Sredinom srpnja imali smo čast upoznati praškog nadbiskupa kardinala Dominika Duku, koji je u sklopu svog godišnjeg odmora posjetio i Komižu. Tom prilikom, kardinal je velikodušno pristao na razgovor s nama, a najzanimljivije detalje tog intervjua objavio je portal Bitno.net. Ako ste slučajno propustili članak, prenosimo ga danas:
Za vrijeme boravka kardinala Duke u Hrvatskoj, iznenada je preminuo kardinal Meisner, njegov bliski prijatelj, pa je odmor prekinuo kako bi prisustvovao sprovodu u Njemačkoj. Zbog toga je razumljivo da je dosta vremena razgovora posvetio upravo njemu.
“Kardinal Meisner je bio nadbiskup Kölna, a u srednjoj Europi se kaže da je Köln alpski Rim i u tom smislu je kardinal Meisner imao važnu ulogu za Crkve u komunističkim zemljama. Rodio se u Wrocławu – Breslau u Šleziji, današnjoj Poljskoj. Nije priznavao Berlin kao glavni grad Njemačke. A tu mogu reći kako ni Konrad Adenauer nije priznavao Berlin kao glavni grad. Naime, povijesno gledano Njemačka nije imala glavni grad, za razliku od Češke, gdje je Prag glavni grad od 8. stoljeća. Moglo bi se reći da je pobožnost kardinala Meisnera bila poput češke odnosno austrijske pobožnosti.
Kardinal Meisner je običavao reći kako je njegova majka bila svećenički general. Njegov otac je poginuo u ratu, a njegova majka je bila u funkciji administratora Crkve u dijaspori. Znači, majka se brinula oko raznih pobožnosti kao što su sahrane, molitve, hodočašća… Kardinal Mesiner je živio u dijaspori i tamo nije bilo mnogo svećenika, a tamo gdje nema dovoljno svećenika ljudi (laici) drže pobožnosti umjesto svete mise. Zato mu je bilo izrazito važno da u Kölnu mladi ljudi dolaze na euharistijsko klanjanje.
Ja sam upoznao kardinala Meisnera u komunističkoj diktaturi. On mi je pomogao kod procesa kanonizacije jedne svetice iz 13. stoljeća. Kao biskup podržavao je pučke pobožnosti i uvijek je bio u bliskom kontaktu sa svećenicima. Uvijek je pazio da mu propovijedi budu na visokom nivou. Bio je pravi propovjednik. Pomagao nam je i financijski za vrijeme komunizma, ali i nakon njegova pada. Kardinal Meisner je uvijek govorio ‘Budite oprezni! Crkva nije institucija. Naša glavna briga nisu nekretnine, novac i birokracija. Najvažnija je briga za ljude’”, rekao nam je kardinal.
Kardinal Meisner se brinuo za ljudske duše što se vidi i u ‘dubiama’ koje je postavio, odnosno pismu koje su četiri kardinala uputili papi Franji povodom nekih “dvojbi” oko njegove pobudnice Amoris Laetitia. Nažalost umro je bez dobivenog odgovora. Pitali smo kardinala koji stav je zauzela Češka biskupska konferencija prema dokumentu Amoris Laetitia?
“Do sad sam se dva puta savjetovao s jednim kardinalom i s njim razgovarao o tome. On nam je rekao – vi možete sasvim slobodno reagirati, i uzmite si vremena. Naša konferencija se s tim složila. No znate, nije mi lako dati jedan odgovor. Kao dušobrižnik (biskup) djelujem tek pet godina, ipak sam dominikanac. A u svom životu sam se više bavio mladima u novicijatu nego pastoralnim radom. To su sasvim drugačija pitanja od onih koja se tiču braka, odgoja djece,… Ali, imam potrebu nešto naglasiti. Mi živimo u vremenu, što možete pročitati i u duhovnom testamentu kardinala Meisnera, u kojem se Božja riječ utjelovila. No, ni moja riječ nije samo eho. Ona je izričaj moje duše i uvijek se moram držati svoje riječi. Ali i mi svećenici i redovnici, nakon Drugog vatikanskog koncila, nismo dali dobar primjer. Nakon Drugog vatikanskog koncila su mnogi, i muškarci i žene, napustili redovništvo i svoje zavjete – to je jedinstvena pojava u povijesti Crkve. U tom smislu smo i mi sukrivci u krizi obitelji. A danas se čini da riječ nema težinu; nema smisla i ne obvezuje – što možemo vidjeti na političkoj razini i lažima reklama – uvjeren sam da je to veliki problem”, odgovorio nam je praški nadbiskup.
Upitali smo ga i o njegovom sudjelovanju na Sinodi o obitelji…
“Tu se pojavio problem oko pitanja ponovno vjenčanih tj. rastavljenih i njihova odnosa prema sakramentima i mogućnosti primanja svete pričesti. Valja spomenuti, da je pri tom došlo do rasprave između kardinala Waltera Kaspera i kardinala Pétera Erdöa. Gledajući s dogmatskog stajališta to nije tako problematično, ali s gledišta crkvenog prava je drugačije. Ovdje se ipak radi o sakramentu između dviju osoba i ne može se reći da je netko više, a netko manje kriv. I što se onda dogodi? Dođe do razvoda – a tu su djeca. Dakle, po mom mišljenju – a to je bilo i uvjerenje kardinala Meisnera – nije moguće živjeti tako da je ‘moj otac u jednom braku, a moja majka u drugom’- za mene je to nešto nezamislivo. Znate, ja dolazim iz vojničke obitelji. Moj je otac u Drugom svjetskom ratu bio u Engleskoj. Nakon toga su svi vojnici bili degradirani, mnogi su bili u zatvoru… A naše majke, ne samo moja nego i ostale majke i žene, dok su njihovi muževi bili u zatvorima, brinule su se o obiteljima. I meni nije poznata ni jedna žena koja se htjela razvesti u takvoj situaciji. I nitko se nije pitao – zašto ona i dalje živi s mužem u takvoj situaciji? Komunisti su čak onima u zatvoru govorili kako njihove supruge žive s nekim drugim. Komunisti su htjeli uništiti te brakove. Međutim, svi su oni uspjeli prebroditi te situacije. Dakle, to je moje iskustvo – i na svijetu nema ništa ljepše od obitelji gdje otac i majka i djeca žive zajedno.
I zbog toga sam uvjeren da nije vrijeme za promjene u Crkvi. Danas se djeci kroz školu, putem televizije, radija i novina takva situacija prikazuje kao nešto normalno. Međutim to nije normalno. Ove neke novotarije, poput obitelji s dvije majka ili dva oca, roditelj 1 i 2 su poput slučaja za psihijatrijsku bolnicu”, poručuje Duka.
Kako odgovoriti na to, pitamo ga.
“Ja sam na strani obitelji. Ja sam na strani onih bračnih parova koji se bore za spas svoje obitelji. Neki kažu da je za djecu bolje da se roditelji rastave, no za djecu je najvažnije da su roditelji zajedno. No, ne mogu reći da nema pojedinih slučajeva koji su iznimka. Uvijek trebamo naglašavati da je potrebno biti hrabar.
Moja vizija života je bila ovakva: poput vojnika koji se nepokolebljivo bori sve do svoje smrti. Dakle, trebamo se boriti sve do smrti.
Danas su mnogi uvjereni da je život samo zabava, ali to nije točno. Kršćanstvo nije lagano.”
Kao redovnik, u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, nadbiskup je imao problema s komunističkim režimom i dugo vremena bilo mu je zabranjeno vršiti svećeničke dužnosti. U tajnosti je radio s kandidatima za dominikanski red. Godine 1981. komunisti su ga strpali u zatvor, a tada je s njim u zatvoru bio kasniji češki predsjednik Václav Havel, s kojim je sklopio prijateljstvo.
Pitamo kardinala je li bilo teže živjeti kao katolik u vrijeme komunizma ili danas?
“Mislim da danas mladim ljudima nije lako. S druge strane, život u komunizmu, sa zatvorom i svim ostalim… – bila je to svojevrsna avantura. Ali, na neki način je život bio lakši jer su crte bojišnice bile jasno određene: s jedne strane je neprijatelj, a mi smo s druge strane sa saveznicima. Tako smo surađivali s ljudima iz podzemlja.
U vremenu kada vlada sloboda, postavljaju se pitanja tolerancije, političkih kompromisa… to često nije jednostavno. U mom životu nakon komunizma doživio sam veliko razočaranje od nekih ljudi kojima sam vjerovao. Takvo nešto nisam doživio u komunizmu. Mnogi ljudi su me razočarali i saznao sam da su mnogi radili za tajne službe. Također su me razočarali i mnogi političari. Iako, ima nekoliko političara koji su ostali normalni i vjerni ljudi. Kad političar ostane takav to je već za Nobelovu nagradu”, odgovorio je.
Danas mnogi mladi ljudi vide u komunizmu nešto pozitivno. Kako kardinal gleda na to?
“Pa mislim da je problem što postoje razni autori u Zapadnoj Europi koji šire ideologiju koja nije istinita. Treba reći da se marksistička i komunistička ideologija ponovno pojavljuje u drugim režimima. U postmodernom vremenu prisutan je opći relativizam. No što je prva posljedica koju možemo lako uočiti? – promjena stvarnosti. Marx je rekao: ‘Do danas su filozofi stvarnost samo promatrali i prvo pitanje im je bilo što je istina. No, naš zadatak je obrađivanje stvarnosti.’ To su ti problemi na nivou obitelji, pitanje gender studija, tu se uvijek radi o ‘obrađivanju stvarnosti’. To su stvari koje čovjek ‘treba mijenjati’. Zato treba reći da su komunisti ponovno pobjednici”, rekao je Duka.
Kardinal je uvijek otvoreno progovarao o pitanju izbjeglica u Europi. Zbog njegova stava čak su ga i neki katolički mediji cenzurirali. Nakon toga se puno toga dogodilo – teroristički napadi diljem Europe. Pitamo ga da li se nešto promijenilo u češkome javnom mnijenju spram izbjeglica?
“Možete o tome čitati u raznim časopisima, i pri tom ne preporučujem crkvene već sekularne medije. Problem je što se veliki broj ljudi u Crkvi i politici plaši reći istinu, iako vide problem. To iskustvo smo imali u komunizmu; uvijek je bilo opasno govoriti istinu.(…) No, naš problem je što ne učimo iz povijesti. Kad netko ne uči povijest, taj je mora sam ponovno proživjeti. A to je opasno”, smatra nadbiskup Duka.
Govoreći o današnjoj vrsti diktature – diktaturi zeitgeista (duha vremena, op. a.) kardinal je napomenuo kako se radi o “diktaturi koja mijenja mentalitet”:
“Danas ljudi u životu ne traže istinu, već samo ‘traže način kako bi ugodno živjeli’. Po mom mišljenju, to je istinska opasnost za cijelo društvo, Ali jedan svećenik, katolik, mora ostati čovjek u svakom vremenu.”
Ipak, napomenuo je, da ovo vrijeme za našu Crkvu predstavlja i veliku šansu za evangelizaciju.
“Treba reći da mnogi ljudi ne poznaju ni osnove vjere, i to nije problem samo u postkomunističkim zemljama, nego i na Zapadu. Ne možemo samo plakati, treba raditi“, rekao je.
Češka biskupska konferencija povodom 100. godišnjice Fatime priprema drugo nacionalno hodočašće u rujnu. Za kardinala Duku ovo je važno jer se „poruka Fatime ostvarila. To treba jasno reći“. Kaže nam:
“Poruka Fatime nije neka novotarija, otkriće. Ona je bila upozorenje. I trebali bismo ta upozorenja shvatiti ozbiljno. A danas se ponovno borimo protiv principa koji svoje korijene imaju u komunističkom manifestu – i zato kao vjernici opet moramo reagirati. A kada je netko upoznat sa situacijom Drugog svjetskog rata, koncentracijskim logorima, gulagom, onda ima predodžbu što to znači.
No pogledajte s druge strane – Crkva u Kini raste. Moramo znati da je Nebo jače od Pakla. Bog je jači od Vraga. No ovdje se krije opasnost da ljudi to zaborave. Pakao je stvaran. Mogli smo i sami vidjeti što to znači kada čovjek živi bez Boga. Vidjeli smo posljedice.”
Na pitanje vezano uz posljednje promjene na čelu Kongregacije za nauk vjere, kardinal Duka je samo rekao da je “kardinal Müller bio svjetski poznat teolog, može se reći specijalist u dobrom smislu. Njegov nasljednik je više koordinator, ali za sada se više od toga ne može reći o novom Prefektu”.
“Ali, kao što sam već rekao, Crkva nije samo institucija. Crkva je život. To je život u zajednici, u društvu… Tu su i ljudi koji su kršteni, ali i oni koji traže istinu… U tom smislu moramo biti optimistični i raditi dalje. Znate, uvjeren sam da je naša velika pogreška što smo nakon Drugog vatikanskog koncila postali uvjereni da su samo konferencije i papiri način reforme. Reforma je uvijek bila djelo svetih, stvarnih muškaraca i žena. Onih ljudi koji su bili hrabri. Po mom mišljenju, to je rješenje za budućnost”, zaključio je.
***
Kardinal Dominik Duka je 17. i 18. srpnja boravio na otoku Visu u organizaciji praške Svetoivanjske udruge. Tom prilikom Grad Prag darovao je Komiži kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika grada Praga i onih koji plove morem i rijekama. Svečanost je započela svetom misom, koju je predslavio kardinal Duka u crkvi Gospe Gusarice u Komiži, nakon čega je uslijedila procesija i otkrivanje i blagoslov svečeva kipa na Komiškoj rivi. Uz praškoga nadbiskupa i kardinala Duku u pratnji je bio hvarski biskup Slobodan Štambuk, komiški župnik Ivica Huljev i nekoliko svećenika. Više možete vidjeti ovdje:
