“Slatkoća Božje riječi potiče nas da je dijelimo sa svima onima s kojima se susrećemo u svome životu kako bismo izrazili sigurnu nadu koju ona sadrži”. (Papa Franjo)
Draga braćo i sestre, “Ispunilo se vrijeme približilo se kraljevstvo Božje” poziv je koji slušamo u evanđelju. Za ulazak u Kraljevstvo nužno je obraćenje. Stoga i Jona u prvom čitanju biva poslan Ninivljanima kako bi ih upozorio na krivi put kojim hode i pozvao da se vrate Gospodinu. Još više od Jone čini Isus. On nije taj koji samo pokazuje put u Kraljevstvo nego je on Put, on je Kraljevstvo. Pokaži mi Gospodine putove svoje – moli psalmist. Zaista u punini vremena Gospodin nam je pokazao put. Stoga nam više ne treba ni nova Objava ni nova Božja riječ, jer nam je Bog sve rekao u svome Sinu.
Papa Franjo, svojim apostolskim pismom, proglasio je da treća nedjelja kroz godinu bude posvećena Božjoj riječi po kojoj nam se Bog u objavio – njenom slavljenju, njenom promišljanju i njenom širenju.
Za sam početak ovog pisma papa Franjo naveo je riječi iz Lukina evanđelja – tada im otvori pamet te upoznaše Pisma. Zgoda je to o dvojici učenika koji su na putu u Emaus susreli uskrsloga Krista. Objašnjavajući povezanost Uskrsloga i Svetog pisma papa Franjo tumači sljedeće: “Odnos između Uskrsloga Gospodina, zajednice vjernikâ i Svetoga pisma je od krajnje važnosti za naš identitet kao kršćana. Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto pismo. No vrijedi i suprotno: bez Svetoga pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovome svijetu ostaju nerazumljivi. Sveti Jeronim je s pravom napisao: »Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista«”.
Zaustavimo se sada na prvom razlogu ustanovljenja nedjelje Božje riječi – njezinu slavljenju. U svakoj svetoj Misi slavimo kalvarijsku žrtvu i ne bismo ju trebali dijeliti na ovaj ili onaj dio, nego je uvijek trebamo promatrati u cjelini. No ipak možemo primjeti kako u prvom dijelu svete Mise dominira čitanje iz Božje riječi. Stoga su sveti oci naglašavali kako je važno pričestiti se Božjom riječju kao i kasnije svetom pričešću. Zato je važno na svetoj Misi pozorno slušati Božju riječ, upijati ju, pričešćivati se njome u svojim mislima. Pričest znači primiti česticu – kod euharistijske pričesti česticu hostije tj živoga Krista ili Riječ tijelom postalu, a kod pričesti Božjom riječju primiti česticu Božjeg govora kroz uši i nastojati to sprovesti u djelo. Dakako ovo je samo usporedba, jasno da je pričest Tijelom Kristovim nešto puno drugačije i djelotvornije. No slušanje i upijanje Božje riječi pripravlja nas da što dostojnije i sabranije primimo Tijelo Kristovo. Sam Krist nazočan je u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Čitač je samo onaj koji Kristu posuđuje glas. Zato dok slušamo liturgijska čitanja nastojmo biti svjesni da je to trenutak kad Krist osobno govori nama. Tako je Božja riječ zapravo uvijek živa i djelotvorna, nikad ne zastarijeva i uvijek nam otkriva nešto novo, nešto životno. Sveto Pismo je poput zlatnog rudnika, što više kopaš više ćeš zlata pronaći govorio je sv. Ivan od Križa.
Drugi razlog koji je papa htio naglasiti s nedjeljom Božje riječi jest njezino promišljanje. Svi smo mi pozvani u svom srcu promišljati svetopisamski tekst. Zapravo to je najizvrsnija molitva, takozvana lectio divina, Božansko čitanje. Pročitati jedan odlomak Svetog pisma i nastojati o njemu u svojoj nutrini promišljati. Tako je činila i Marija – “A majka njegova pohranjivala je te događaje i promišljala o njima u svome srcu”. Ona je dakle promišljala o Riječi Božjoj koja joj je po anđelu bila naviještena. Čuva je tako što o njoj u srcu promišlja. Stoga vam od sveg srca još jednom preporučujem molitveno čitanje Svetog pisma – lectio divina. Takav način molitve temelj je duhovnog života. Sveti je Augustin rekao: “Kada ti čitaš Bibliju Bog je onaj koji govori tebi, a kada nakon toga moliš ti si onaj koji govori, odgovara Bogu”. Kod ovakvog načina molitve također je vrlo važno izbjegavati individualno tumačenje Božje riječi, tumačenje svetopisamskog teksta onako kako se nama svidi, izvlačenje riječi izvan njenog konteksta. Stoga svetom tekstu treba uvijek postupati u crkvenom zajedništvu, onako kako tumači Crkva po svojim svetcima i dokumentima. Katolička Crkva nikad Sveto pismo ne promatra odvojeno od Tradicije, od Predaje, tj. od svetih otaca Crkve koji su u prvim stoljećima pod posebnim nadahnućem Duha Svetoga tumačili svetopisamske tekstove. Njihova tumačenja važe i danas. I danas su i aktualna i točno tumače ono što svetopisamski tekst u sebi sadrži. Sveto pismo stoga ne smijemo čitati bez dobrih komentara svetih Otaca. Kao što sam rekao Sveto Pismo moramo tumačiti s Crkvom, dakle onda samo po sebi treba biti jasno da ne trebamo posezati za protestantskim tumačenjima Svetog Pisma, koja se čak i nama na teološkim fakultetima serviraju. Zašto ih treba izbjegavati? Ti spisi mogu biti možda i kvalitetno napisani, i dobro protumačiti neki dio Svetog pisma, ali ta tumačenja uvijek ostaju nedorečena jer su većinom izvučena iz konteksta. Jasno, u tim tumačenjima nema spomena o Djevici Mariji, nema spomena o Misnoj žrtvi ili Crkvi pod Petrovim primatom – a ako toga nema, to znači da to nije katoličko tumačenje i samim tim opasno je za vjeru. Dakle ako želimo biti sigurni, koristimo tumačenja iz prvih kršćanskih stoljeća, tumačenja svetih otaca, koja nipošto nisu zastarjela nego su posve živa i kvalitetna i danas. Imam dovoljno hrvatskih prijevoda njihovih djela.
I treća stvar koju nam nedjelja Božje riječi želi naglasiti jest njezino širenje.
Naviještamo li evanđelje ljudima koje susrećemo, ljudima koji su oko nas, u našoj obitelji, na poslu? Jesmo li spremni u društvu pozvati se na neku svetopisamsku poduku i tako savjetovati rješenje nekog problema na koji je osoba do nas naišla? Naviještaj Božje riječi zadaća je svih kršćana. Papa Benedikt u jednom dokumentu o Božjoj riječi napisao je: “Nijedan Kristov vjernik ne može se osjećati da je izvan te odgovornosti. Crkva kao zajednica vjernih jest misionarska i svatko je u svome vlastitom životnom staležu pozvan da dadne jasan doprinos kršćanskom naviještaju.” Budimo hrabri i odvažni Isusovi apostoli, širitelji Božje riječi. Jer kako piše papa Franjo: “Slatkoća Božje riječi potiče nas da je dijelimo sa svima onima s kojima se susrećemo u svome životu kako bismo izrazili sigurnu nadu koju ona sadrži”.
Draga braćo i sestre, ono što je vrlo važno na koncu naglasiti jest da ova Nedjelja Božje riječi ne želi protestantizirati katolički nauk o svetom Pismu niti umanjiti vrijednost Misne žrtve. Ona samo želi naglasiti važnost Božje riječi koja nam se naviješta u liturgiji. Mi nismo zajednica koja se okuplja tumačiti Sveto pismo, mi smo vjernici koji na svetu Misu dolaze slaviti žrtvu Kristovu, koja nije ni gozba, ni večera, nego nekrvna žrtva Kalvarije. U toj žrtvi naviješta nam se Božja riječ da bismo mogli upoznati Onoga koji se žrtvuje i kasnije ga prepoznati u lomljenju kruha. Svoje pismo, kojim proglašava nedjelju Božje Riječi, papa Franjo bazira da događaju s puta dvojice učenika u Emaus. Isus im je usput navijestio sve što Pismo piše o njemu, ali ga nisu prepoznali dok pred njima nije razlomio kruh. Dakle prepoznali su ga u svetoj Misnoj žrtvi.
Neka nam ova nedjelja bude poticaj da svakodnevno čitamo Božju riječ, da o njoj u srcu promišljamo i sprovodimo u djelo. Snagu za to daje nam sveta Misna žrtva. I na koncu, kažu psiholozi, da ono što zadnje činimo prije spavanja obilježava i naš san. Naše misli u snu hrane se onim što su netom prije spavanja činile. Neka nam zato zadnji pogled prije spavanja ne bude ekran mobitela nego kratki svetopisamski tekst. Tako ćemo ostvariti i onaj redak iz Pjesme nad pjesmama: “Ja spavam, ali moje srce bdije.” Amen.
Vlč. Daniel Katačić
