Neće doći do istinske ili stvarne obnove nekadašnje slave sveg stvorenoga sve dok Crkva ne izvrši svoje primarno poslanje: dovesti Kristu neznabošce u punom broju (Rim 11,25).
Danas mnogi od nas u ovom umornom svijetu traže svoj Rajski vrt, svijet koji nije dotaknut ljudskom grešnošću. Tražimo one koji još uvijek žive u savršenom skladu s prirodom, jedni s drugima i s Bogom.
Kao što svi znamo, ne postoji Rajski vrt. Živimo u palom svijetu kojim vlada pali anđeo, a mi smo satkani od pale prirode. Svi smo, uključujući i starosjedioce Pan-Amazonije, grešnici i trebamo Isusa radi spasenja. Iako Instrumentum Laboris (radni dokument) za nadolazeću Sinodu to ne negira, on tako snažno naglašava netaknutu kvalitetu amazonskog bazena i njegovih ljudi da se čini da opisuje upravo takav raj. Bilo kakve nevolje u regiji pripisuju se kolonizaciji i uplitanju drugih pridošlica, bez unutarnjeg krivca. Dokument odaje dojam da su se ti divni ljudi u veličanstvenim džunglama i kišnim prašumama puno bolje snalazili bez bilo kakvog uplitanja sa strane, uključujući Crkvu. Svi su se tako dobro slagali i živjeli u takvom skladu s prirodom prije dolaska vanjskih neprijatelja!
Bez pretjerivanja se može reći kako dokument stavlja naglasak na blaženstvo prirode te čak i odaje počast ostalim prisutnim „bogovima“ u Amazoniji. Govori o “djelima duhova, o više imenovanim božanstvima koja djeluju sa i na teritoriju.” U doslovnom smislu, to je u najboljem slučaju sinkretizam – u najgorem slučaju, otpadništvo ili lažna religija.
Da budemo pravedni, amazonske prašume ključni su dio svjetskog ekosustava i biološke raznolikosti. Ne bismo trebali zanemariti ispravno upravljanje njime i shvaćanje da poštovanje prema njemu uključuje i poštovanje prema Bogu. Dokument s pravom istražuje i daje značaj mnogim biblijskim tekstovima koji govore o slavi stvaranja kao Božjoj objavi i daru koji se treba poštovati. Crkva je uvijek inzistirala na Božjoj objavi koja je vidljiva u stvorenom svijetu i potvrđena i pojašnjena u Svetom pismu (naravna i nadnaravna objava). Obje stvarnosti nas podučavaju o Bogu. Sveto pismo inzistira na tome da stvoreni svijet otkriva Boga, njegovo postojanje, te njegove zakone i svojstva (npr. Rim 1, 19-20).
Ali prvi problem koji vidim s dokumentom je što mu nedostaje ravnoteža jer propušta ključnu točku, tretirajući stvaranje kao netaknuto i savršeno samo po sebi i podrazumijeva da bismo jednostavno trebali sjediti pred njom u tihom čudu ili pseudo-divljenju, želeći meditirati o njezinom postojanju.
U stvari, Sveto pismo uči da je stvaranje, kako ga sada doživljavamo, u određenoj mjeri prokleto (vidi Postanak 3,17). Postoje stvari koje su postale neuredne i kaotične u prirodi zbog posljedica Istočnog grijeha. Postoje bolesti, gladi, kuge i prirodne katastrofe. Džungle i planine mogu biti lijepe, ali postoje malarija, vulkani i lavine. Arktička regija i pustinja također imaju sirovu ljepotu, ali su neproduktivne i podložne krajnostima. Dakle, stvaranje je lijepo, ali je isto tako neuredno i kaotično. Kao bića obdarena razumom, pozvani smo dovesti veći red tamo gdje možemo, popraviti neuredan i nepristojan i često neprijateljski svijet kako bi ga učinili produktivnijim. U pravu smo kada se borimo protiv bolesti i radimo na ograničavanju posljedica prirodnih katastrofa. Jednostavno sjediti i diviti se prirodi loš je savjet s obzirom na njezino palo stanje. Priroda nije savršena; ona je propadljiva i donekle neuredna, iako još uvijek očituje većinu svoje izvorne slave od Boga.
Sveto pismo govori o ulozi ljudske osobe u ispunjavanju i pokoravanju zemlje (Post 1,28) i gospodarenju nad njom. Još prije Istočnog grijeha, Adamu se kaže da čuva Vrt i sve oko njega (2,15), sugerirajući da je čak i u Vrtu čovjek morao raditi u usmjeravanju stvaranja ka njegovim najboljim ciljevima. Adam imenuje životinje, što ukazuje na superiornost nad njima (2,19). Bog kaže da je stavio strah od čovjeka u svaku životinju i dao nam svaku biljku i životinju za naše potrebe (9, 2).
Nije intrinzično pogrešno sjeći određene šume kako bi proširili poljoprivredu. U moderno doba postigli smo ogromnu produktivnost; poljoprivredne zemlje našeg svijeta hrane i oblače milijarde. Šume imaju svoje mjesto, ali isto tako imaju i farme, kuće, sela i gradovi. Naša sposobnost da učinkovito izvučemo obilje iz zemlje je Božji dar našeg intelekta i razuma. Gospodarenje šumama također je postalo vrlo razvijeno; sječe se drveće da bi nam donijelo razne proizvode, ali još je više posađeno. Šumama, kao i farmama, se upravlja i postaju sve produktivnije. Posljednjih desetljeća povećalo se naše znanje o tome kako bolje reciklirati proizvode. Sve je to dio našeg upravljanja zemljom. Velik dio ovog produktivnog upravljanja zemljom proizašao je iz samih kultura i gospodarstava koje su u dokumentu navedene kao kolonijalističke, eksploatacijske i kojima je na umu samo profit.
Drugi problem s Instrumentom Laboris jest da uopće nema naglasak na evangelizaciji! Govori se o slušanju, a ne o navještenju, učenju, a ne o poučavanju.
Jednostavno rečeno, ne može se obnoviti fizički svijet (okolina) ako i sve dok se cjelokupan broj duša ne dovede Kristu i spasi po njemu. Kao Crkva, naš posao je i dalje prije svega dovesti duše Kristu. Ne smijemo postati ekološki aktivisti ili papige koje ponavljaju stavove sekularnih ekstremista koji se, zanemarujući Boga, dive stvorenom, a ne Stvoritelju.
Pogledajmo ključni biblijski tekst koji nas uči vezi između pridobivanja duša za Krista i obnove čitavog stvorenja:
Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo. (Rim, 8, 19-25)
Stvaranje s nestrpljenjem čeka da se oslobodi uzaludnosti, pokvarenosti i nereda, ali to će se dogoditi tek kada se popuni i objavi puni broj Božje djece. Stvaranje će biti nesavršeno i nepotpuno dok se ne dovrši posao pozivanja duša.
Sveti Petar nam govori nešto slično u sljedećem odlomku:
Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. (2 Pt 3, 11-13).
Bojim se da u ovom dokumentu previše ponavljaju mantre sekularne borbe za očuvanje okoliša sa svojom krajnjom idolatrijom stvaranja i jakom sumnjom u demonizaciju čovječanstva.
Crkvi bi bilo bolje podržavati evangelizaciju čovječanstva koja je ključ rješenja i prestati veličati netaknutu prirodu kao da je to nekakav idol ili savršena slika Boga – nije. Kao i sve stvari u ovom izgubljenom raju, ona je pala, uzdiše i muči se te joj je potreban Kristov dodir. Taj će dodir doći samo ako Crkva vrši svoje poslanje i odupre se lažnoj slici o nekakvom raju na zemlji.
Pripremni dokument predstavlja neutemeljeni ekologizam. Možda ćemo moći poboljšati okoliš, ali istinsko ili stvarno obnavljanje nekadašnje slave stvaranja neće se dogoditi sve dok Crkva ne izvrši svoj primarni posao: dovede cjelokupan broj duša Kristu. Tek tada će Vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pásti, a djetešce njih će vodit (Izaija 11, 6).
Jer ako se ne radi o Isusu i osvajanju duša za Krista, neće se postići ništa trajno.
