“Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja ga preobražava. Proći kroz ova vrata znači krenuti na put koji traje čitav život.
Draga braćo i sestre, prvi dan u tjednu, tj. nedjelja, u evanđeljima je prepun milosnih događaja. Veoma rano toga dana žene odlaze na grob i susreću se s praznim grobom, popodne dvojica učenika na putu u Emaus susreću Uskrsloga i napokon navečer Isus se objavljuje svojim učenicima. Taj prvi dan u tjednu, nedjelja, u Crkvi se liturgijski slavi osam dana. I danas je taj prvi dan u tjednu jer Crkva ovaj vremenski period od nedjelje do nedjelje slavi kao jedan dan. No drugi dio evanđelja govori nam i o pravom vremenskom periodu kad je prošlo cijelih osam dana i kad su apostoli ponovno bili na okupu, ali ovaj put s Tomom koji je u narodu dobio naziv nevjerni.
Vazmena osmina – Bijela nedjelja
Dakle nakon osam dana i apostol Toma se konačno susreće s Kristom. On je bio uvjeren kako je Isus mrtav i nije se obazirao na tvrdnje svojih prijatelja koji su vidjeli Gospodina. Vrlo često i u svijetu se događa slično. Bog je mrtav – svečano je proglasio jedan filozof prije nešto više od jednog stoljeća.
No vratimo se za sada apostolu Tomi. Kada se Isus ponovno ukazao svojim učenicima među kojima je i Toma, sam ga je pozvao da ispuni svoju zakletvu i prinese prst u biljeg čavala. Isus pokazuje svoje proslavljene Rane kao dokaz svog identiteta. Toma se ne usuđuje to učiniti, nego izriče čin vjere: Gospodin moj i Bog moj. Ovaj nevjerni apostol sada odbacuje svoje sumnje. Isusove proslavljene rane izliječile su njegovu nevjernost. Za nas je vrlo bitan Isusov odgovor na ovu Tominu ispovijest vjere. On mu kaže: “Budući da si me vidio – povjerovao si. No blaženi oni koji ne vide a vjeruju!” Ta se misao osobito odnosi na nas koji Krista ne vidimo u tijelu nego samo u duhu.
Draga braćo i sestre, koliko li smo se samo često našli u Tominoj ulozi. Koliko li smo se samo često poput njega zakleli: Dok ne vidim neću vjerovati. No samo krjepost vjere može svemu oko nas dati svoj smisao. Naravno da smo slabi ljudi, i uvijek želimo neku potvrdu ili nagradu za dobro koje činimo. Sveti je Ivan od Križa uvijek govorio svojoj duhovnoj djeci kako ne smiju priželjkivati objave ili koje-kakva ukazanja. To Gospodin daje onima kojima on hoće. A prava vjera ogleda se samo u onoj Isusovoj – blaženi koji ne vide a vjeruju to jest u predanju Gospodinu.
Svima nam je poznata sveta Majka Terezija iz Calcutte koja je gotovo pola stoljeća svog života provela u pomaganju siromasima. Sama je svom duhovniku posvjedočila kako je kroz četrdeset godina bila zahvaćena tamom vjere. Nije imala nikakvog nutarnjeg osjećaja u postojanje Boga, nije pronalazila utjehe u Gospodinovu naručju. No unatoč tome sve je radila kao da posjeduje duboka mistična iskustva. Potpuno se predala Gospodinu, vjerovala je iako nije vidjela tj. osjećala i za taj trud primila je nagradu svetosti te uzdignuta na čast oltara. Ovo vam govorim jer želim pokazati kako svetci ne postaju samo oni koji su imali velika duhovna iskustva nego oni koji su se predali Gospodinovoj volji. Snažno mistično iskustvo ne jamči svetost. Vrlo lako ono može prouzrokovati oholost kod pojedinca i biti uzrokom našeg pada u samodostatnost. Zato je uvijek bolje ići malim putem predanja Božjoj volji uz one Jobove riječi: Gospod dao – Gospod oduzeo, hvaljeno bilo ime Gospodnje.
Draga braćo i sestre, kada je proglasio godinu vjere, papa Benedikt XVI. je pisao: “Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja ga preobražava. Proći kroz ova vrata znači krenuti na put koji traje čitav život.” Dakle proći kroz vrata vjere znači kupiti kartu za putovanje koje traje cijeli život. Taj put savršeno je oslikan u liku apostola Tome. Na jednom mjestu u evanđelju on poziva apostole da pođu za Isusom kako bi umrli s njim, na posljednjoj večeri ta vjera je već slabija i pita se pa kamo to odlazi Gospodin. Nakon Isusove smrti on gotovo više ni ne vjeruje Isusovoj riječi, ali susret s Uskrslim donosi novi zanos u njegovo srce i on zahvaćen novom ljubavlju pronalazi novi zanos vjere te je zaista i mučeničkom smrću dao svjedočanstvo za vjeru. I u našemu životu je to tako. Postoje trenutci savršenog predanja Gospodinu, postoje trenutci kada smo mlaki pa i oni kada smo na ivici nevjerovanja. Prvo stanje, tj stanje savršenog predanja mora biti snaga za druga dva stanja. One milosti i zanose ljubavi koje nam je Gospodin dao u određenom trenutku života, možda onda kada smo bili slabi, dao nam je zato da nam budu, možemo reći gorivo, za dane suhoće. Ne smijemo ih ponovno priželjkivati nego ih oživljavati u sebi. Ako nam je Gospodin posvjedočio jednom svoju ljubav, nemojmo poput sv. Tome tražiti još i još. Nego sjetimo se Isusovih riječi da su blaženiji oni koji samo vjeruju od onih koji i vide. Lako je vjerovati kad vidiš, ali treba biti vjernik i kad nam se čini da se sve ruši. Kada se povlačio sa službe Petrovog nasljednika Benedikt XVI je rekao: “Bilo je trenutaka koji nisu bili laki, kada su vjetrovi bili protivni, more uzburkano te se činilo da Gospodin spava. No i tada, duboko u sebi znao sam da on sve vodi!”
Draga braćo i sestre, kako bi naša vjera ostala čvrsta moramo ju hraniti. Vjeru hranimo nedjeljnom misom, čitanjem Svetog pisma i djelima ljubavi. Ova nedjelja naziva se i bijelom nedjeljom jer su novokrštenici koji su kršteni u uskrsnoj noći na Veliku subotu na današnji dan dolazili u crkvu odjeveni u bijele haljine koje simboliziraju čistoću koju su zadobili svojim krštenjem. Zato je ova nedjelja spomen i na naše krštenje, pa neka nam to bude prigoda da obnovimo svoju vjeru.
Isus Krist jučer i danas isti je. On je Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Ne bojmo se vjerovati mu. Povjerenje u Isusa nešto je najljepše što nam se može dogoditi. Bio nam na putu vjere na pomoći zagovor Kraljice neba koja je u noći križa sačuvala neokaljanu vjeru te zavrijedila uživati radosti Krista Uskrsloga. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
