogoslužja, potječu od našega Gospodina Isusa Krista, ali su se postupno razvijali iz opće prakse te su potvrđeni autoritetom Crkve.
Iz te stvarnosti, slavni njemački liturgičar izvodi sljedeće zaključke:
- „Ako je obred rođen iz opće prakse – a u to nema sumnje kod onih koji poznaju povijest liturgije – ne može se ponovno rekonstruirati u cijelosti“. To se nije dogodilo ni na početku Crkve, jer su se „čak i liturgijski oblici ranih kršćanskih zajednica postupno odvojili od židovskog obreda“.
- „Kako su se obredi s vremenom razvijali, ista takva praksa se može nastaviti i u budućnosti. Ali ovaj napredak mora uzeti u obzir bezvremenost svakog obreda (…) bez prekida s tradicijom i bez izravnog uplitanja crkvenih autoriteta. Crkva nije imala drugih briga u plenarnim koncilskim sjednicama, osim da izbjegnu nepravilnosti u reformi obreda“.
- „U Crkvi postoji nekoliko nezavisnih obreda. Na Zapadu, uz rimski obred, postoje i galikanski (ukinut), ambrozijski i mozarapski obred; na Istoku, između ostaloga postoje bizantski, armenski, sirijski i koptski obred. Svaki od ovih obreda prošao je kroz autonomnu evoluciju, tijekom kojih su se formirale njihove specifičnosti. Zbog toga se elementi ovih različitih obreda jednostavno ne mogu izmijeniti”.
- „Svaki obred čini homogenu jedinicu. Stoga, izmjena bilo koje od njihovih bitnih sastavnica znači uništenje cijelog obreda. Upravo se to dogodilo po prvi put u vrijeme reformacije, kada je Martin Luther ukinuo misni kanon i zajedništvo euharistije“.
- „Povratak primitivnim oblicima ne znači, u izoliranim slučajevima, da je obred modificiran, nego da je taj povratak moguć samo u određenim granicama. Na taj način nije došlo do prekida s tradicionalnim rimskim obredom, kada je sveti papa Pio X. ponovno uspostavio gregorijansko pjevanje u njezinoj izvornoj formi”[3].
Proslavljeni osnivač Teološkog instituta u Regensburgu piše da „je revizija 1965. godine tradicionalni obred ostavila netaknutim (…) „dok je odlukama iz 1969. stvoren novi obred“, koji on naziva ritus modernus (modernim obredom), jer „nije moguće govoriti o kontinuitetu rimskog obreda zbog činjenice da su se neki prethodni dijelovi sačuvali u novom misalu“.
Da bi se to demonstriralo, sa strogo liturgijskog stajališta, dovoljno je navesti ono što je rekao profesor Roberto de Matteo o ovom istinskom opustošenju liturgije: „Tijekom reforme postupno je uveden čitav niz noviteta i varijacija, od kojih neke nisu bili predviđeni ni od Koncila ni od rimskog misala Pavla VI. Novi obred je ukinuo latinski jezik tako da ga je zamjenio sa pučkim jezicima. Isto tako se oltar zamijenio „stolom“, kako bi se naglasio aspekt gozbe, a ne žrtve. Slavlje usmjereno prema Bogu, je umjesto toga usmjereno prema populum (narodu); sa posljedicom koja je dovela do napuštanja tradicije slavljenja ad orientum (okrenutosti prema istoku), odnosno prema Kristu koji simbolizira izlazeće sunce; dok je nedostatak tišine i meditacije tijekom euharistijskog slavlja zamijenjen teatralnošću obreda, često popraćen pjesmama koje imaju tendenciju profanacije mise u kojoj se svećenik svodi na ulogu „onoga koji presjeda skupom“; isto tako dogodila se hipertrofija (povećanju) službe riječi u usporedi s euharistijskom službom; dok je klečanje zamijenjeno „znakom“ mira svećenika i vjernika, kao simbolični prijelaz u drugačiji oblik liturgije; a u svetoj pričesti se dogodila promjena tako da vjernici primaju svetu pričest stojeći i na ruku; dozvoljen je pristup ženama u prostor oltara; dok se u koncelebraciji teži „kolektivizaciji“ obreda. Promjena se na kraju dogodila i u zamjeni molitvi Offerttorium (Prikazanje) i u samome kanonu. Uklanjanje riječi mysterium fidei iz euharistijske formule može se smatrati, kako primjećuje kardinal Stickler, simbolom demistifikacije i, prema tome, humanizacije središnjeg dijela svete mise “[4].
Najveća liturgijska revolucija dogodila se upravo u Offertoriumu (Prikazanju) i u kanonu. Tradicionalni Offertorium, koji je predstavljao prikazanje beskrvne žrtvene posvete, zamijenjen je molitvom posvećenja (kiddushom), odnosno blagoslovom pashalne večere Židova. Svećenik Pierre Jounel, koji je radio u Liturgijskom pastoralnom centru i Katoličkom institutu u Parizu, bio je jedan koncilskih teologa koji su proveli liturgijsku reformu, što je i opisao za list La Croix: „Došlo je do stvaranja tri nove euharistijske molitve, u trenutku kada je postojala samo jedna, prva euharistijska molitva, uspostavljena u rimskom kanonu koncem četvrtog stoljeća. Druga je preuzeta iz euharistijske molitve [sv.] Hipolita (iz trećeg stoljeća), koja je pronađena krajem devetnaestog stoljeća u etiopskoj verziji liturgije. Treća je nadahnut jednim od kanona iz istočnih liturgija. Četvrtu su u „jednoj noći“ pripremili suradnici isusovca Gelineaua“[5].
Spomenuti isusovac Joseph Gelineau nije pogriješio kada je, oduševljen pozdravljajući reformu, izjavio: „Zapravo je to jedna posve druga liturgija. Mora se reći otvoreno da rimski obred kakav smo znali više ne postoji, to jest uništen je“. [6]
Kako onda papa Franjo može u svom nedavnom pratećem pismu biskupima tvrditi da „tko želi predano slaviti euharistijsko slavlje prema ranijim oblicima liturgije, u reformiranom rimskom misalu prema Drugom vatikanskom koncilu može pronaći sve elemente rimskog obreda, posebno rimski kanon koji čini jedan od njegovih prepoznatljivih elemenata…“ Čini se da je riječ o gorkoj ironiji, kao i sam naslov Motu proprija „Custodi della tradizione“ (čuvari tradicije).
Ako misa prema Novus Ordo nije puka reforma i ne podrazumijeva takav prekid s tradicionalnim obredom, slavljenje potonjeg se ne može se zabraniti, jer, kako je rekao mons. Klaus Gamber, „ne postoji niti jedan dokument, čak ni Zakonik kanonskog prava (CIC), koji izričito kaže da papa, kao vrhovni pastir Crkve, ima pravo ukinuti tradicionalni obred. Niti se igdje kaže da on ima pravo mijenjati određene liturgijske prakse. U ovom je slučaju to od velikog značaja. Granice papinog plena et suprema potestas su jasno određene. Nesporno je da se, za dogmatska pitanja, papa mora držati tradicije sveopće Crkve i prema svetom Vinku Lerinskom držati onoga što se vjeruje svagdje, uvijek i od svih; to je uistinu i u pravom smislu katoličko („Id teneatur quod ubique, quod semper, quod ab omnibus creditum est). Nekoliko autora izričito naglašava da, prema tome, nije u papinoj vlasti da ukine tradicionalni obred”.
Nadalje, da jest, riskirao bi se raskol u Crkvi. Monsinjor Gamber piše da „poznati teolog Suarez (+ 1617), pozivajući se na starije autore poput Caetana (+ 1534), vjeruje da bi papa bio raskolnik ako ne bi želio, kao što mu je dužnost, održati jedinstvo i povezanost cjeline sa tijelom Crkve. Primjerice ako bi izopćio cjelinu Crkve ili ako bi želio izmijeniti sve obrede potvrđene apostolskom tradicijom“.
Vjerojatno bi izbjegao taj rizik da osam od devet kardinala komisije, koju je 1986. godine osnovao papa Ivan Pavao II. radi proučavanja primjene određenih zabrana iz 1984. godine, nije izjavilo da papa Pavao VI zapravo nije zabranio latinsku misu. Nadalje, na pitanje „može li biskup danas zabraniti svećeniku u redovitoj situaciji slavljenje Tridentske mise?“, odgovor daje kardinal Stickler koji kaže sljedeće „devet kardinala bilo je jednoglasno u odluci da nijedan biskup nema pravo zabraniti katoličkom svećeniku proslavu Tridentske mise. Ne postoji službena zabrana i mislim da Papa neće izdati nikakvu službenu zabranu“ [7].
Međutim, papa Franjo je u Motu propriju „Traditionis custodes“, zapravo ovlastio biskupe da zabrane takva euharistijska slavlja. Zanimljivo da je Biskupska konferencija Kostarike ubrzo nakon toga odlučila da „uporaba Missale Romanuma iz 1962. ili bilo kojeg misala prije 1970. nije odobrena“, tako da „nijedan svećenik nije ovlašten nastaviti slaviti prema drevnoj liturgiji“ [8].
Zbog svega navedenog u potpunosti se slažemo sa zaključcima koje je donio o. Francisco José Delgado: „Mislim da je sada najpametnije na miran i dostojanstven način braniti istinu od naopakih zakona. Papa ne može dekretom promijeniti tradiciju niti reći da je post vatikanska liturgija jedini izraz lex orandi u rimskom obredu. Budući da je to laž, zakonodavstvo koje izvire iz ovoga načela nevaljano je i, prema katoličkom moralu, ne mora se poštivati, to jest ne podrazumijeva se pad u neposluh”.
Nije potrebno posjedovati posebno znanje iz ekleziologije da bi se shvatilo da autoritet i nepogrešivost papa imaju granice i da dužnost poslušnosti nije apsolutna. Brojni su pisci u rasprava najvišeg kalibra izričito priznavali legitimitet javnog otpora neispravnim odlukama ili naukama pastira, uključujući i onaj Vrhovnog pontifeksa. Široko je citirana studiji Arnalda Xaviera da Silveire pod naslovom „Javni otpor odlukama crkvenog autoriteta“ objavljena u časopisu Catolicismo (u kolovozu 1969. godine).
U ovom konkretnom slučaju legitimno je ne samo ignorirati Motu proprijo pape Franje, već se i oduprijeti njegovoj primjeni, prema modelu koji je podučavao sveti Pavao (Gal 2,11). Nije pitanje rasprave autoritet pape prema kojemu naša ljubav i poštovanje moraju rasti. Ta ista ljubav prema papinstvu mora nas dovesti do odbacivanja Motu proprija „Traditionis custodes“, kojim se diktatorski namjerava ukloniti najstariji i najčasniji obred katoličkog bogoslužja, na kojega svi vjernici imaju pravo.
Kao što je istaknuti teolog Francisco de Vitoria rekao: „Po prirodnom pravu legitimno je oduprijeti se nasilju. Sada, s tim dekretom i dijeljenjima, papa čini nasilje, jer djeluje protiv zakona, kao što je gore pokazano. Stoga je dopušteno da se odupremo takvom zakonu. Kao što je skolastičar Caetano primijetio, sve to ne potvrđujemo tako da je na nekome da bude papin sudac ili da ima vlast nad njime, već da je legitimno braniti se. Zapravo, svatko ima pravo da se odupre nepravednom činu, pokuša ga spriječiti i obrani se”[9].
Model čvrstog otpora, ali prožet poštovanjem prema Vrhovnom pontifeksu, u kojemu današnji katolici mogu temeljiti svoju reakciju, predstavlja zapravo model otpor ostpolitici pape Pavla VI. koju je pokojni Plinio Corrêa de Oliveira obrazložio u svojoj knjizi „Vatikanska politika popuštanja prema komunističkim vladama – Za Tradiciju, obitelj i vlasništvo (TFP): prestati borbu ili se oduprijeti?“. Ključna teza knjige je sljedeća:
„Spona poslušnosti prema Petrovom nasljedniku, koju nikada nećemo prekinuti i volimo je iz dubine naših duša je upravo ona kojoj darujemo najbolje od nas, ljubimo ovu vezu i kada je pomiješana s boli i potvrđujemo svoj stav. Na koljenima, zagledani sa poštovanjem prema lik pape Pavla VI., predajemo mu svu svoju vjernost. Ovim sinovskim činom poručujemo papi da je naša duša na raspolaganju, povjeravamo mu naš život. Kažite što želite od nas. Samo nam nemojte narediti da prekrižimo ruke ispred napadajućeg crvenog vuka. Tome se naša savjest protivi“. [10]
José Antonio Ureta
_________________
Literatura:
[1] Cfr. Denz.-Rahner 1827.
[2] “Lo sviluppo organico della liturgia”, http://www.30giorni.it/articoli_id_6275_l1.htm
[3] http://www.obrascatolicas.com/livros/Liturgia/A reforma da liturgia romana pdf. Altre citazioni di mons. Gamber in tutto l’articolo, sono tratte da questo lavoro.
[4] « Considérations sur la réforme liturgique”, testo letto in occasione del Congresso Liturgico di Fontgombault, 22-24 luglio 2001, alla presenza del Cardinale Joseph Ratzinger
[5] Cfr. La Croix, 28 aprile 1999, p. 19.
[6] Demain la liturgie — Essai sur l’évolution des assemblées chrétiennes, Cerf, 1979, in Cristophe Geoffroy et Philippe Maxence, Enquête sur la mese traditionnelle, La Nef hors série n° 6, pp. 51-52.
[7] Queste dichiarazioni del cardinale Stickler apparvero per la prima volta sulla rivista americana The Latin Mass e riprodotte dalla rivista francese La Nef, nel numero 53 del settembre 1995.
[8] https://www.facebook.com/169949476400642/posts/4383320898396791/
[9] Obras de Francisco de Vitoria, p. 487.
