Svećenstvo koje poziva razvedene i civilno vjenčane katolike da primaju pričest zapravo laže jer prenosi poruku da “kontinuirano kršenje” njihovih “sakramentalnih veza” može postati “u konačnici pozitivna stvarnost”, izjavio je biskup Atanazije Schneider.
Govoreći na večeri Fundacije Lepanto u Rimu o temi “Nepromjenjiva istina o braku i seksualnosti“, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu rekao je da, kako bi “pokrili svoju očitu laž i suprotstavljenost Božjoj Riječi“, ti svećenici “štite sebe pod krinkom korištenja koncepta ‘božanskog milosrđa’ i sentimentalnih izraza kao što su: ‘otvoriti vrata’, ‘biti pastoralno kreativan’ ili ‘biti otvoren za iznenađenja Duha Svetoga’“.
Biskup Schneider, koji je postao vodeći i poštovan branitelj nauka u posljednjih nekoliko godina, rekao je kako su riječi Georgea Orwella o političkom jeziku primjenjive na ovakav pristup (Orwell je rekao da je ovakav jezik ‘osmišljen kako bi laži zvučale istinito i ubojstvo vrijedno poštovanja i kako bi se običnom vjetru dao privid čvrstine’).
Biskup je, osvrnuvši se na neke visoke Crkvene dužnosnike koji su nakon Sinode o obitelji nastavili inzistirati na svetoj pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, podsjetio da je Crkva “konstantno” bila suočena s pokušajima “reinterpretiranja kristalno jasnog i beskompromisnog učenja Krista o nerazrješivosti braka i o grešnosti bilo kakvog seksualnog čina izvan braka, jer su takva djela protiv Božje volje.“
Naveo je razne primjere tijekom povijesti, poput stava Martina Luthera o braku kao pukoj “svjetovnoj stvari”, izbjegavanja nerazrješivosti pravoslavne Crkve putem ‘oikonomije’, raskola kralja Henrika VIII. s Rimom, i Napoleonove marginalizacije kardinala koji su se protivili njegovom drugom braku.
Schneider tvrdi da su promjene u primanju sakramenata suptilno sredstvo kako bi Crkva potvrdila izvanbračne seksualne čine, te je rekao da oni koji se danas zalažu za promjenu dvije tisuće godina stare prakse Crkve podsjećaju na “ranokršćanske gnostike”, koji pokušavaju opravdati “pomoću sofističkih i ciničnih trikova grijeh homoseksualnih čina koji vapiju u nebo”.
“Ipak,” rekao je, “istina Božje riječi u Svetome pismu i dalje u cijelosti važi na isti način u naše dane kao što je važila u vrijeme Isusa i apostola.“
Dodao je da nijedan katolik koji još uvijek ozbiljno shvaća svoj krsni zavjet “ne smije dopustiti da se zastraši ovim novim sofističkim učiteljima bluda i preljuba“, čak i ako su to “biskupi ili kardinali“. Takvi učitelji “sigurno nisu Kristovi učenici“, rekao je, “nego su radije učenici Mojsijevi ili Epikurovi [filozof antičke Grčke]”. Ovaj “novi nauk”, dodao je, vraća kršćane “ponovno u vrijeme prije Krista” do stava “tvrdog srca” sličnog poganima.
Citirajući Pavla VI., svetoga papu Ivana Pavla II. i Gaudium et spes, biskup Schneider rekao je kako je za “održavanje ljepote života u braku i obitelji po volji i mudrosti Boga“, uvijek bilo potrebno “odupiranje duhu svijeta i tijela“.
Pozivajući se na encikliku Ivana Pavla II. Veritatis Splendor, podsjetio je prisutne da “istinski zla” djela ostaju i dalje “nepopravljivo” zla djela te samo po sebi “nije moguće da budu uređena prema Bogu i dobrobiti osobe“.
“Majčinstvo Crkve u stvari nikada ne može biti odvojeno od njezinog poslanja učenja, koje uvijek mora provoditi kao vjerna Zaručnica Kristova koji je Istina u osobi“, rekao je biskup Schneider. “Ispravno razumijevanje i suosjećanje” za istinsko dobro osobe svakako ne proizlazi “iz prikrivanja ili slabljenja moralne istine“.
Prozvao je one koji uporno žele promjene na ovom području “novom gnostičkom klerikalnom strankom” koja traži “pastoralni stil dobrodošlice” za seksualne čine izvan valjanog braka i čine protivne prirodi, možda uz nadu da “bi u konačnici mogli u nekim slučajevima biti praktički prihvaćeni od strane Crkve“.
Citirajući papu sv. Pija X., rekao je kako primarna dužnost ljubavi “ne leži u toleranciji lažnih ideja” koje bi mogle gurnuti druge u poroke, nego u “revnosti za poboljšanjem njihova intelektualnog i moralnog stanja, kao i njihova materijalnog stanja“. Bilo koja ljubav prema bližnjemu, osim one koja “proizlazi iz ljubavi prema Bogu” i koja je ukorijenjena u Kristu “obična je iluzija, sterilna i prolazna“, rekao je Pio X.
Biskup Schneider završio je citirajući književnika i svećenika s početka 20. stoljeća Roberta Hugha Bensona koji je napisao da Katolička Crkva “jest, i uvijek će biti, nasilna i nepopustljiva kada su prava Božja u pitanju“, i da će biti “apsolutno nemilosrdna” prema krivovjerju. No istovremeno, “ona će biti beskrajno ljubazna prema heretiku, jer tisuću ljudskih motiva i okolnosti mogu doći i promijeniti njegovu odgovornost.“
“S riječima pokajanja, ona će prihvatiti njegovu osobu u svoju riznicu duša, ali ne i njegovu herezu u svoju riznicu mudrosti”, napisao je Benson. “Ona prema njemu pokazuje krotkost i nasilje prema njegovoj zabludi; jer on je čovjek, ali njezina Istina je božanska.“
