Treba nam pobjednik nad smrću!
Današnju scenu iz Evanđelja po Luki možemo promatrati kao dvije procesije: jedna je procesija smrti, a druga je procesija života.
Na čelu procesije smrti je sin jedinac koga je smrt pokosila. Oni koji su u toj procesiji nemoćni su pred onim što im se dogodilo, i što im se događa. Smrt im otima ono najdraže, ostaju im samo suze, žalost … i čekanje trenutka da i sami dođu na red.
Na čelu druge procesije jedan je drugi sin jedinac, ali on je jači od smrti, on je donositelj života. Isus dolazeći na čelu svoje procesije zaustavlja procesiju smrti. On kaže ožalošćenoj majci – Ne plači! Isus svojim dolaskom donosi novo ozračje i vlast koja je ljudima otkrila Boga blizine, nade i života.
DAJ MI SVOGA SINA!
Riječi koje je uputio prorok Ilija ženi kojoj je sin upravo umro – Daj mi svoga sina!, riječi su koje Bog upućuje danas svakome od onih koje muči žalost, bolest, nemoć, beznađe … Daj mi svoga sina! – Božja riječ uporno ponavlja, i – Ženo ne plači!, jer ja sam sad tu. Isus danas želi ući svojom procesijom života u tvoju procesiju smrti i promijeniti tvoje stanje i tvoj smjer kretanja.
Tvoj život, i životi tvojih bližnjih, ne završavaju u grobu nego u rukama Gospodina koji nam daje novi život, koji nam daruje svoju životnu radost i slavu Božju. Jedan gospodin, prije par mjeseci, dođe i veli da bi naručio misu za svoju kćer koja je umrla prije dvije godine.
Dok sam u knjigu upisivao njegovu nakanu i razmišljao koju bih mu riječ uputio da ga utješim, taj će mi gospodin – Velečasni, sve sam pokušao … Vodio sam je čak i u Maroko…, ali ništa nije pomoglo. Kad sam čuo te riječi – … sve učinio … u Maroko …, probolo me pri srcu. Znao sam što to znači, i kome je išao tamo. Danas u svijetu postoje toliki koji samo povećavaju procesije smrti, i mnogi u svojoj naivnosti trče takvima.
A Gospodin nas poziva – Daj mi svoga sina! Daj mi svoju kćer! Isus, čitamo svjedočanstvo evanđelja, pristupa mrtvačkom sanduku u kojemu je bilo mrtvo tijelo sina jedinca majke udovice. Tolika žalost u njenom životu od koje samo jedan može osloboditi. U takvim i sličnim okolnostima treba nam samo Isus, … a ne Maroko, ni Indija, ni Tibet … Treba nam pobjednik nad smrću, koji je samog sebe izručio u smrt da nas izbavi od njenog zagrljaja. Možemo zamisliti strah Božji koji su osjetili oni koji su svjedočili trenutku kad Isus doziva mladića iz smrti u život.
Svjedočili su snazi koja je jača od smrti i to je bio znak da je Bog pohodio svoj narod. Nitko drugi nije dao potpuni odgovor na procesiju smrti, i svi u nizu donositelji raznih mudrosti, učenja i sila (… i Buda, i Konfucije, i Muhamed i td.), na kraju su kapitulirali i pridružili se toj procesiji. Samo je jedan predvoditelj procesije života, onaj koji je pobijedio smrt, Isus Krist. Tko nam drugi treba?
Čovjekovu srcu potrebno je obraćenje da bi se u njemu naselio život a iselila smrt
Današnja Božja riječ govori nam o pobjedi života nad smrću, ali i o potrebi obraćenja uma da bi poruka života bila prihvaćena. Nepravilne životne postavke čovjeka postavljaju u neprijateljstvo i agresiju prema onome što je ispravno. Ne prosvijetljen um juriša protiv svjetla uvjeren da se bori protiv tame. Tako sv. Pavao u Poslanici Galaćanima govori o svom negdašnjem ponašanju …, preko svake mjere je progonio Crkvu Božju…
Knjiga Izreka kaže: “Kad objave nema, narod se razuzda, …!” (29, 18). Stanje svijeta bez Boga je upravo takvo, razuzdano i zadojeno kulturom smrti koja se nadahnjuje grijehom. Srce u tom stanju je suprotstavljeno novosti poruke života, i u tom stanju je kao Pavao prije obraćenja: usmjereno protiv Crkve, te ima poticaje ISIL-ovaca prema znaku križa…
DOLASKOM BOGA ŽIVOT POBJEĐUJE…
Crkva je donositeljica života u svijetu, jer nosi Boga u sebi — kao Marija kad pohodi Elizabetu— ona je poticaj radosti za rođenje nerođenih — zaigra mi od radosti čedo u utrobi — ona noseći Isusa nosi život koji se suprotstavlja koloni smrti (kulturi smrti) koju formira svijet…
Njezin pohod trudnoj Elizabeti i radost koju pobuđuje kod još nerođenog Ivana podsjeća da je život PUNO VIŠE od vidljivog i opipljivog. Život je puno više od praznih formula “zvijezda padavica” koje su od svojih utroba načinile groblje pa na spomen novoga života pobjesne poput Heroda (kad je čuo za rođenje novoga kralja).
ŽIVOT JE PUNO VIŠE, jer ČOVJEK JE PUNO VIŠE… A poruka o tome je tolika da je i sam Bog postao čovjek. Kad čovjek to sam otkrije počinje živjeti punim plućima.
U ČOVJEKU SE DOGAĐA ŽIVOT KAD SUSRETNE BOGA ŽIVOTA. To je Bog koji uklanja smrt i žalost iz čovjekova srca, i suzu s majčina oka. Krist koji u današnjem evanđelju pristupa jednoj koloni žalosti zbog smrti mladića, govor je o tome kako smrt nema konačnu riječ… TE KAKO JE NAŠ ŽIVOT SKRIVEN S KRISTOM U BOGU.
I ono što je Krist donio koloni žalosti to donosi svakome od nas, a to je zadaća nas koji smo Kristovi: DONOSITI ŽIVOT, NAVIJEŠTATI ŽIVOT ONDJE GDJE JE SMRT…
MI KOJI VJERUJEMO U KRISTA UVIJEK FORMIRAMO KOLONE ŽIVOTA NASUPROT KOLONAMA SMRTI (koje po sebi nemaju budućnosti).
Kolone smrti skrivene su iza raznih nevladinih udruga, pokreta i parada, koji navodno traže neka svoja prava ali im istovremeno smeta Hod za život (i sve što upućuje na život). Te kolone smrti očito bi provodili nekakvu vrstu “partizanske demokracije” (koja izvikuje “Treba ih ubiti!“) prema svakom drugačijem mišljenju. No, njihova buka su samo zadnji trzaji poražene smrti…
POBJEDA JE U KONAČNICI KOD ONIH KOJI SU POKAZNICE ŽIVOTA, kod onih koji vraćaju nadu u život…
A MIR U SVIJETU, KAO I U ČOVJEKOVU SRCU JE MOGUĆ SAMO KAD PRIHVATI BOGA ŽIVOTA.
Božji prorok Ilija koji se pruža nad umrlim djetetom udovice i vapi Bogu govori o Božjem djelu koje je uvijek za život i koje uvijek donosi život.
Božje djelo je uvijek ono koje je za život, za kulturu života, za radost života…, to je put sinova svjetla…
