Posljednjih nekoliko tjedana kruže glasine da papa Franjo namjerava umanjiti slobodu slavljenja tradicionalne rimske liturgije koju je prije četrnaest godina omogućio summorum papa Benedikt XVI. izdavanjem motu proprija Summorum Pontificum. Pouzdani izvori potvrdili su da se o takvom planu doista razgovaralo u Kuriji te da su izrađeni i revidirani nacrti dokumenata s tim ciljem.
U glasinama se govori o novim specifičnostima; da će se tradicionalni obred vratiti na prethodna pravila, to jest dopuštenje prema kojemu su biskupi imali široko ovlaštenja odbiti ili ograničiti dopuštenje da se koristi; da će zajednice apostolskog života koje trenutno koriste izvanredni oblik, kako se sada naziva, nekako biti prisiljene koristiti i redoviti oblik; da će slavlja u starom obredu sakramenata, osim mise, biti zabranjeno.
Budući da bi ovaj važan dio ostavštine Benedikta XVI. mogao biti donekle poništen, vrijedi razmisliti što ta ostavština doista znači, što zauzvrat može objasniti zašto je pod napadima.
Sacrosanctum Concilium, konstitucija o liturgiji i liturgijskoj reformi je nastala kao prvi dokument Drugog vatikanskog koncila. Kasnije je konstitucije dobila dva tumačenja. Prvo, da se liturgijska reforma nije smatrala posebno važnom, već kao nečim što se može prilično lako riješiti, prije nego što su koncilski oci prešlo na važnije stvari. Drugo, da je Koncil namjerno odlučio prvo govoriti o liturgiji kako bi naglasio njezinu važnost. Vjerujem da su oba tumačenja zapravo istinita.
Dokument započinje programskom izjavom o namjerama Koncila, što jasno predstavlja projekt liturgijske reforme kao sastavni dio opće obnove života Crkve. „Budući da je Sveti sabor naumio iz dana u dan osnaživati kršćanski život među vjernicima, bolje prilagoditi potrebama našega doba one ustanove koje su podvrgnute promjenama, promicati sve što god može pridonijeti jedinstvu sviju koji vjeruju u Krista te pojačati sve ono što pomaže da svi budu pozvani u krilo Crkve…“.
No, postupci Svete Stolice u liturgijskim pitanjima uvijek su bili obilježeni ogromnim (neki bi možda rekli pretjeranim) oprezom i konzervativizmom. Veliku većinu biskupa na koncilu imenovali su Pio XI. i Pio XII. Nisu se imali razloga bojati da će papa baciti toliko vjekova opreza u vjetar; a još manje da eventualna reforma ne bi samo ignorirala njihove najeksplicitnije zahtjeve, već im u nekim slučajevima glatko proturječila. Kada su odobrili izjavu da „ne smije biti novotarija (napravljenih u liturgiji), osim ako ih se radi dobra Crkve iskreno i sigurno zahtijeva“ (SC 23), imali su sve razloge vjerovati da se u liturgiju neće uvoditi nikakve novotarije osim ako se radi dobra Crkve iskreno i sigurno ne budu zahtijevale promjene.
Drugim riječima, ono što bi igralo tako važnu ulogu u općoj nadi za obnovu ne bi bila „liturgija“ kao amorfni pojam, već specifična liturgija koja se tada koristila u Crkvi, jer je bila dobro primljena i dugo čuvana. Kada je prosincu 1963. godine dokument objavljen moglo se i trebalo s razlogom očekivati liturgijska reforma u narednim tjednima, mjesecima i godinama slična onoj koja se dogodila nakon Tridenta, reforma u vidljivom i nepogrešivom kontinuitetu s tradicijom Crkve.
To nije bio pristup pape Pavla VI. Odbor koji je imenovao za provedbu Sacrosanctum Concilium prilično je rano odlučio da neće učiniti ono što je Koncil tražio i obnoviti liturgiju Crkve onako kako je činjeno kroz vijekove, već da će stvoriti novu liturgiju vlastitim osmišljavanjem.
Projekt je izveden s neviđenom žurbom; u manje od sedam godina svaka velika liturgijska knjiga je bila gotovo u potpunosti prepisana, tim procesom su liturgijske knjige bile podvrgnute većim promjenama nego što su se dogodile u prethodnom tisućljeću. Treba dodati, da je velik dio povijesnih učenja koji su navodno opravdavali ove promjene bio pogrešan. Projekt je bio na mnogo načina sličan projektu ljudi koji su uz pomoć kemije i fizike pokušali tijekom 18. stoljeća izgraditi atomsku bombu.
Isto tako, nije tajna da se nije dogodilo ništa od onoga što je Koncil izrazio kao nadu za Crkvu u prvom stavku konstitucije. Kršćanski život vjernika nije postao energičniji; institucije se nisu prikladnije prilagodile potrebama našeg vremena; nije potaknuto jedinstvo među onima koji vjeruju u Krista; poziv cijelog čovječanstva da pristupi Crkvi nije ojačan. Kada je ova publikacija bila 1982. godine osnovana, iz nekoliko vrlo dobrih razloga zvala se „Kriza“ („Crisis“); gotovo četrdeset godina nije promijenila ime niti je prestala objavljivati, zbog nekoliko vrlo dobrih razloga.
Rijedak je broj teologa koji su sudjelovali u Drugom vatikanskom koncilu i koji su prepoznali trajnu krizu Crkve kao Joseph Ratzinger. Siguran sam da su neke od njegovih izjava na tu temu dobro poznate čitateljstvu portala Crisisa. Ovdje ću citirati samo jednu izjavu, iz predgovora koji je napisao za djelo The organic Development of the Liturgy, od Doma Alcuina Reida, koje govori o povijesti reforme. Osvrćući se na pretkoncilski liturgijski pokret, koji je želio ponovno otkriti i potaknuti vjernike da ponovno otkriju, puninu liturgijske tradicije Crkve, napisao je da „svatko koga je to poput mene dirnulo… može samo stajati, duboko tugujući, pred ruševinama samih stvari zbog kojih su bili zabrinuti“.
O motu propriju Summorum Pontificum često se govori kao da je riječ samo o nevoljnom činu pastoralne nužde, gesti da se Družba sv. Pija X. i slične tradicionalne skupine vrate u potpuno jedinstvo s Crkvom i da se umire nezadovoljnici i stariji ljudi. Jedna verzija trenutnih glasina o opozivu dokumenta kaže da će novi dokument ponoviti raniji jezik uvrede o onima koji „ostaju vezani“ za povijesnu liturgiju Crkve.
Ali svi znaju da velika većina mladih koji sada pohađaju Tridentsku misu zapravo previše mladi da bi „ostali“ vezani uz nju. Prirasli su liturgiji, ne zbog nostalgije, već zbog ljubavi prema ljepoti, poštovanju, velikoj svetosti povijesti koju sa sobom donosi Tridentski obred; drugim riječima, zbog ljubavi prema svemu što je Drugi vatikanski koncil želio da dobije od Tridentskog obreda i napravi svojim. Oni koji imaju oči da vide, mogu kada god žele svjedočiti ispunjenju nada izražene u prvome stavku Sacrosanctum Concilium u brojnim mladim zajednicama u kojima se slave tradicionalni obredi. To je ono što je papa Benedikt XVI. vratio cijeloj Crkvi sa Summorum Pontificum.
Međutim, čini se da je uspjeh ovog velikog pokreta ponovnog otkrića postao poticaj i onima, koji iz razloga poznatih samo njima, ne prihvaćaju činjenicu da se Drugi vatikanski koncil po uspješnosti u povijesti Crkve ne može usporediti s uspješnim ekumenskim koncilima, poput onih u Niceji i Tridentu, ali se može usporediti s neuspješnim koncilima, poput onih u Konstanzi i Lateranu (Petom lateranskom koncilu). Umjesto da isprave propust ili priznaju da se neki propust mora ispraviti, oni zamišljaju da mogu jednostavno ukinuti najuočljiviji uspjeh te proglasiti liturgijsku reformu nepovratnom i završite s tim pitanjem.
U posljednjih nekoliko tjedana pročitao sam mnoge izraze straha zbog toga što to može značiti za budućnost Crkve i tradicionalnu liturgiju u određenim crkvama i zajednicama. Ti se strahovi ne zanemaruju, ali istodobno, oni koji vole tradicionalnu liturgiju ne bi se smjeli obeshrabriti. Opozivanje, cjelovito ili djelomično, Summorum Pontificuma sa sobom donosi implicitno, ali apsolutno neporecivo priznanje da je postkoncilska reforma definitivno izgubila doticaj sa srcima i umovima mladih.
Papa Benedikt XVI. popratio je Motu proprijo pismom biskupima u svijetu, koje uključuje njegovu poznatu izjavu da „ono što su ranije generacije držale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili se čak nazvati štetnim“. Uvjeren sam da je to istina, ne samo kao teza za moralno ubjeđivanje, već i kao činjenica; svaki pokret za suzbijanje tradicionalne crkvene liturgije još jednom neće uspjeti, jer je to samo po sebi priznanje mnogo većeg neuspjeha.
Gregory DiPippo, urednik portala New Liturgical Movement
https://www.crisismagazine.com/2021/summorum-pontificum-at-fourteen-its-legacy
