Postoji li međusobni odnos između virusa koji je napao dvije milijarde ljudi u posljednjih deset mjeseci i pandemije pogrešaka zbog koje svijet obolijeva već desetljećima? U oba slučaja suočeni smo s patogenim bolestima koje napadaju društveni organizam.
U prvom slučaju agresor je virus koji napada tijela i kojeg samo mikroskop može identificirati; u drugom slučaju imamo klicu koja zaražava i korumpira duše, čiji je identitet Nebo otkrilo 1917. godine kada je Gospa Fatimska izjavila da će Rusija, ako čovječanstvo ne promijeni svoje načine, širiti pogreške, ratove i revolucije te će uslijediti uništenje cijelih naroda.
Presvetoj Djevici Mariji pred očima su bila ne samo dva zastrašujuća svjetska rata i stotine milijuna mrtvih, žrtava komunističkog i nacionalsocijalističkog totalitarizma, već i sadašnja zdravstvena kriza koju svijet proživljava, sa svim političkim i socijalnim posljedicama. Perspektiva socijalne kontrole od strane zdravstvene diktature vodi prema putu društvenog kolapsa, pa čak prije toga do psihološkog kolapsa modernog društva, koje je lutanjem od Boga odabralo put vlastitog nestanka.
Ovaj se tragični scenarij čini nepovratnim, jer pored ne-pokajanja čovječanstva, otpadništvo vidimo i u vodstvu Crkve, koje više ne propovijeda o nužnosti molitve, pokore i obraćenja u Kristovu Crkvu, nego navješćuju novu Crkvu, koja je usmjerene prema ekološkom, ekumenskom i globalističkom „Evanđelje“. Kako možemo izbjeći kaznu koju je predvidjela Gospa u Fatimi, kad se nađemo suočeni s crkvenim ljudima poput novog kardinala Raniera Cantalamesse, koji godinama tvrdoglavo ponavlja da nesreće nikada nisu božanska kazna? (Avvenire, 23. travnja 2011. i nedavno, Corriere della Sera, 10. travnja 2020.), Deus non irridetur! Bog se ne da izrugivati, upozorava sveti Pavao u Poslanici Galaćanima (6,7).
Kardinal Cantalamessa, poput mnogih drugih prelata je dostojan sin Drugog vatikanskog koncila. Ipak, čak i oni koji poriču odgovornost Drugog vatikanskog Koncila, ne mogu poreći postojanje bez presedana krize vrijednosti, izražene u gubitku koncepta dobra i zla, u relativizmu, u praktičnom ateizmu pod kojim čovječanstvo živi i koje nakon prestanka vjerovanja u Boga ispovijeda vjeru u idole poput Majke Zemlje.
Prevrtanje načela prenesenih od strane pravosuđa i socijalne zaštite dodijeljene homoseksualcima izražava dramatičan proces moralne degradacije. Ipak, još je ozbiljnije odobravanje ili poštivanje koje najviše vlasti u Crkvi očituju za degeneraciju u društvu.
Stado nema vjerske i političke vođe, ali na kraju ima pastire koje zaslužuje. Zapravo protest protiv vjerskih i javnih vlasti nije dovoljan ako se prije svega ne počne reformirati; nečiji način života, nečiji način razmišljanja, odvajanje od svakog kompromisa sa suvremenim svijetom u kojem se nalazi dubok uzrok krize.
Čini se da je danas dominantna osrednjost, a to je odbacivanje veličine i nadmoći duše, zamijenjene težnjom za uspjehom i vlastitim interesima. Trenutni skandal koji je zahvatio Državno tajništvo Vatikana, otkriva vulgaran i egoističan način služenja Crkvi, gdje teološke i moralne pogreške pronalaze svoje prirodno uzgajalište (stanište).
Povjesničar Ernesto Galli della Loggia u članku pod naslovom Nestajuća katolička crkva i Italija u dnevnim novinama Corriere della Sera (17. listopada 2020.) poziva se na pogubno upravljanje financijama Vatikana. Ističe sljedeće: „Nestanak aristokratske i konzervativne katoličke Italije čije je vještine Crkva (do nedavno) na razne načine koristila radi sudbine katoličanstva u duhu snažne etičke predanosti i značajne osobne ravnodušnosti.“ „Nedostatak istinskih kompetencija izvan-religijske naravi i istodobno nemogućnost računanja na kompetencije katoličkog građanskog društva koje sada postoji ili se udaljilo. (Građanstvo) osuđuje ne samo financijsko upravljanje Svetom Stolicom, već i više općenito, sve njezine odnose s „našim vremenima“ da se živi opasno, bez granica, na rubu prevare ili ilegalnosti, ili u najboljem slučaju, u nesposobnosti.“
U palači Pallavicini u Rimu održana je 30. listopada 1993. međunarodna konferencija povodom objavljivanja knjige profesora Plinia Corrêa de Oliveira „Nobiltà ed élites tradizionali analoghe nelle allocuzioni di Pio XII al patriziato e alla nobiltà romana“ (Marzorati, Milan 1993). Kardinal Alfonso Maria Stickler uputio je apel tradicionalnim elitama za hrabru bitku u obrani kršćanskih i ljudskih vrijednosti (Tommaso Monfeli, Cattolici senzapromessi, Fiducia 2019, str. 137-138). Rijetki su se odazvali apelu, ali otpor ove nekolicine, koji se nastavljaju boriti, ukazuje na put moralnog preporoda Italije i Europe: formiranja sutrašnjih elita. Istinskih elite, prvenstveno duhovnih, ali političkih i društvenih; plemenitih duša, umova i obrazovanja koji visoko drži zastavu katoličke kontra-revolucije, dok se temelji društva tresu. Ovo je put koji slijedimo i ono što naznačujemo onima koji ne žele biti uvučeni u vrtlog močvare koju imamo točno ispred nas.
