Ovo je bilo izuzetno teška godina za katolike koji vole i ovise o svetoj misi, koja je „izvor i vrhunac“ naših života kao Kristovih sljedbenika i članova Njegove Crkve. Ali dobri plodovi mogu doći čak i iz tako teških križeva, napose iz najtežih križeva. Jedna vrsta dobrog ploda koju sada možemo njegovati je obnovljena ljubav prema misnoj žrtvi i glad prema sakramentu svete pričesti.
Prije dvadesetak godina, imao sam neizmjeran blagoslov prvi put posjetiti Irsku. Budući da sam stopostotni Irac, oduvijek sam želio posjetiti zemlju svojih predaka. Dok sam obilazio zemlju, bio sam jako impresioniran svim predvidljivim iskustvima: ljubaznošću Iraca, ljepotama krajolika, urednošću kamenih crkava i kaldrmi, pa čak i s nekoliko irskih pubova. Ali objekt koji je u meni izazvao najveći osjećaj čuđenja je bio onaj koji nikada ne bih predvidio.
Jednoga dana, obilazio sam seosku crkvu u okrugu Clare s nekim mojim daljnjim irskim rođacima. Tamo je bila crkva u kojoj se moja prabaka krstila i primila svoju Prvu svetu pričest. U stražnjem dijelu crkve pokazali su mi ono što su opisali kao „kapelicu na kolicima“. Ono što sam vidio bila je kapelica s drvenim okvirom postavljena na platformi od četiri do osam stopa, s kotačima i ručkama više ili manje poput onih na kolicima.
Nikada prije nisam vidio takvo što, pa sam naravno pitao rođake koja je svrha ove neobične kapelice. Ispričali su mi priču kako je za vrijeme engleske okupacije Irske (18.st.) misno slavlje bilo strogo zabranjeno. Kazna za one koji su uhvaćeni na misi bila je oduzimanje njihovih „kupona“ za hranu. Kuponi su bile državne karte koje se mogu iskoristiti za jedinu hranu koja je u to vrijeme bila dostupna u Irskoj. Ako pojedinac izgubi kupone, onda je i njegova obitelj izgubila hranu – vrlo jednostavna i stroga kazna.
Ali ljudi u ovome selu, poput toliko drugih širom Irske, bili su dovoljno hrabri da više cijene duhovnu hranu nego fizičku. Tako da su sagradili kapelicu na kolicima. Kasno noću ljudi bi povukli kapelicu do mora – jedino mjesto koje je nudilo čak i razuman stupanj tajnosti. Tamo bi pod okriljem tame lokalni svećenik zakoračio u tijesnu kapelicu i slavio misu glasom tako tihim da bi se približio šaptu (sotto voce), dok su se seljani skupljali oko svoje malene nove župne crkve.
Možemo samo zamisliti kontrast između intenziteta misnih molitava koje su navirale u srca tih ljudi i tihog mrmljanja njihovih stvarnih glasova. Možemo samo zamisliti odanost s kojom su primali kruh života, znajući da su u opasnosti da izgube svoj jedini zemaljski kruh.
Priče o slavljenju mise u uvjetima progona su brojne i privlačne. Progon je bio toliko redovit dio života u ranoj Crkvi da je postojalo ime koje se koristilo za skrivenu prirodu mise: disciplina arcani ili „tajni znak vjere“. Potreba za odlaskom „pod zemlju“ bila je ponavljana tema kroz stoljeća, čak i u naše doba u mjestima gdje je bilo zabranjeno prakticiranje katoličke vjere. Pokojni isusovac p. Walter Cizek, koji je bio zatvorenik u sovjetskim zatvorima i sibirskim radnim logorima dvadeset i tri godine (1940.-1963.), priča o rijetkoj prilici koju je imao za slavljenje mise dok je bio u zarobljeničkom logoru Dudinka.
U svojoj knjizi S Bogom u Rusiji (With God in Russia) p. Cizek piše:
„Te prve noći donijeli su nam pola litre juhe i dvjesto grama kaše, plus vruću vodu. Mi smo navalili na to. Tada su se svi srušili na drvene krevete poput družine mrtvih ljudi. Nakon godina zatvora s malo vježbanja, ovaj prvi dan napornog rada je bio mučenje. Mišići su mi bili previše utrnuti da bi me boljeli; svaka tetiva je bila poput konopa konopca koji je bio odmotan i isjeckan na končiće… Pred kraj prvog tjedna u Dudinki, vlč. Casper me jedne noći došao potražiti u baraci. Neki od njegovih Poljaka su mu rekli da je u kampu još jedan svećenik. Pronašao me prije nego što sam ga imao priliku potražiti i pitao me želim li održati misu. Bio sam zapanjen! Moja je zadnja misa bila održana u Chusovoyu prije više od pet godina. Dogovorio sam se da do dođem u njegovu baraku sljedećeg jutra čim se oglasi signal za šest sati“.
Muškarci u baraci vlč. Caspera su uglavnom bili Poljaci. Poštivali su ga kao svećenika, štitili, a on je pokušavao barem jednom tjedno držati misu za njih. Misno vino su napravili od grožđica, a oltarni kruh od brašna „prisvojenog“ u kuhinji. Moj kalež tog jutra je bila čaša za viski, patena za držanje hostije je bio zlatni disk s džepnog sata. Ali moja radost što sam ponovno mogao slaviti misu ne može se opisati“.
Danas, u doba kada su mnogi ljudi u iskušenju da preferiraju kričave crkvene službe s vrlo očitim emocionalnim dosegom, dobro je vrijeme da osvježenim očima vidimo ljepotu i genij mise. U njoj se najmoćnija Božja otajstva prenose običnim smrtnicima ritualom dovoljno lijepim da ga se prigodno proslavi u veličanstvenoj bazilici Svetog Petra, ali i dovoljno jednostavnim da se slavi u drvenoj kapelici postavljenoj na kolicima na plažama Irske; ritual dovoljno velik da ga stotine tisuća ljudi mogu slaviti na svakom Svjetskom danu mladih, ali i kratak da ga se nauči napamet, tako da pobožni svećenici mogu molitve izreći iz sjećanja i proslaviti misu sa samo nekoliko zgrčenih zatvorenika u sovjetskom radnom logoru; ritual dovoljno suvremen da se može slaviti u svakoj od naših župnih crkava, u situacijama u kojima nema nikakvih opipljivih napetosti, ali i dovoljno tradicionalan da činimo – u biti – istu stvar koju je učinio naš Gospodin prije dvije tisuće godina, te noći neizrecive napetosti, kada ga je izdao jedan od njegovih najboljih prijatelja, noć prije nego što je umro za nas.
„Ovo činite meni na spomen.“, rekao je Isus svojim apostolima te noći. Dar mističnog otajstvo i proslava mise koja je prvo bilo povjerena apostolima, od tada se prenosi s koljena na koljeno, sve do naših dana. Svake nedjelje imamo neprocjenjivu privilegiju okupiti se ne samo da se sjetimo što je Isus učinio, već da činimo ono što je činio. To „činimo“ na način sjećanju na Njega zbog čega nam se još jednom predstavlja prisutan na način koji je savršeniji, potpuniji od bilo kojeg drugog načina na koji nalazimo Isusa prisutnog u našem svijetu. To je ono što je sveti papa Ivan Pavao II. nazvao Isusovom prisutnošću par excellence u našem svijetu.
U naše se vrijeme, naravno, ne suočavamo s mačevima ili oružjem progonitelja, niti sa strahom od zatočeništva ili gladi, već sa samo malo neugodnosti, potrebom da se odreknemo samo malo vremena. Žrtvom toliko malom da bi za nju oni, koji su bili progonjeni, sigurno molili, a možda bi i plakali za nama kad bi znali kako se naša generacija lako odvraća od onoga što je krucijalno.
Ipak, u posljednjih godinu dana suočili smo se s akutnom patnjom, uskraćenošću kakvu nitko od nas nikada nije iskusio. Javne mise su na neko vrijeme bile obustavljene, a mi smo pozvani da postimo, molimo se i još jednom otkrijemo bogatstvo božanske milosti koje smo prečesto uzimali zdravo za gotovo. Čak i sada kada su javne mise dozvoljene, odnosi se samo na vrlo ograničene kapacitete (određen broj ljudi) i stroge zdravstvene mjere.
Uzimajući u obzir sve ove egzistencijalne okolnosti, naša predanost Svetoj žrtvi i glad za Kruhom života trebala bi postati sve jača. Mi koji u uobičajenim okolnostima svog života uživamo privilegij slavljenja svete mise u miru i slobodi, moramo odbiti svaku napast da bismo je opisali riječima poput „dosade“!
Kako se katolici vraćaju redovnoj dužnosti sudjelovanja na svetoj misi, nikada više ne smijemo druge stvari smatrati važnijima. Umjesto toga, naša bi srca trebala gorjeti od zahvalnosti i strahopoštovanja pred veličanstvenim darom slavljenja mise, primanja Isusova tijela i krvi i, koristeći se riječima svetog Pavla, naviještanja Gospodinove smrti dok on ponovno ne dođe, smrti koja, nam na svakom katoličkom oltaru, donosi novi život.
