“U ime Presvetoga Trojstva od kojega proizlazi svaki autoritet i Kome će, na svom kraju, morati podnijeti račun za svoja djela i svaki pojedinac i država, Mi, narod Irske, priznajući s poniznošću sve naše obveze spram našeg Božanskog Gospodina Isusa Krista, koji je održao naše očeve kroz stoljeća kušnji … “ – ovim riječima počinje Ustav Irske.
TROJSTVO KAO TEMELJ… — SREDIŠNJE OTAJSTVO KRŠĆANSKE VJERE I ŽIVOTA (KKC 234) — Kome će, na svom kraju, morati podnijeti račun za svoja djela i svaki pojedinac i država…
Prošle nedjelje smo slavili svetkovinu Duhova, danas je pak nedjelja Presvetoga Trojstva, a tu je pred nama onda i blagdan Tijelova. Sve to pak dolazi nakon Uskrsa i niza uskrsnih nedjelja. Tako nas u dobro osmišljenom liturgijskom slijedu Crkva poučava i uvijek iznova podsjeća na temeljne istine naše vjere u kojima moramo ostati, koje moramo poznavati i beskompromisno braniti i živjeti.
Svijet koji ne poznaje ili koji ne priznaje Boga sklon je činiti kompromise nauštrb istine, ali mi pak ne možemo pristati na takve ponude, ma kako se činile zanimljive, tolerantne ili zaogrnute u humanost.
Nikada ne smijemo zaboraviti riječi upravljene Izraelskom narodu, a mi smo danas (članovi Crkve) novi Izrael – Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema! Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe…
NAŠ ODNOS PREMA BOŽJIM ZAKONIMA ODREĐUJE NAŠU BUDUĆNOST!
Naš hod nije dakle plod neke slučajnosti da bismo se mogli kockati s istinom, te pristajati na nešto što put krči zabludi…
Ako ispovijedamo temeljnu istinu u Trojstvenog Boga (što smo dužni) onda se i svojim životom podvrgavamo njegovim zakonima i njegovim zapovijedima, jer o tome ne ovisi samo naša budućnost nego i budućnost naše djece i generacija što dolaze.
Ako postoje temelji na kojima počiva zgrada našeg života onda se u njih ne dira (jer temelj je uvijek temelj), inače će nas zadesiti iznenadno i katastrofalno rušenje. Izglasavanje zakona koji su protivni Božjima je priprema terena za otvoreno protivljenje Bogu, a to je najava katastrofe čovječanstva i čovječnosti.
UKLONE LI SE TEMELJI ZGRADA SE NEMINOVNO RUŠI!
NAŠE SINOVSTVO U PRESVETOM TROJSTVU
Kršćani su kršteni „u ime“ – ne u „imena“ Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo. (KKC 233)
Koliko je ovo važna istina vjere pokazuje sama činjenica da Isus započinje svoje javno djelovanje upravo u tom TROJSTVENOM OZRAČJU. Kad ga Ivan krsti u vodama Jordana pojavljuje se Duh Sveti u liku goluba, a čuje se Očev glas – Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Ovdje se otkrila jedna dimenzija u Bogu za kojom svi mi čeznemo, a koja je tako snažno odjeknula u tim riječima Boga Oca upućenih Sinu.
U Sinu nam se otkriva Otac ali i naša potreba za njim bez čega nam nema ostvarenja ni ispunjenja smisla… Ta čežnja za Ocem, prisutna u svima nama, naslućuje se i u onim Filipovim riječima upućenim Isusu – Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! (Iv 14, 8).
Ove riječi otkrivaju i negdje u njemu okrnjenog i ranjenog sina koji čezne za ocem da bi bio ispunjen i potpun.
I onaj izgubljeni sin na neki način je bio izgubljen sve dok je pokušavao biti sin bez oca, a opet je postao sin tek u očevu zagrljaju.
Ozračje ljubavi, i slavlja života koji slijedi iz tog zagrljaja (oca i sina) moglo bi se usporediti s Duhom Svetim prema onom što izričemo u Vjerovanju – … koji izlazi iz Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi …
POTPUNI SIN JE SAMO SIN BOŽJI, koji je došao potražiti izgubljene sinove i kćeri, te ih vratiti Ocu koji ih sve grli i prihvaća u svom ljubljenom Sinu. Tada se zapravo događa ono obećanje Očevo, poslanje Duha Svetoga, odnosno rođenje odozgor.
Da je to zaista tako snažno nam potvrđuju i riječi iz današnjeg drugog čitanja – … primiste Duha posinstvo u kojem kličemo: „Abba! Oče!“ (Rim 8, 15b).
Naše dakle prihvaćanje Sina je prihvaćanje Očeva zagrljaja, povratak iz izgubljenosti. I tada Otac priređuje slavlje, ozračje radosti, odnosno Duh Sveti počinje djelovati, oživljuje nas – … sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje …
Pročitamo li pažljivo 14. poglavlje Ivanova evanđelja vidjet ćemo da je posve Trojstveno. Toma ovdje želi saznati put do Oca, a Filip želi vidjeti Oca… POTRAŽNJA ZA OCEM, TRAGANJE ZA OCEM JE U SREDIŠTU LJUDSKOG SRCA… A Isusov odgovor mogao bi se kratko izreći: SIN JE PUT POVRATKA DO OCA, koji onima koji povjeruju u Sina šalje DUHA SVETOGA.
Objava Boga kao Presvetog Trojstva, iako nadilazi doseg našeg uma, daje odgovor na čežnju našeg srca. U Sinu svome izabra nas Bog za posinstvo (vidi Ef 1, 5).
Svatko dakle od nas treba u sebi prepoznati ljubljenog sina, odnosno ljubljenu kćer, i potrebu čuti te riječi Boga Oca u svom srcu. A to se već zbiva u krštenju.
Zato Isus svojim učenicima daje nalog – Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga … (Mt 28, 19). Gospodin dakle želi da nad svakim od nas odjeknu te riječi, jer on nas zamilova u Ljubljenome (Ef 1, 6b). To je svečani trenutak kojim postajemo … baštinici Božji, a subaštinici Kristovi … (Rim 8, 17), da nakon trpljenja s njime postignemo i konačnu proslavu s njime u slavi Presvetoga Trojstva.
AKO ZAKAŽE OTAC ŠTO ĆE SE DOGODITI S DJECOM?
Dimenzija Oca je ono što izmiče našem vremenu, a što se u nekim čudnim „kuhinjama“ želi posve nametnuti… Ako je Sin Božji nazvao Boga Ocem, i nama ga objavio, onda je to jako važno za nas ako želimo biti djeca Božja.
Mi pak eto sve više smo izloženi ozračju u kojem je zakazao zemaljski otac, u kojem je maknut i sveden na nekoga tko mora zarađivati a često ne vidi one koje hrani…
Tako mnoga djeca odrastaju bez oca i praktički ga ne poznaju… Mnogi očevi su tako upali u zamku da su svoju bitnu ulogu posve zanemarili, a ona se tiče posebno emocionalne i duhovne izgradnje njihove djece.
Očeva skoro nema na roditeljskim sastancima, ali što još više zabrinjava jako ih je malo i na nedjeljnim sastancima, odnosno na svetim misama.
Ako Bog Otac kaže za svog Sina – Ovo je Sin moj ljubljeni u njemu mi sva milina…., što nam to govori? Sin Božji je poslušan Bogu Ocu u svemu jer je tu ljubav i blizina njegova. Ima nešto što Sin Božji treba učiniti, a on to čini jer ga potiču te riječi Oca pune podrške i ohrabrenja.
Da bi dijete ispunilo poslanje i došlo do cilja presudna je uloga oca, a ne samo majke. Mnogo je okrnjenih i nedovršenih sinova (i kćeri) zbog izostale dimenzije oca i očinstva.
Vjera mnogih kršćana u bitnoj dimenziji je okrnjena i nepotpuna upravo zbog izostale uloge oca. Mnoštvo je očeva koji kažu kako šalju svoju djecu u crkve, dok međutim sami ne idu. Pa to što velik broj mladih nakon krizme prestaju dolaziti na misu imamo najviše „zahvaliti“ očevima…
Dijete pak koje vidi svoga oca kako moli i kleči više će dobiti u svojoj vjeri i karakteru nego na tisućama sati poduke u školi i na vjeronauku.
Danas je zato bitno i hitno potrebno ponovno otkrivanje odnosa s ocem, i otkrivanje uloge oca i vršenje uloge oca… Upravo je nedostatak vlastitog oca, njegov izostanak…, ono što u djeci otvara tako bolnu ranu koja ih izlaže devijantnom ponašanju i delinkvenciji…
Čak mnogi koji misle da su opsjednuti zapravo su osobe s jako velikim ranama na duši, koje su istina upoznate s Božjim zapovijedima ali nisu nikada iskusili Božju ljubav.
BEZ ODNOSA S OCEM SINOVI SU IZGUBLJENI…
Nama kršćanima potrebno je ponovno otkriti svoj odnos s Bogom, našim nebeskim Ocem, kakvoga nam je objavio njegov ljubljeni Sin.
Spomen na oca je ono što vraća izgubljenog sina, i što vraća djecu u ispravan i cjelovit odnos i s Bogom Ocem. Oni koji su kršteni stječu sigurnost, mir u onoj mjeri koliko postaju svjesni da su ljubljeni od Oca i Sina i Duha Svetoga.
Sa stranice dominikanci.hr
