Danas donosimo treći dio intervjua kardinala Roberta Saraha za Le Nef, povodom objavljivanja njegove nove knjige Zamalo će večer i dan je na izmaku.
Tijekom europske povijesti prešli smo iz društva u kojem je grupa bila važnija od osobe (holizam srednjeg vijeka) – oblik društva koji još uvijek postoji u Africi i nastavlja obilježavati Islam – u društvo u kojem je osoba emancipirana od grupe (individualizam). Možemo također reći, općenito govoreći, da smo prešli iz društva u kojem dominira potraga za istinom u društvo kojim dominira potraga za slobodom. Sama Crkva je razvila svoju doktrinu suočavajući se s tom evolucijom, proglašavajući pravo na vjersku slobodu nakon Drugog vatikanskog sabora. Kako gledate na položaj Crkve prema ovoj evoluciji? Postoji li ravnoteža između dva pola “istine” i “slobode”, ili smo sad prešli iz jednog ekstrema u drugi?
Nije ispravno govoriti o “ravnoteži” između dva pola: istini i slobodi. Zapravo, ovaj način govora pretpostavlja da su te stvarnosti izvanjske i suprotne jedna drugoj. Sloboda je u suštini težnja ka onome što je dobro i istinito. Istina bi trebala biti spoznata i slobodno prihvaćena. Sloboda koja nije sama orijentirana i vođena ka istini je besmislena. Zablude nemaju prava. Drugi vatikanski sabor podsjetio je na činjenicu da se istina može uspostaviti samo snagom istine, a ne prisilom. Također je podsjetio da nas poštovanje prema osobama i njihovoj slobodi ni na koji način ne smije učiniti ravnodušnima u odnosu na istinu i dobro.
Božja objava je prodiranje božanske istine u naše živote. To nas ne ograničava. Davanjem i objavljivanjem sebe, Bog poštuje slobodu koju je On sam stvorio. Vjerujem da je suprotnost između istine i slobode plod lažne koncepcije ljudskog dostojanstva.
Suvremeni čovjek dokazuje svoju slobodu, čineći je apsolutnom do točke da vjeruje da je ugrožena kada prihvati istinu. Međutim, prihvaćanje istine najljepši je čin slobode koji čovjek može izvesti. Vjerujem da vaše pitanje otkriva koliko je duboko kriza zapadne savjesti doista na kraju kriza vjere. Zapadni se čovjek boji gubitka slobode ako prihvati dar istinske vjere. On se radije zatvara u slobodu koja je lišena sadržaja. Čin vjere je susret između slobode i istine. Zato sam u prvom poglavlju svoje knjige inzistirao na krizi vjere. Naša sloboda dolazi do ispunjenja kada kaže “da” objavljenoj istini. Ako sloboda Bogu kaže “ne”, onda poriče samu sebe. Ona se guši.
Dugo se zadržavate na krizi svećeništva i zagovarate svećenički celibat. Što vidite kao primarni uzrok u slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika i što mislite o samitu koji je upravo održan u Rimu o ovom pitanju?
Mislim da je kriza svećeništva jedan od glavnih čimbenika u krizi Crkve. Svećeniku smo oduzeli njegov identitet. Svećenike smo uvjeravali da moraju biti učinkoviti ljudi. Ali svećenik je u biti nastavak Kristove prisutnosti među nama. On ne bi trebao biti definiran onim što radi, već onim što jest: ipse Christus, sam Krist. Otkriće mnogih slučajeva seksualnog zlostavljanja nad maloljetnicima otkriva duboku duhovnu krizu; težak , dubok i tragičan jaz između svećenika i Krista.
Naravno, postoje i društveni faktori: kriza 60-ih i seksualizacija društva, koja je dotaknula i Crkvu. Ali moramo imati hrabrosti krenuti naprijed. Korijeni ove krize su duhovni. Svećenik koji ne moli i stvara predstavu od sakramenata, osobito Euharistije, svećenik koji rijetko ispovijeda i koji ne živi konkretno poput drugog Krista, odsječen je od izvora vlastitog bića. Rezultat je smrt. Ovu sam knjigu posvetio svećenicima cijelog svijeta jer znam da oni pate. Mnogi od njih osjećaju se napušteno.
Mi, biskupi, nosimo veliki dio odgovornosti za krizu svećeništva. Jesmo li im bili očevi? Jesmo li ih slušali, razumjeli i vodili ih? Jesmo li im dali primjer? Prečesto se biskupije pretvaraju u upravne strukture. Toliko je sastanaka. Biskup bi trebao biti uzor svećenstva. Ali mi sami smo daleko od onih koji su prvi spremni moliti u tišini ili pjevati časoslov u našim katedralama. Bojim se da ćemo se izgubiti u sekundarnim, profanim odgovornostima.
Mjesto svećenika je na križu. Kada slavi misu, on je na izvoru svoga života, a to je križ. Celibat je konkretno sredstvo koje nam dopušta da živimo ovo otajstvo križa u našim životima. Celibat utiskuje križ u naše tijelo. Zato je celibat za suvremeni svijet nepodnošljiv. Celibat je skandal za moderne ljude, jer je križ skandal.
U ovoj knjizi želim potaknuti svećenike. Želim im reći: ljubite svoje svećeništvo! Budite ponosni što ste razapeti s Kristom! Ne bojte se mržnje svijeta!
