Prošlo je više od dvadeset godina od kada je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata službeno dala dopuštenje da i djevojke mogu posluživati kod oltara za vrijeme svete mise.
Godinama se vjernicima tumačilo kako ‘ministrantice’ ne utječu negativno na svećenička zvanja, a u posljednje se vrijeme na ovo pitanje počelo gledati i iz perspektive “ravnopravnosti spolova”. Neki čak tvrde kako je Crkva tako odlučila i da se to mora prihvatiti.
Rođeno iz neposluha
Kao i nekoliko drugih suvremenih inovacija, praksa da djevojke služe kod oltara je rođena iz nespluha. Unatoč pojašnjenju iz Rima 1970. g. i ponovno 1980. g., liturgijska zloporaba se samo nastavila u mnogim zemaljima. Sa revizijom Zakonika kanonskoga prava 1983. stvorila se prilika za promjene, što je 1994. g i dovelo do pisma Kongregacije za bogoštovlje i sakramente po kojem se ipak dopušta mogućnost da djevojke ministriraju kod oltara.
No biskupi za ovo nisu dužni dati dopuštenje! Također je važno imati na umu da se u istom pismu iz 1994. također ističe da
„Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga se obveza podupiranja isključivo muških ministranata treba nastaviti.“
Nažalost, kao i sa drugim inovacijama, zapanjujuće je kojom je brzinom uvođenje djevojaka koje ministriraju na misi postalo norma.
Bez obzira što netko tvrdio, ovo pitanje nema veze s jednakošću spolova. Doista, nitko nema ‘pravo’ ministrirati na misi. Raspravljati o ministranticama pod parolom jednakosti je nametnuti lažni, sekularni pojam sudjelovanja u svetom i vječnom carstvu liturgije. Svi sudjelujemo u Svetoj misnoj žrtvi, bez obzira na našu ulogu.
Ali, ipak postoje dva važna pitanja koja treba postaviti:
Prvo, ne bismo li trebali učiniti sve što možemo kako bi mladićima pomogli razlučiti eventualni poziv na svećeništvo?
Drugo, ako se utvrdi da će mladići sa većem vjerojatnošću prepoznati poziv na svećeništvo ako služe kao ministranti, zar ne bi trebali nastojati povećati njihovo sudjelovanje?
Kardinal Raymond Burke u jednom intervjuu prošle godine je naglasio da:
“Uvođenje ministrantica također je dovelo do toga da mnogi mladići odbace službu ministranta. Mladi dečki ne žele raditi nešto zajedno s djevojčicama. To je sasvim prirodno. Djevojčice su također bile vrlo dobre u službi ministriranja. Toliko je mnogo dječaka s vremenom odlutalo dalje. Želim naglasiti kako praksa da jedino dječaci poslužuju kod oltara nema nikakve veze s nejednakošću žena u Crkvi.
Držim kako je ovo doprinijelo velikom gubitku svećeničkih poziva. Ministriranje svećeniku zahtijeva određenu mušku disciplinu, a mnogi svećenici su svoja prva dublja iskustva liturgije doživjeli upravo kao ministranti. Ukoliko ne obučavamo mladiće za ministrantsku službu, dajući im na taj način iskustvo služenja Bogu u liturgiji, ne bi nas trebalo iznenađivati što je došlo do dramatičnog pada svećeničkih poziva.“
Već nekoliko godina Centar za istraživanje apostolata u Americi (CARA) provodi godišnje istraživanje s ujednačenim upitnikom koji je upućen svećenicima, a odazove mu se između 65-75 posto ispitanika.
“Od 365 bogoslova ispitanih u ovoj godini, nevjerojatnih 80 posto su bili ministranti tijekom formativnih godina. Za usporedbu, samo 52 posto su bili lektori, manje od trećine su bili aktivni u laičkim udrugama mladih, a samo 15 posto je ikada prisustvovalo na Svjetskom danu mladih ili Steubenville konferenciji mladih (događaj sličan Mladifestu).”
Ovo su relevantni podatci koji bi trebali dobiti puno više pažnje kada se raspravlja o ovoj temi.
Važno je ovdje napomenuti i istraživanje koje je provedeno 10 godina nakon što je Rim službeno dopustio djevojkama da služe kod oltara. Zanimljivo da je biskupija Lincoln u saveznoj državi Nebraska jedina koja do dan danas nije uvela mogućnost ženskog ministriranja, a vodi ispred cijele nacije po broju zvanja, to jest s jednim bogoslovom na 2625 katolika.
Tijekom proteklih godina se počeo bilježiti skroman, ali dosljedan broj povećanja župa koje se vračaju na praksu isključivo muških ministranata. Glavno objašnjenje idu otprilike ovako:
– Dječaci žele ministrirati s drugim dječacima.
– Povratak plemenitoj tradiciji olakšava i pridonosi sudjelovanju većeg broja starijih mladića,
– Ovim mladim ljudima, se za vrijeme njihovog dugogodišnjeg ministriranja može pomoći u osobnom formiranju i razlučivanju mogućeg poziva na svećeništvo.
-Zbog toga se vidi stalan i konzistentan rast broja muškaraca koji ulaze u sjemenište odnosno bogoslovije i na kraju više ljudi je zaređeno za svećeništvo.
Dakle, argument kako je ovo pitanje rješeno jer je Crkva već donijela odluku nije točan. Svaki svećenik nakon svoga zaređenja mora razlučiti o pitanju ministriranja. Svaki put kada je svećenik pastoralno raspoređen na novu župu mora razmišljati o ovom pitanju. Svaki novi biskup koji je posvećen mora razjasniti ovo pitanje za svoju biskupiju. U stvari, svaki otac koji ima kćer mora razlučiti ovo pitanje unutar svoje obitelji. To da kanon dopušta djevojkama da ministriraju ne znači da taj proces razlučivanja prestaje. Naprotiv, sada nam je više nego ikada potrebna rasprava.
Sa svakim novim pastoralnim premještajem i biskupskim posvećenjem dolazi odgovornost da se iskreno ispitaju posljedice inovacija u posljednjih dvadeset godina. Dok kao svećenici ili laici nastavljamo istraživati povijest i svrhu oltarske službe, nadamo se, konstruktivnim razgovorima koji se ne smiju prekinuti pod lažnim optužbama neposluha prema Rimu ili rodne nejednakosti.
Trebamo se iskreno nadati kako će u narednim godinama više župa, pa čak možda i biskupija, ozbiljno ispitati svoju politiku prema ministriranju. Neka se samo uklone emocije, polemike i posebne ‘agende’ iz ove rasprave i jednostavno potraži rješenje koje je najbolje za budućnost svećeništva i Svetu Majku Crkvu.
