Dana 10. veljače 2025. papa Franjo je napisao pismo biskupima Sjedinjenih Američkih Država, izrazivši oštru kritiku prema politikama deportacije administracije Donalda Trumpa te izravno izazvavši potpredsjednika J.D. Vancea zbog njegovog teološkog opravdanja tih postupaka. Međutim, papa Franjo ostao je relativno tih tijekom prethodne administracije predsjednika Bidena, unatoč njegovom jasnom i ponovljenom zalaganju za pobačaj, rodnu ideologiju i druge politike koje izravno i ozbiljno proturječe katoličkom učenju.
Katolički nauk potvrđuje dostojanstvo svakog ljudskog bića, uključujući migrante, ali također nedvosmisleno osuđuje pobačaj i redefiniciju braka i roda. Kada papa Franjo odluči snažno intervenirati u pitanjima razborite prosudbe (poput provođenja imigracijskih zakona), ali ne zauzme čvrst stav protiv vođe koji otvoreno promiče ozbiljne moralne zloće koje suprotstavljaju prirodnom i božanskom zakonu (poput Bidenove politike pobačaja), to pokazuje ono što izgleda kao selektivna i politički motivirana zabrinutost, a ne doktrinalna dosljednost.
Štoviše, Katolička crkva priznaje legitimnost suverenih država u provođenju pravednih imigracijskih zakona. Iako Crkva poziva na human tretman migranata, ne zahtijeva otvorene granice niti ukidanje politika deportacije. Da Papa snažno osudi politiku koja spada u okvire katoličkog socijalnog nauka, dok u velikoj mjeri ostaje tih u vezi s političarem koji otvoreno promiče intrinzična moralna zla, duboko je uznemirujuće.
Odavno postoji zabrinutost zbog financijskih veza Crkve – osobito s globalističkim organizacijama – kao i zbog vladinog financiranja i bogatih donatora koji imaju interes u određenim političkim ishodima. Posebno u slučaju imigracije, postoji veliki financijski aspekt. Katolička crkva u Sjedinjenim Državama prima značajna sredstva od vlade za pomoć migrantima i izbjeglicama putem Caritasa i drugih organizacija. Strože provođenje imigracijskih zakona znači manje sredstava za te programe, što je nedvojbeno veliki čimbenik u stajalištu Vatikana.
S druge strane, pobačaj i rodna ideologija ne nude iste izravne financijske poticaje Crkvi da ih agresivno osporava. Iako katolička doktrina te prakse nedvosmisleno osuđuje, govoriti o njima riskira otuđenje moćnih političkih saveznika i financijskih podupiratelja. To bi moglo objasniti zašto je papa Franjo ostao relativno tih o Bidenovim politikama dok je glasno kritizirao Trumpa i Vancea zbog pitanja imigracije. Papino oklijevanje da se bavi teškim moralnim pitanjima otvara legitimne sumnje u to prevladavaju li financijski i politički interesi nad doktrinarnom vjernošću Vatikana.
Također je bilo mnogo osuda od strane Isusovačke službe za izbjeglice (JRS), koja je duboko uključena u zagovaranje prava izbjeglica. Međutim, to se mora razumjeti u kontekstu povijesnih i političkih tendencija isusovačkog reda – osobito njihove povezanosti s teologijom oslobođenja i njihove uloge u političkim pokretima diljem svijeta.
Teologija oslobođenja stekla je značaj u 20. stoljeću, osobito u Latinskoj Americi. Mnogi su se isusovci povijesno usklađivali s ovim pokretom, često zagovarajući radikalne društvene promjene, pa čak i podržavajući ljevičarske revolucionare. To je ponekad dovodilo do njihove izravne uključenosti u političke pobune, posebno u zemljama Latinske Amerike, gdje su podržavali socijalističke pokrete i kritizirali konzervativne vlade.
U El Salvadoru tijekom građanskog rata, isusovci su bili duboko uključeni u ljevičarske revolucionarne pokrete. U Nikaragvi su isusovci otvoreno podržavali sandinistički režim, socijalističku vladu koja je suzbijala oporbu, uključujući katoličke vođe koji su se protivili njihovim politikama. U Venezueli su isusovci bili glasni kritičari konzervativnih vođa, dok su pokazivali popustljivost prema socijalističkim vladama.
Isusovačka služba za izbjeglice, kao dio ovog šireg ideološkog okvira, prirodno se protivila imigracijskim ograničenjima, osobito onima koje nameću nacionalističke ili konzervativne vlade. Njihova zabrinutost nije samo zbog humanitarne pomoći – radi se o njihovoj dugoročnoj političkoj i ideološkoj viziji, koja uključuje preoblikovanje globalnih struktura moći u korist njihove verzije “socijalne pravde”.
Održavanje otvorenih imigracijskih kanala povećava utjecaj isusovaca na raseljene populacije, često koristeći njihove mreže za promicanje političkog i teološkog programa. Zbog toga snažno kritiziraju politike predsjednika Trumpa, ali ne primjenjuju istu razinu nadzora na ljevičarske vođe koji uzrokuju same izbjegličke krize o kojima tvrde da brinu.
Oporba isusovaca politikama predsjednika Trumpa vjerojatno nije prvenstveno usmjerena na pomaganje izbjeglicama – mnogo je vjerojatnije da je dio njihove šire povijesne prakse političkog aktivizma. Njihova povijest podržavanja revolucionarnih pokreta, podrivanja konzervativnih vlada i povezivanja s globalističkim ciljevima čini njihovo ogorčenje nad Trumpovim imigracijskim politikama nesumnjivo usmjerenim na moć i ideološku kontrolu.
Papa Franjo se više puta svrstavao uz globalističke elite, uključujući Ujedinjene narode i Svjetski ekonomski forum, koji promiču masovnu migraciju, klimatske politike koje štete radničkoj klasi i ekonomske kontrole koje slabe nacionalni suverenitet. Njegov stav o imigraciji usklađen je s tim globalističkim ciljevima. Ovaj stav pape Franje predstavlja izdaju neovisnosti Crkve i njezine tradicionalne uloge moralnog vodiča, pretvarajući je u političkog provoditelja lijevih politika.
Kao što sam ranije spomenuo, isusovci su povijesno nastojali destabilizirati konzervativne vlade i promicati socijalističke politike pod krinkom katoličkog socijalnog nauka. Sam Franjo, kao prvi isusovački papa, pokazao je simpatije prema toj ideologiji. Njegova protivljenje Trumpovim imigracijskim politikama dio je šireg napora da oslabi nacionalni identitet, podriva konzervativno vodstvo i promiče globalističku viziju.
Katolička doktrina uči da imigracija mora biti pravedna, uredna i da mora davati prioritet općem dobru. Papa Pio XII., papa Lav XIII. i čak papa Benedikt XVI. naglašavali su pravo nacija da kontroliraju svoje granice, dok istovremeno prakticiraju milosrđe prema migrantima. Politike predsjednika Trumpa, iako stroge, ne krše katolički nauk jer imaju za cilj zaštitu općeg dobra – što uključuje zaštitu obitelji od kriminala, osiguranje ekonomske stabilnosti i očuvanje kulturne kohezije.
Dok papa Franjo kritizira predsjednika Trumpa i potpredsjednika Vancea zbog nastojanja da osiguraju granicu SAD-a, Vatikan sam po sebi je grad-država s jednim od najstrožih imigracijskih pravila na svijetu. Švicarska garda ne dopušta otvorenu migraciju u Vatikan, a ipak Papa očekuje da SAD primi neograničen broj ilegalnih migranata. Ovo licemjerje zbunjuje i frustrira vjerne katolike.
Papa Franjo politizira katolički nauk na način koji podriva moralni autoritet Crkve i usklađuje ga sa sekularnim, lijevim i globalističkim agendama. On daje prednost masovnoj migraciji i globalnom upravljanju u odnosu na obranu načela o kojem se ne može pregovarati poput katoličkih moralnih učenja o svetosti života, tradicionalne obitelji i nacionalnog suvereniteta. Njegove selektivne intervencije protiv Trumpa i Vancea – dok ostaje tih prema Bidenovoj promociji pobačaja i rodne ideologije – jasno pokazuju da su njegovi prioriteti politički, a ne doktrinarni.
U sažetku, papa Franjo je bio primjetno tih o otvorenoj potpori predsjednika Bidena pobačaju, rodnoj ideologiji i istospolnom braku, koji su svi teška intrinzična zla u katoličkom učenju. Međutim, kada je riječ o Trumpovom i Vanceovom provođenju zakonitih imigracijskih politika koje nisu intrinzično zle, Papa iznenada osjeća potrebu da intervenira. Ova selektivna ogorčenost jasno pokazuje da je više zabrinut za globalističke političke ciljeve nego za očuvanje crkvene doktrine.
Crkva ne podučava otvorene granice niti neograničenu imigraciju. Zapravo, katolički socijalni nauk podržava pravo nacija da kontroliraju svoje granice na pravedan i uredan način. Sveti Toma Akvinski i drugi crkveni teolozi naglašavali su važnost razboritosti i općeg dobra u određivanju kako bi nacija trebala postupati s imigracijom. Pozivanje potpredsjednika Vancea na ordo amoris (red ljubavi) mnogo je više u skladu s katoličkom tradicijom nego globalističko tumačenje milosrđa pape Franje.
Pismo pape Franje koje se protivi američkim imigracijskim politikama zanemaruje suvereno pravo nacije da osigura svoje granice, princip koji podržava katoličko učenje o općem dobru. Dok Crkva poziva na suosjećanje prema migrantima, ne nalaže otvorene granice niti neograničenu imigraciju. Papina primjedba na te politike odražava političku agendu, a ne doktrinarni stav, podrivajući legitimnu vlast SAD-a da provodi vlastite zakone u cilju reda i nacionalne stabilnosti.
Biskup Joseph E. Strickland
Emeritus biskup
