Jednu od najupečatljivijih propovijedi čuo sam od svećenika u sjemeništu, koji nas je podsjetio da ćemo, ako molimo i činimo sve ono što je potrebno da ispunimo svoj poziv, možda tek biti na početku dostizanja sjene svetosti, izdržljivosti i poniznosti onih malih baka koje izlijevaju svoje živote u nesebičnoj velikodušnosti za svoje obitelji.
Božji atributi naših velikodušnih i mudrih baka su vrijedni razmatranja. Ona može podmititi svoju djecu i unuke iz ljubavi za dobro ponašanje, ali nikada ne u svrhu favoriziranja. Čak i ako joj osjećaji naginju na jednu stranu, ona upravlja svojim kućanstvom i obitelji pravedno, ne favorizirajući jednog člana obitelji nauštrb drugoga. Ona nastoji izvući najbolje iz svoje djece, prihvaćajući njihove slabosti, ali ih ne priznaje kao isprike za neodgovornost. “Jer je Gospod pravedan i ne gleda tko je tko.” i “… nije pristran na štetu siromahovu “, i kad “… čuje krik potlačenih” (1 Sir 35).
U životu će nas zaokupiti bezbroj razloga koji će nas navesti na malodušnost. Svaki iskusan veteran braka vjerojatno bi mogao smisliti pregršt razloga za razvod, ili jednostavno bijeg od obiteljskih dužnosti. Što se toga tiče, i svaki bi veteran svećenik vjerojatno priznao da je sposoban činiti isto, barem u nekom zakutku svog srca. Lako je odustati.
No, odustajanje nije u vokabularu naše pobožne bake. Ona ne bi ni pomislila pobjeći od svog supruga. Kao što stara šala kaže, “Ubojstvo da. Razvod, nikada.” Ona ustraje jer zna svoje dužnosti prema Bogu i svojoj obitelji. U mnogim aspektima, ona nema vremena pobjeći od svega. Ruke su joj previše zauzete planiranjem obiteljskih susreta kako bi rodbina ostala u kontaktu, spletkarenja iza kulisa kako bi izgladila nesporazume, ukratko, čini sve kako bi očuvala svoju obitelj na okupu. Ustrajnost i duga patnja su ključni elementi za osobnu svetost. A Sotona je onaj koji nas nastoji paralizirati zlim duhom obeshrabrenja, koji nas uvijek pokušava uvjeriti kako smo beznadne žrtve nezahvalnost i nepravde.
Svetom Pavlu, za njegov život pun žrtvi u naviještanju Evanđelja, nagrada su bila uska vrata mučeništva. Napušten od svih, glavosijekom od Rimljana i sam je ubijen u tami, vezan za drvo. Ali znao je što dolazi, i prihvatio je svoju žrtvu s vedrinom: “Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“(2 Tim 4, 6-8 ).
Naše bakice nasljeduju odlučnost i ustrajnost svetog Pavla.
U Evanđelju Isus se obraća s prispodobom “nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu” (Lk 18, 9-14). Riječi koje stavlja u usta farizeja zvuče baš kao da nam ih govori moderni političar: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.”, i da- ja sam jedini kandidat koji je objavio svoju poreznu karticu.
Naša bakica nije farizej, iako je sigurno uvjerena u svoju katoličku vjeru. A ona zahtjeva – ponekad i na neugodan način, da njezina djeca jačaju svoju vjeru redovitim sudjelovanjem na misi i ispovijedi. Zna, skupa sa svojim suprugom, da su donijeli djecu na svijet kako bi našli put do raja, a ne pakla. Ali ona ipak nije uvjerena u vlastitu pravednosti.
Uvjerena u Kristove istine, ona nije posebno sigurna u sebe. Kao i carinik iz prispodobe, ona moli: “Bože, budi milostiv meni grešnici.” Ona je svjesna svojih propusta i grijeha, tako da će te je redovito vidjeti u redu ispred ispovjedaonice. Na neki čudan, ali prekrasan način, nalazim se osobno pogođen i izazvan njezinom poniznošću, “... jer tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,11).
U današnje vrijeme ne treba puno kako bi se postalo slavan – ili barem narcisoidan. Status dolazi s utjecajnim položajem i hrpom novca, ili velikim samozavaravanjem. Ali, treba puno više truda (uz milost) kako bi postali poput naših pobožnih katoličkih bakica. Ili kao što kažu u istočnoj Europi, “babuški”, za koje neki tvrde da su doslovce spasile katoličku vjeru u istočnoj Europi od razornog komunizma.
Njihove svete osobine velikodušnosti, pravednosti, izdržljivosti i poniznosti se ne mogu kupiti ili prodati. Njihove osobine su kršćanske kreposti- i temeljne su za kršćansku kulturu – te vode do vječnog života. Ne radi se o karikaturi, nego slici Blažene Majke i samog Isusa Krista.
Prilagođeni tekst vlč. Jerry Pokorskya o Little Italian Grandmothers objavljen u CatholicCulture.org
