Jeste li tehnološki optimist ili pesimist? Mislite li da će naš napredak u tehnologiji—u područjima poput umjetne inteligencije, kvantnog računarstva, robotike i svemirske tehnologije—učiniti naš svijet boljim ili gorim? I mislite li da su nove tehnologije u posljednja dva stoljeća više pomogle ili naštetile napretku čovječanstva?
Primijetio sam da što je katolik tradicionalniji, to je vjerojatnije da će na ta pitanja odgovoriti pesimistično. Skloniji je skeptičnom pogledu na tvrdnje tehnoloških optimista da možemo stvoriti bolji svijet pomoću ljudske tehnologije. Ovu skepsu posebno vidimo u pokretu „povratka zemlji“, koji je posljednjih godina postao popularan među određenim dijelom katoličke zajednice.
Prvih petnaest godina svoje karijere proveo sam kao softverski inženjer, a moj početak poklopio se s internetskom revolucijom 1990-ih. Dakle, mnogo sam puta čuo obećanja o tehnološkoj utopiji i tvrdnje da će nove tehnologije „promijeniti svijet“ (fraza koja se, čini se, obavezno mora naći u predstavljanju svake tehnološke tvrtke). Nema sumnje da je tehnologija promijenila svijet, posebno u posljednja tri desetljeća—ali je li ta promjena bila na bolje?
Još od vremena ludističkog pokreta početkom 19. stoljeća, ljudi su se bojali da će nova tehnologija zamijeniti njihove poslove. Već 200 godina uglavnom su to bili radnici čiji se poslovi temelje na fizičkom radu i stoga ih je tehnologija najlakše mogla zamijeniti. No s pojavom umjetne inteligencije, sada i visoko obrazovani radnici imaju razloga za zabrinutost.
Ovo su pitanja o kojima bi katolici trebali razmišljati.
Kad se osvrnemo unatrag, možemo vidjeti koliko su nove tehnologije bile transformativne samo u posljednja tri desetljeća. Internet, društvene mreže i pametni telefoni radikalno su promijenili način na koji živimo u društvu. Mlađi ljudi danas ne shvaćaju koliko su stvari bile drugačije prije nego što je svatko bio stalno povezan i imao ono što je zapravo superračunalo u svom džepu.
Kako točno možemo kvantificirati ovu transformaciju? Je li ona donijela ukupnu korist ili ukupnu štetu našoj kulturi? Teško je prosuditi. Jasno je da je drastično smanjenje izravnih interakcija među ljudima negativno utjecalo na većinu nas, a istraživanja su pokazala porast usamljenosti povezan s korištenjem pametnih telefona. Nadalje, nedavni članak u Financial Timesu ukazuje na to da su kognitivne sposobnosti tinejdžera naglo opale, a glavni krivac za to je pametni telefon.
To su zasigurno zabrinjavajući trendovi, ali najveća briga za katolike trebala bi biti duhovni utjecaj napredne tehnologije. Godinama proučavam statistike o prakticiranju katoličanstva u Americi i primijetio sam ogroman pad u vjerskoj praksi koji je započeo na prijelazu tisućljeća, a posebno je izražen među mladima—upravo u vrijeme eksplozije korištenja interneta. Snažno sumnjam da postoji izravna povezanost između te dvije stvari, iako priznajem da nemam čvrste podatke koji bi potkrijepili tu tvrdnju.
Smatram da je internet—posebno društvene mreže—u mnogim aspektima zamijenio mjesnu crkvu kao izvor zajedništva i odgovora na najvažnija životna pitanja. Pojava umjetna inteligencija mogla bi dodatno ubrzati već alarmantan trend.
Nakon što sam naveo sve ove zabrinutosti, čitatelja bi moglo iznenaditi što se i dalje smatram „tehnološkim optimistom“—ili barem naginjem optimizmu na spektru između utopije i distopije. Ne vjerujem da tehnologija može donijeti zemaljsku utopiju, ali istovremeno vjerujem da katolička vjera i autentična katolička kultura mogu napredovati u budućnosti vođenoj tehnologijom.
Primjerice, fasciniran sam brojem ljudi koje sam upoznao, a koji su postali katolici ili su se vratili prakticiranju vjere zahvaljujući katoličkom sadržaju na internetu. Poznajem mladu ženu koja je tijekom lockdowna zbog Covida odlučila istražiti na internetu koja je religija istinska vjera—i na kraju postala katolkinja te se pridružila katoličkom redovničkom redu!
U ironičnom obratu, uspon tradicionalnog katoličkog pokreta u Americi prvenstveno je pokrenut putem interneta. Osamdesetih godina prošlog stoljeća velika većina katolika potpuno je zaboravila na tradicionalnu latinsku misu, a nije postojao jednostavan način da se za nju sazna, s obzirom na to da su joj tadašnje crkvene vlasti bile izrazito nesklone. Gotovo ste morali znati neku tajnu lozinku da biste pronašli nekoga tko bi vam mogao reći više o tradicionalnom katoličanstvu. No danas ne možete ni površno istraživati katoličke sadržaje na društvenim mrežama, a da ne naiđete na zaljubljenike u drevnu misu i druge tradicionalne vjerske prakse.
Dakle, jeste li tehnološki optimist ili pesimist? Iskreno, cijenim obje strane ove rasprave. No konačna stvarnost je sljedeća: ne možemo zaustaviti napredak tehnologije. Osim u slučaju katastrofalnog događaja koji bi uništio električnu mrežu u cijelom svijetu, golema sila tehnološkog napretka neće se usporiti. Stoga, kako bi se katolici trebali prilagoditi ovom svijetu?
Jedna od opcija je bijeg od stvarnosti. Ovaj izbor se često ismijava, ali mislim da je za neke ljude sasvim legitiman. Na mnogo načina divim se gotovo amiškom trendu katolika koji se vraćaju zemlji i nimalo ne zamjeram onima koji biraju takav način života. Nadam se da će taj pokret rasti i napredovati. No, kao i kod Amiša, pobornici povratka zemlji nikada neće postati dio glavne struje; njihov će pokret uvijek činiti mali segment (ionako već malobrojne) katoličke populacije.
Većina katolika mora raditi na tome da integrira nove tehnologije na način koji ne šteti istinskom ljudskom i duhovnom razvoju. Tehnologija mora biti naš sluga, a ne gospodar (a ako na zaslon svog telefona gledate više od sedam sati dnevno—koliko u prosjeku provodi jedan Amerikanac—mislim da je jasno tko je gospodar u tom odnosu). Moramo ozbiljno razmisliti o utjecaju tehnologije na našu sposobnost razmišljanja i interakcije s drugima.
Najveće emocionalne i duhovne opasnosti povezane s novim tehnologijama pojavljuju se kada se one ne koriste za zamjenu starijih alata ili radnih procesa, već za zamjenu ljudske interakcije. To smo već vidjeli s društvenim mrežama i pametnim telefonima, ali opasnost je još veća s umjetnom inteligencijom, koja oponaša izrazito ljudsko ponašanje.
Iako sam počeo cijeniti vrijednost umjetne inteligencije kao pomoćnog alata u svom radu, i dalje imam ozbiljne zabrinutosti. Ne bojim se apokaliptičnog scenarija iz Terminatora u kojem AI preuzima svijet, već budućnosti u kojoj ljudi zamjenjuju ljudsko društvo AI-robotskim suputnicima. Provoditi dane u interakciji s humanoidnim robotom koji je dizajniran da vam ugađa i slijedi svaku vašu naredbu recept je za emocionalnu i duhovnu katastrofu. Roboti možda mogu zamijeniti ljude na tvorničkoj traci, ali ne smiju zamijeniti ljude za obiteljskim stolom (ili u spavaćoj sobi, što je, svi znamo, jedan od ciljeva određenog dijela proizvođača AI-robota).
Da budem jasan, nemam konačne odgovore na pitanje kako bi katolici trebali djelovati u ovom hrabrom novom svijetu, a nema ih ni nitko drugi, bez obzira na to što možda tvrdi. Ono što znam jest da moramo svjesno birati kako ćemo prihvaćati i koristiti nove tehnologije; ne možemo samo pretpostaviti da je svaka nova tehnologija neto korist. Možda će doći trenutak kada će katolici morati odbaciti neki novi „napredak“, bez obzira na njegovu popularnost (kao što su katolici, primjerice, već trebali odbaciti IVF).
Bog je postao čovjekom, a ne robotom, i zato se nikada ne smijemo odvojiti od fizičkog svijeta oko sebe. Nemojte se potpuno izgubiti u virtualnom svijetu. Osobno sam vidio previše katoličkih javnih osoba koje su krenule duhovno mračnim putem kada im je svijet postao isključivo vezan uz interakcije na društvenim mrežama. Nijedna tehnologija ne može zamijeniti iskreni, stvarni ljudski kontakt.
Dok granica između čovječanstva i tehnologije prijeti da postane sve nejasnija u očima mnogih, katolici moraju biti predvodnici u održavanju te granice jasnom i čvrstom. Na kraju, tehnologija možda može učiniti svijet boljim mjestom za život, ali sama po sebi nikoga ne može dovesti u raj. Da bismo to postigli, moramo živjeti svjesno i sveto.
