I sam Isusov ulazak u Jeruzalem je krivo shvaćen…
Cvjetnica je prvi dan Velikog tjedna koji posebno uključuje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Naravno, datum Cvjetnice ovisi o datumu Uskrsa, pa se prema tome mijenja svake godine. U kršćanskoj tradiciji Cvjetnica je blagdan kojim se spominjemo Kristova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem prije njegove muke i smrti na križu. U mnogim kršćanskim crkvama obilježava se blagoslovom i procesijom s maslinovim i palminim granama (ponekad i s cvjetnim ukrasima). Ovaj običaj povezan je s mnoštvom koje je Isusa dočekalo s palminim granama pri njegovom ulasku u Jeruzalem kad su mu oduševljeno klicali kao kralju prostirući ispred njega svoje haljine…
Za Cvjetnicu se preporuča vrlo kratka propovijed ili čak bez propovijedi, jer samo ozračje i liturgija nose tako snažnu i jasnu poruku o samom događaju, i njegovu značenju. Ipak u općoj nejasnoći i zbunjenosti koja se voli nametati ponekad i takvim dugim, neodređenim i još više zbunjujućim govorima i činima valja koji put neke stvari pojasniti (barem zbog sebe).
“Besposlen pop jariće krsti”: tako mudrost narodna.
Dogodilo se, nakon svake hvale vrijednog 2. Vatikanskog sabora (a takav je bio svaki crkveni sabor), da su neki najavljene novosti u to vrijeme shvatili na neki svoj način pa su smjesta provodili neke svoje privatne sabore i neke svoje privatne reforme. Tako se neki od tih “privatnika” na najavljenu reformu u liturgiji kojom se svećenik sada okreće licem prema narodu krivce odmah vidjeli u dotadašnjim oltarima, pa su zgrabili čekić i dlijeto te su brže bolje porušili mnoge prekrasne oltare na kojima su desetljećima služene tolike svete mise.
Pa zar je bilo tako teško shvatiti kako okretanje svećenika prema narodu nije bio poziv na rušenje oltara?! Danas se sve više uviđa koliko je to bilo pogrešno, pa se u mnogim crkvama gdje se provodilo to, pod određenim vidom, svetogrđe traži sada način kako bi se opet vratili stari oltari…
Kao što se krivo protumačilo u svezi oltara tako se dogodilo da su neki krivo protumačili i svekoliku liturgiju, pa su opet neki potegnuli za proizvoljnim zahvatima u liturgiji, pokazujući i tu kako nisu razumjeli ni dotadašnju liturgiju, a niti su razumjeli značenje liturgijskih novosti. Dakle, ako se nešto u samom obredu i promijenilo onda je trebalo znati kako se ono bitno nije, niti se može ikada promijeniti…, te da svaka novost u Crkvi ima samo taj cilj da bi svaki čovjek bliže i savršenije upoznao i slijedio Krista (a nikako obrnuto). Svaka pak proizvoljnost i na svoju ruku intervencija u ono bitno svraća pažnju sa onoga bitnoga (bez čega se ne može) na ono nebitno (bez čega se može).
Tako je i kod krivo shvaćene slobode: kad netko misli kako je “mogu sve isprobati i sve činiti” znak slobode, onda se nakon nekog vremena dogodi kako je taj isti rob onoga što je nekoć mogao slobodno uzeti ili odbiti, (ali sad više ne može slobodno odbiti).
Krivo shvaćena sloboda dovela je do toga da su se mnoge crkve na Zapadu ispraznile, ali sada se više ne mogu napuniti (bez reforme srca).
Možda se pitate kakve sve ovo ima veze s Cvjetnicom, i Isusovim ulaskom u Jeruzalem.
Ipak, ima veze upravo u toj dimenziji prihvaćanja novosti i provođenja reformi… Naime, i sam Isusov ulazak u Jeruzalem je krivo shvaćen od okupljenoga naroda i onih koji taj narod vode (a njihova odgovornost je veća), i to također iz krivog poimanja slobode i moglo bi se reći (današnjim rječnikom) ljudskih prava. Oni su očekivali od samog Isusova trijumfalnog ulaska reformu i slobodu na neki svoj način, ne shvaćajući kako taj Isus želi najprije ući u njihovo srce kao što je ušao u Jeruzalem.
Tako shvaćena sloboda dovela je do toga da su ti isti ljudi, koji su mu klicali “Hosana” kod ulaska, uskoro izvikivali “Raspni ga”. To podsjeća na ono uklanjanje oltara nakon trijumfalnog ulaska svetog Sabora i velikih očekivanja (po svom). Velikom broju ni to nije bilo dovoljno pa su napustili i svoje poslanje, i vjeru, što je također podsjećalo na ono “Raspni ga”. “Nije nam donio ono što smo željeli, zato: Raspni ga!”
Krivo shvaćena sloboda uvijek je rušilačka, i ona u konačnici pustoši ljudska srca, ona ista srca koja nisu bila spremna iskusiti pravu slobodu i pravu reformu unutar sebe (prihvaćanjem Krista).
Zato je za nas danas prevažno razumjeti Isusov ulazak u Jeruzalem kao liturgijski čin kojim on želi ukloniti sve ono rušilačko u nama samima, ono što se opire Božjoj logici obnove (života vjere, kršćanskog imena). Isusova poslušnost do smrti na križu (vidi Fil 2, 6-11) najsnažnije nam govori što zapravo trebamo učiniti u svom vlastitom životu kako bismo zaista baštinili snagu Kristova imena i opravdali svoj kršćanski poziv.
