Prošla godina je za mnoge bila teška. Doživjeli smo, na ovaj ili onaj način, konstantna potresanja u gotovo svim aspektima života.
Između suočavanja s virusom, lockdowna, do potresa, počelo se uviđati kako se stvari ne vraćaju u niti jedno ranije poznato stanje, koliko god mi to željeli ili se tome nadali. Sjetili smo se da ne bismo trebali polagati nadu u vlasti, sada svjesni da je to neugodna istina.
Tako su možda ovi događaji mnogima pokolebali vjeru u Boga; zašto On nije nešto učinio?
Oni postojaniji u vjeri, razmišljaju s određenom dozom bojazni o onome što On možda traži u ovim vremenima.
Sile zla očito djeluju, sada su vjerojatno još više ohrabrene, i propitkujemo se koliko su zapravo čvrsta naša uvjerenja i življenje istina naše Svete vjere protiv povećane vanjske prijetnje. Što smo spremni izgubiti ili ćemo polako postati žrtve kako bi održali „normalnost“?
Kako će institucionalna Crkva odgovoriti?
Ne možemo nositi buduće križeve s današnjim milostima, a neumjerena nagađanja i hipoteze samo dovode do tjeskobe koja brzo utječe na život. Stoga moramo naći utjehu u činjenici da Bog ne ostavlja siročad usred promjene stanja. To je jedna i jedina konstanta koju imamo i iz koje mora poteći sve ostalo za što vjerujemo. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti (Mt 24, 35).
To je zato što u pravilu Bog i „normalno“ nisu sinonimi. To se može činiti čudnim jer bismo normalnost poistovjetili s nekim prividom sreće koja kao da prenosi Božji blagoslov. Iako je Bog uvijek prvi promicatelj reda i stabilnosti, za njega je normalnost ono što nama najbolje koristi da živimo s Njime.
Ako je križ naznaka to može biti teško.
To je zato što stvari nikada nisu bile „normalne“ nakon pada. Grijeh je narušio savršenu Božju ekonomiju stvaranja. Iako su Abrahamov savez i Mojsijev zakon vratili čovječanstvo na putanju kako bi povratili Božju normalnost, Utjelovljenje je bilo najnenormalniji događaj u povijesti svijeta, potreban kako bi ga mogao dovršiti.
Providonosno je da su se događaji koje doživljavamo u našoj zemlji dogodili tijekom Bogojavljenja.
Mudraci su doista prvi koji su osporili svoju verziju normalnog i to je lekcija za sve nas u ova vremena. Snažna vjera spaja nas s Bogom, daje smisao patnji i značenje usred pomutnje. Mudraci su to imali. Ti su strani kraljevi morali prepoznati svog kralja i gospodara kao umotano dojenče u staji.
Ništa u vezi s time nije normalno za našu ljudsku „razumnost“. Kristova manifestacija izazvala je sve što su njihovi prethodni životi, ukusi i običaji očekivali od kraljevskog Rođenja.
U potrazi za veličanstvenošću, susreli su siromaštvo, ali ipak su prepoznali istinskog Boga kakav On jest.
Kako kaže jedan duhovni pisac:
Nisu bili zbunjeni neočekivanim prerušavanjem, njegovom poniznošću, niti zemaljskim predrasudama i standardima vrednovanja. Njihova čistoća srca, iskrenost uma, ljubav prema istini i stvarnosti (bez obzira koliko se istina mogla sukobiti s njihovim vlastitim pogledima i osjećajima) i napokon velika poniznost učinila ih je prihvatljivima za dar prekrasne vjere koja im je dana od Boga.
Iz tih su razloga savili koljena kako bi mogli pobožno obožavati dijete Krista, ova tri mudraca predstavljaju arhetip euharistijskih klanjatelja. Premda ih je upozorenje da se ne vraćaju Herodu potaklo da se vrate u svoju domovinu drugim putem… Oni se u svojim srcima nisu mogli vratiti istim putem nakon što su susreli Krista.
Evo nove normalnosti koja će odrediti način na koji će mudraci do kraja života pristupati svim okolnostima.
Kod nas treba biti isto tako. Ne susrećemo li istu sudbinu svaki put kada se okupimo i kleknemo pred Presvetim Sakramentom? Je li ono što mi ispovijedamo u svojim crkvama nešto drugačije od mudraca?
Dogodilo se da je naša zvijezda svjetlo pred svetohraništem. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Krist je naš Spasitelj.
Svaki od nas pridonosi okolnostima na kojima mora raditi radi spasenja. Bog nam daje još jedan put koji možemo slijediti, a koji je stvorena da nas približi Njemu, s istom vjerom koju smo imali, ali s očekivanjem da se tim putem hrabro koristimo bez obzira na to što se nalazilo pred nama.
Dosta je svakom danu zla njegova, kaže naš Gospodin (Mt 6, 34).
Čini se da normalne stvari u ovom životu dolaze i prolaze. Bez obzira na to što se dogodi, pripazite na oči i srce radi vječnog života, koji je nagrada za nepokolebljivo vjerovanje u neuobičajen način na koji nas je Bog odlučio spasiti i na temelju toga upravljajte životom.
To su stvari od kojih su sveci napravljeni, baš kao i mudraci.
