U nadi protiv svake nade koračajmo uz Krista kao nekoć Abraham uz Izaka. Poput Izaka spremno prihvatimo žrtvu i predajmo se Gospodinu.
Dragi vjernici, sigurno ste se i sami znali čuditi nekim događajima iz Starog zavjeta, pitati se o njihovu značenju i ostati bez odgovora. To nije ništa neobično ako ste čitali Stari zavjet ne tražeći odgovor u Novom zavjetu o događaju koji ste pročitali. Stari zavjet možemo zamisliti kao ključaonicu koju ne možemo otvoriti bez ključa. Ključ za Stari zavjet jest Novi zavjet, točnije rečeno, ključ kojim možemo otključati vrata Starog zavjeta i razumjeti ono o čemu nam on govori jest Isus Krist. I današnje prvo čitanje je stoga nemoguće razumjeti ako ga ne rasvijetlimo događajima iz Kristovog života. Sveti oci u prvim kršćanskim stoljećima protumačili su ga na sljedeći način:
Čitanje iz Knjige Postanka daje nam informaciju kako Gospodin Bog stavlja Abrahama na kušnju. Kušnja nam se čini nezamisliva, okrutna – Abraham mora žrtvovati svoga sina Izaka. Možemo samo zamisliti kako se je i sam Abraham morao štrecnuti kad je čuo taj Božji zahtjev. Svaka riječ u ovoj zapanjujućoj zapovijedi težila je rezanju Abrahama u srce; i stoga se možemo još više diviti jačini njegove vjere i predanja koje je u tom trenutku imao. On je smogao snage nadati se u nadi protiv svake nade jer je znao u koga je povjerovao te bio uvjeren da ga Bog neće prevariti. Moglo mu je biti čudno ono Božje obećanje koje je prije dobio da će od Izaka učiniti veliki narod ali znao je da ga Gospodin tada nije lagao. I kad nije vidio način kako će se to ostvariti ako on sad žrtvuje svoga sina ipak sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina. Ovom kušnjom očitovala se jedinstvena vjera i poslušnost Gospodinovog sluge Abrahama.
Do brda Morije Abraham je s Izakom hodao tri dana. U toj slici svakako možemo prepoznati i navještaj Trojstva i navještaj Gospodinova tri dana koja je proveo u grobu prije Uskrsnuća.
Abrahama i Izaka na putu prate i sluge na magarcima. Njima Abraham naređuje da se ne penju na brdo nego da ostanu čekati dok se njih dvojica ne vrate. Abraham već sada naviješta kako će se vratiti s Izakom, što slugama biva čudno jer je Izak onaj koji će biti prinesen za žrtvu Gospodinu. Abraham je već ovdje na neki način ispovijedao uskrsnuće jer je vjerovao kako će Gospodin oživiti Izaka kojeg ima žrtvovati za nekoliko trenutaka. U slugama koji ostaju podno brda možemo prepoznati Izraelski narod, koji se nije htio popeti s Kristom na Kalvariju niti u njemu prepoznati Boga.
Događaji koji slijede još su bogatiji simbolikom. Imamo brdo Moriju, Izaka koji na svojim leđima nosi drva za žrtvenik na kojemu će biti žrtvovan i ovna koji se zapleo u grmlje. Vjerujem da iz ovih slika možete prepoznati što je Bog naumio po ovim slikama navijestiti.
Brdo Morija simbolizira brdo Kalvariju, Izak koji nosi drva na leđima slika je Krista koji se uspinje na Kalvariju noseći križ. Dok su se penjali na brdo Abraham je svakako morao objasniti Izaku kako će on sam biti taj koji se treba žrtvovati. Izak je na to svojevoljno pristao, jer u suprotnom što bi spriječilo jednog mladića da gurne starog oca koji ga počinje vezati za snop drva. Izak je poput Krista savršeno poslušan ocu i pristaje biti žrtvovan. Ovan koji se zaglavio u grmlje također predstavlja Krista. Krist je zaista Jaganjac Božji koji je dao svoje ruke i noge prikovati na križ te na njemu visio nepomičan. Sad vidimo da se ostvaruje ono što je Abraham rekao Izaku kako će sam Gospodin pružiti žrtvu. Gospodin je u punini vremena darovao svog Sina jedinorođenca, koji je svojevoljno pristao biti i žrtva koja se prikazuje i svećenik koji prinosi žrtvu. Uzdignut na drvo križa Isus Krist sklopio je vječni savez između Boga i čovjeka koji je njegovom smrću otkupljen. I kao što je plod Abrahamove vjere bio Izakov život, tako je plod Kristove smrti na križu naše uskrsnuće na život vječni.
Budući da je sveta Misna žrtva zapravo nekrvna žrtva Kalvarije te da se u svakoj svetoj Misi Isus na nekrvni način žrtvuje ovi događaji pretkazivanje su i svete Mise te se stoga prizor Izakova žrtvovanja vrlo često može vidjeti na oltarima.
Draga braćo i sestre, što nama poručuje ovaj događaj o Izakovu žrtvovanju? Prije svega potiče nas na ustrajnu vjeru i potpuno predanje Gospodinu. Ni Abraham ni Izak se nisu pitali zašto to moraju činiti, oni su vjerovali da Gospodin najbolje zna. Nisu sumnjali u njegove planove nego su svim srcem pristali uz Gospodinovu volju. S druge strane mogli smo primijetiti kako je događaj s Izakovim žrtvovanjem, koji se dogodio otprilike 2000 godina prije rođenja Isusa Krista, Gospodin iskoristio da bi navijestio željkovanog Otkupitelja. Gospodin i događaje u našemu životu koristi kako bi odaslao svoju poruku. Nama nije važno znati ni kome ni zašto. Primjerice, ako nam se dogodila neka nesreća, možda će netko tko promatra kakav odnos imamo prema svemu što nas je snašlo, poželjeti vjerovati u tog Krista koji nama daje snagu da to sve stoički podnosimo. Stoga je najvažnije ne pitati se zašto nam se nešto dogodilo, nego kako Gospodine želiš da iskoristim ovu situaciju u koju si me stavio!?
Dragi vjernici i današnje evanđelje koje nam govori o događajima na brdu Taboru povezano je s navještajem Muke Gospodinove i našim odnosom prema trpljenju. Prije tog događaja Isus je najavio svojim učenicima da mora biti razapet i pokopan, na što su se neki sablažnjavali. Kao snagu za te dane Gospodin im obećava da neće umrijeti dok ne vide njegovu slavu. I zaista, nakon osam dana poveo je na goru Petra, Ivana i Jakova i pred njima se preobrazio. Lice mu postade bijelo kao snijeg. Pokazao im je slavu Sina čovječjega.
Isusova ljubav sada im je omogućila vidjeti njegovu slavu i odagnala iz njihovih duša sablazan koju im je prouzročio navještaj njegove muke. Ovaj događaj poručuje nam kako Isus uvijek misli na nas i u trenutcima naših slabosti i patnji pruža nam utjehu potrebnu da bismo mogli nastaviti dalje. Potrebno je samo imati Abrahamsku vjeru. Apostoli su bili obradovani ovom utjehom, toliko radosni da su htjeli tamo ostati zauvijek. No to nije bio Isusov cilj. Njegov cilj je bio dati apostolima tračak nade za nastavak puta prema nebu. Za nastavak trnovitog puta koji vodi do slave. Uz Isusa možemo i moramo biti na svakome mjestu, a ne samo onda kad nam je lijepo. Zato svakog dana i u svemu moramo tražiti lice Gospodnje – osobito u licu svoga bližnjega.
Nije slučajno, draga braćo i sestre, da nam se ovo Evanđelje donosi baš u korizmi. Kao što je ovoj trojici apostola bio potreban vjetar u leđa kako bi mogli podnijeti sablazan križa tako je taj vjetar potreban i nama. Mi ga dobivamo u sakramentima Crkve – ispovijedi i svetoj Misi. Zanimljivo je primijetiti kako je učenike svladao san i to baš u trenutku kad Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom o muci koju ima podnijeti. Nije li i kod nas tako? Uživamo slušati o slavi koja nas očekuje, a zaboravljamo da za tu slavu moramo nešto i podnijeti na ovome svijetu. Ne možemo preskočiti trpljenje i odmah otići u slavu s Gospodinom. Ne možemo, kako kaže sv. Ivan od križa, tražiti Isusa bez križa. Tako ćemo ga danomice tražiti i nećemo ga naći.
Dragi vjernici iskoristimo ovo vrijeme Korizme kako bismo se s Isusom uspeli na goru i preobrazili naš život. Sredstva za postići taj cilj jesu post, molitva i djela ljubavi prema bližnjemu. Budimo nasljedovatelji Kristovi i ne budimo neprijatelji nego prijatelji križa. Sveti Pavao u drugom čitanju kaže: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” Zaista u Isusu nam je Bog sve darovao, njega slušajmo i znat ćemo kako se sa životnim poteškoćama treba boriti. I u nadi protiv svake nade koračajmo uz Krista kao nekoć Abraham uz Izaka. Poput Izaka spremno prihvatimo žrtvu i predajmo se Gospodinu. Naša je domovina na nebesima i prema njoj trebamo težiti noseći svoj križ. A križ će nam otvoriti vrata raja i odvesti nas pred proslavljeno Gospodinovo Lice. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
