Za pravi život čovjeku je potreban netko tko nosi novost života u sebi. Onaj tko nosi radost i ljubav, taj ih širi oko sebe. To je znak vjere, znak Isusovih učenika.
Što je potrebno za ustrajnost u vjeri, ali i za buđenje vjere? Potrebne su riječi ohrabrenja, primjeri života. Nama su potrebni uzori, netko na koga ćemo se ugledati.
Nama svima najsvježiji takvi uzori zasigurno su osobe poput našega kardinala Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića, zatim Majke Terezije, Ivana Pavla II… Što su za našu vjeru značili njihovi primjeri ne treba posebno napominjati.
I mi sami potrebni smo nekome na putu zrenja, učvršćenja u vjeri. Zato smo pozvani dati takvo svjedočanstvo, izaći iz sebe i pristupiti drugom čovjeku, dati mu razlog nade. Današnjim mladima potrebni su takvi svijetli primjeri.
Da bi mlad čovjek očvrsnuo, stao na svoje noge potrebno ga je bodriti, treba mu ohrabrenje, podrška, primjer života. Potrebno mu je pokazati da se ne zadržava na trenutnom neuspjehu, da se ne obeshrabruje zbog poteškoća na koje će naići nego da misli na konačni uspjeh i da u tome traži motivaciju.
Jako je važno za motivaciju, za uspjeh, za ustrajnost imati pred sobom jasan cilj u životu.
Upravo to su radili Pavao i Barnaba u prvim mladim zajednicama. Oni su učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri (vidi Dj 14, 21). Oni im nisu prodavali maglu, niti ih bombardirali fiks idejama, nego su ih hrabrili svojim primjerom, življenjem vjere u Isusa.
Također, bili su jako realni s njima – kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje (vidi Dj 14, 22), govorili su im, ali su usadili u njihova srca vjeru u Onoga tko je jači od svake nevolje.
BODRENJE, OHRABRENJE, PODRŠKA
Ono što je potrebno današnjim mladima je upravo to što su činili Pavao i Barnaba: bodrenje, ohrabrenje i podrška pred životnim poteškoćama i problemima u koje mladi ljudi zbog svog nedovoljnog iskustva znaju zapadati. Mnogi su skrenuli ukrivo upravo jer su imali krive primjere u svojoj blizini.
A za ustrajnost i životnost u vjeri slično je kao kod ispravljanja loših ocjena: nekome trebaju instrukcije, nekome savjet, nekome podrška.
Poznavao sam neke koji su s 15 jedinica, mjesec i pol prije kraja školske godine, uspjeli postići prolaz na kraju, jer se našao prijatelj koji ih voli i koji im je pružio ruku kad su se utapali. A poznavao sam neke koji su jednu jedinicu vukli čitave godine zato što su bili fiksirani na neuspjeh i na grdnje njihovih najbližih…
Mnogi tonu jer nemaju pored sebe ljude poput Pavla i Barnabe (koji su obilazili, savjetovali, hrabrili mlade kršćanske zajednice, brinuli se da uz njih ostave prikladne osobe koji će biti tu i nakon njihova odlaska).
Zna se često događati da odrasli, stariji postupaju suprotno od Pavla i Barnabe, pa umjesto podrške i ohrabrenja “ubijaju” mlade u pojam stalnim kritizerstvom, osudama i sl., bez ikakvih korisnih savjeta ili znakova ohrabrenja.
ODRŽATI NADU BUDNOM, SVJEŽOM
Mi živimo od riječi bodrenja, ohrabrenja, podrške sa strane osoba kojima je stalo do nas. Geste ljubavi i riječi ljubavi, ljubav na djelu to je ono što nam vraća osmjeh na lice. I to je naša glavna zadaća: vraćati ljudima osmjeh na lice, davati im nadu.
Tamo gdje toga nema, gdje su napravljeni takvi propusti, ljudi se gase, kopne, i nitko nije imun na to. Mnogi su ljudi bolesni i ugašeni jer im netko odgovoran za njih nije dao pravi lijek.
Isus kaže svojim učenicima – Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. (Iv 13, 34)
Svakom čovjeku potrebna je terapija ljubavlju da bi ozdravio od svojih bolesti, od svojih ugaslosti. Ljubav liječi i bolesti priječi. Ona je djelotvorno svjedočanstvo vjere, i znak naše pripadnosti Kristu.
Majka kad pridigne dijete koje je palo, što čini? Ona ga liječi svojom ljubavlju. Zagrljaj i poljubac majke vrlo brzo će obrisati suze djeteta. Događa se ozdravljenje djeteta od traume cjelinom majčine ljubavi.
Za istinski život svakome od nas potreban je netko tko će nadu u nama održavati budnom, svježom, netko tko će nas sokoliti na putu kojim idemo, tko će nas podizati kad padnemo. Isto tako, i mi sami za nekoga upravo to trebamo biti, jer to je zapovijed koju je svakome od nas dao Isus: ljubite jedni druge. A to je upravo na način kako je to činila majka svome djetetu.
Susreo sam mnoge naborane, stare i ugašene ljude, ali ne zbog njihovih godina. Mnogi od njih bili su mladi po godinama. Međutim, u njihovim očima nije bilo svjetla, iako je sunce sjalo.
Susreo sam mnoge vremešne ljude, ali njihov osmjeh bio je zarazan, a život iz njih zračio je tako mladenački.
O čemu je bila riječ? Pogađate, o njihovoj vjeri, o životu koji žive, uvjetima u kojima žive i kako žive. Vidjelo se što su imali ili što nisu imali, što imaju ili nemaju, što mogu dati ili što im treba dati.
Za pravi život čovjeku je potreban netko tko nosi novost života u sebi. Onaj tko nosi radost i ljubav, taj ih širi oko sebe. To je znak vjere, znak Isusovih učenika.
Kako to da ste vi uvijek raspoloženi – pitala je jedna gospođa kolegu s posla. To je zadaća koju sam primio na krštenju, a preuzeo na krizmi – odgovorio joj je čovjek. Kako je nedavno rekao papa Franjo – Kršćani ne mogu biti žalosni ljudi.
Nikada ne uđem u dućan, u pekarnu, ili bilo gdje, a da ne kažem nešto lijepo ljudima koji ondje rade, koje susrećem – glasio je odgovor jednog čovjeka na pitanje drugog o tajni njegova mladenačkog izgleda.
To je nemoguće ako nemate ljubavi u sebi.
PREPOZNATLJIVOST ISUSOVIH UČENIKA
Kad bismo se zadržali na svim lošim vijestima koje do nas stižu, svim crnim prognozama, krizama i svemu onom što je upućeno na naš račun, vrlo brzo bismo utonuli u očaj i beznađe. Mi takve instruktore zato ne trebamo slušati.
Ima i onih koji se uzbuđuju na samu pomisao o smaku svijeta, i koji vole kontrolirati ljude strahom. I takvima bismo trebali jednostavno reći da nas zanima samo novost koju je donio Isus Krist.
A upravo je novost poruke Kristova evanđelja naše ohrabrenje, spoznavanje našega cilja i put prema njemu.
Kada je Bog izveo Izraelce iz Egipta prvo što im je dao bilo je 10 zapovijedi, kao neka vrst vodiča na putu prema obećanoj zemlji. Pridržavanje toga osiguravalo je čovjeku Božju pomoć na putu i Božju snagu i kako bi izdržali sve nevolje kroz koje su trebali proći.
Isus je nama dao novu zapovijed kojom od njega primamo svu potrebnu pomoć i blagoslov.
Komunikacija Isusova sa svojim učenicima presudna je za razumijevanje našeg vlastitog života, a osobito za življenje Isusove poruke. On svojim učenicima usađuje svoju poruku kao temelj ohrabrenja.
Ono što nas drži zajedno kao Isusove upravo je življenje njegove poruke koja sva proizlazi iz njegove nove zapovijedi. Ona se temelji na Isusovu odnosu prema nama, a naš odnos prema drugima (bližnjima) proizlazi upravo iz življenja našeg odnosa s Isusom. To je polazište našeg svjedočanstva i autentičnosti.
Isus je jasan kad kaže da je to temelj prepoznatljivosti njegovih učenika.
Kako će drugi znati da smo Isusovi učenici? Po mjeri ljubavi jednih za druge. Ako budete imali ljubavi jedni za druge svi će znati da ste moji učenici (vidi Iv 13, 35) – Gospodinove su riječi.
Jednom sam s nekoliko naših bogoslova otišao na kavu, a bili smo u civilu. I dok smo tako sjedili i pričali, za stol do našega sjedaju petorica starijih gospodina. Jedan od njih nam se u jednom trenutku obrati pitanjem – Oprostite molim vas, jeste li vi svećenici? …
Tako se razvila naša spontana komunikacija. Kako ste znali? – pitao sam toga gospodina. Jer ste razgovarali međusobno tako prisno i nekako ste bili drugačiji u kontaktu s konobarom, a i kad ste nam ponudili sjedalicu. Sve je bilo nekako drugačije nego smo inače navikli, bilo je više pažnje i ljudskosti u vašem pristupu.
Tako, postalo mi je kasnije još jasnije što je Isus mislio kad je rekao – Po ovome će svi znati da ste moji učenici … Ljudi nas vide i prepoznaju puno više nego li smo mi toga svjesni. Zato je važno i prevažno da nas prepoznaju u pravom svjetlu, kao zaista Isusove.
NAŠA DJELA GOVORE TKO SMO I KOME PRIPADAMO!
Poznati umjetnik Gustave Dore jednom je izgubio putovnicu dok je putovao po Europi. Kad je došao na granični prijelaz objasnio je svoju nevolju jednom od stražara. Dajući svoje ime službeniku umjetnik se nadao da će biti prepoznat te da će ga ovaj pustiti da prođe.
Stražar mu je međutim rekao kako su mnogi već pokušali prijeći granicu tvrdeći da su osobe koje nisu. Dore je inzistirao na tome da je on taj čovjek za kojeg se predstavio. “U redu”, rekao je službenik, “mi ćemo vas iskušati na jednom testu, pa ako ga svladate mi ćemo vam povjerovati i pustiti vas.”
Davši mu olovku i papir, rekao je umjetniku neka skicira nekoliko seljaka koji su stajali u blizini. Gustave je to učinio tako brzo i vješto da je stražar, fasciniran, bio uvjeren da je doista onaj za kojeg se predstavio. Njegovo djelo je potvrdilo njegov identitet. Umjetnik je službeniku još u odlasku ostavio ono djelo s potpisom što će kasnije dostići veliku vrijednost kao original.
MI SE MOŽEMO PREDSTAVLJATI KAO KRŠĆANI, ALI TEK SVOJIM DJELIMA TO TREBAMO DOKAZATI.
Mnogo je naime pokrštenih pogana, ali koji i dalje žive poganski. Dok je pak mali broj onih koji su svojim djelima pokazali drugima kako pripadaju Kristu. Jedno od ključnih djela razlikovanja od pogana je djelo življene Kristove ljubavi u našim djelima.
Isus je svojim učenicima dao novu zapovijed, zapravo novi kodeks ponašanja. On im je propisao novo ponašanje koje će ih činiti prepoznatljivima pred drugima, i drugačijima od drugih. To je poput iskaznice koja govori o pripadnosti jednom narodu (novom narodu), jednoj državi (novoj državi), a u ovom slučaju o pripadnosti Kristu (novo nebo i nova zemlja… Otk 21, 1).
HTJELI NE HTJELI kršćani već samim svojim imenom su drugačiji u svijetu. Pa ako to i ne želimo priznati, ali okolnosti određenih događanja nas izdvajaju…
OD NAS SE U SVAKOM SLUČAJU OČEKUJE DA BUDEMO DRUGAČIJI!
Sa stranice dominikanci.hr
