Danas objavljujemo transkript predavanja “Nema kruva bez motike” koje sam održao prošlog vikenda na jednoj konferenciji. Kako sam bio zamoljen da sastavim temu koja će spojiti Crkvu i ekonomiju, izabrao sam jedno razdoblje u povijesti Katoličke crkve koje je danas ljudima malo poznato.
Kako je Crkva utemeljila moderne ekonomske teorije – i što danas možemo naučiti od ekonomista iz doba skolastike
Razdoblje između 8. i 16. stoljeća je bilo vrijeme nevjerojatnih postignuća u brojnim područjima znanja, poput teologije, arhitekture, glazbe, biologije, matematike, astronomije, i da – ekonomije.
Pravi utemeljitelji ekonomske znanosti su pisali, kako danas dobro znamo, stotinama godina prije recimo Adama Smitha i njegovog kapitalnog djela Wealth of Nations. Oni nisu bili ekonomisti kao takvi, nego moralni teolozi obučeni u tradiciji svetog Tome Akvinskog – a doba njihovog djelovanja je postalo poznato kao doba kasne skolastike. Dakle, postavili su temelje načinu razmišljanja koji se koristio kroz daljnja stoljeća, a proučava se i dan danas. Ti ljudi, od kojih je većina djelovala i poučavala na Sveučilištu u Salamanci u Španjolskoj, bili su teoretski potkovani u ekonomskim teorijama barem koliko i oni iz uvjetno rečeno protestantske tradicije, a po mnogo čemu su bili još i jači. Na početku su ih predvodili uglavnom učenjaci iz reda sv. Dominika da bi u zadnjim godinama članovi Družbe Isusove preuzeli primat u proučavanju ekonomske problematike.
U doba skolastike, ekonomisti su se itekako pribojavali moći koju vlast sebi može prisvojiti, ali su nažalost njihova učenja uveliko zanemarena, a njihova tradicija izgubljena. Osim toga, tu je i britanska propaganda o Crnoj Legendi koja je dva stoljeća diskreditirala sve što je katoličko, pogotovo ako je dolazilo iz Španjolske.
Možda najpoznatija teza u povijesti ekonomije je ona Maxa Webera o protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Prema njemu, kapitalizam ili tržišna ekonomija su se razvijali u protestantskim zemljama zbog teološke zaostalosti u katoličkim zemljama. Ali kao što ćemo vidjeti, intelektualna tradicija Crkve u vezi ekonomskih pitanja je čak i nadmašila ona koja će doći nekoliko stoljeća kasnije pod okriljem klasičnog liberalizma.
Ironično, reformacija je zapravo unazadila ekonomiju slobodnog tržišta. Crkva je dugo vremena bila važan čimbenik u održavanju ravnoteže moći države. Pa tako, kako je moć Crkve i njezine inteligencije opadala, odbacila se i mudrost njezinih najboljih ekonomskih teoretičara – a moć države i utjecaj njezinih apologeta je rastao.
Rad ekonomista iz doba skolastike važan je i jer pobija i one, recimo to tako, tradicionalne struje u Crkvi koji gledaju na slobodno tržište kao oblik modernizma koje treba osuditi. Pri tom krivo smatrajući da je teorija o slobodnom tržištu izmišljena u doba prosvjetiteljstva, često ni neznajući da su nj. glavne značajke definirane davno prije same reformacije.
Srednji vijek je dakle bilo doba u kojem su se ekonomske teorije prvotno počela razvijati.
Zašto?
Pojava raširenih ekonomskih prilika, socijalna mobilnost potaknuta materijalnim statusom, dramatično širenje podjele rada preko mnogih granica i izgradnje kompleksnih struktura kapitala- sve je počelo poprimati nove dimenzije u srednjem vijeku. Došlo je do razvitka osnovnih struktura modernog kapitalizma. Pojednostavljeno, u srednjem vijeku su se počele događati do tada neviđene stvari. Veliki dio stanovnika se počeo bogatiti, rast bogatstva više nije bio ograničen na kraljeve i prinčeve – bio je na raspolaganju ne samo trgovcima i bankarima – nego su i obrtnici i poljoprivrednici počeli osjećati porast životnog standarda. Po prvi put veći dio stanovništva je mogao birati gdje će živjeti, steći odjeću, namještaj i hranu- dobra jednom rezervirana samo za plemstvo.
Dobar primjer ovako novonastalog bogatstva, uzrokovanog trgovinom i povećanjem ekonomskih aktivnosti općenito u to doba, vidi se u procvatu Dubrovačke Republike.
Sve je to dalo povoda da se znanstveno zapita zašto se to događa. Također je dovelo do potrebe za odgovorom na novonastala moralna pitanja. Kakav je status trgovaca po moralnoj teologiji? Kako bi društvo i Crkva trebali gledati na ovakav način zarade?
Skolastički pristup ekonomiji je bio ukorijenjen u teoriju prirodnog zakona. Stoga, kako bi se ispravno shvatile ekonomske misli u doba skolastike, moramo razumjeti skolastičko razumijevanje prirodnih zakona. A kao prvo, trebamo razumjeti um vezan za tradiciju svetoga Tome.
U korijenu Tomina svjetonazora je bilo uvjerenje da je samo objektivna istina prava istina, odnosno ona koja odražava „sukladnost stvari i uma“. U stvaranju istine Toma naglašava ulogu Bitka kao temelja svega, izvor spoznaje i istine – od kojeg sve potječe i koji sve prožima. Neistina i laž nemaju veze sa stvarnošću, one su u umu i govoru. Ukoliko znanstvenik traži istinu, istina koju otkriva je povezana sa svim ostalim dijelovima postojeće Istine. Po tome ideja o istini je bila poput matematike. Sve je integrirano od najnižih i najosnovnijih oblika do najviših i savršenih. Ako postoji kontradikcija ili neuspjeh u povezivanju viših istina s nižim istinama, moglo bi se sa sigurnošću znati da nešto nije u redu. Dakle, nije bilo aspekta života koji bi mogao izbjeći ozbiljna znanstvena istraživanja, bez obzira na moguće rezultate, jer istraživanje se može promatrati kao dio većeg poslanja u kojem se sve više otkriva Božje stvaranje. I zato su mogli pisati s tolikom preciznošću o gospodarskim pitanjima u zemljama poput Španjolske, Italije i Portugala koje su postale središta trgovine i ekonomskog rasta općenito u 15. i 16. stoljeću. Sveučilišta pod kontrolom ovih mislioca su istražila i dokumentirala ekonomske stvarnosti koje su se jednostavno razvijale oko njih – uvijek tražeći istinu.
Dakle, ono važno u njihovom pristupu je što, za razliku od današnji ekonomista, oni nisu bili vođeni emocijama, nikakvim ideologijama, a pogotovo nisu bili pod utjecajem nekakvih interesnih skupina. Moram napomenuti ovdje da je sve to omogućilo nezavisnost sveučilišta, koncept koji je Crkva njegovala od samog njegovog osnivanja.
Nastavljajući Tomističku tradiciju o naravnim zakonima, kasni skolastici pripisuju veliku važnost opravdanosti privatnog vlasništva. Sljedeći svetog Tomu, skolastici su naveli da pravo na privatnu imovinu dolazi iz vječnog i iz prirodnog zakona.
Privatno vlasništvo
Ukratko, kasno-skolastička misao nudi nekoliko argumenta u korist privatnog vlasništva:
1. Privatno vlasništvo pomaže osigurati pravdu. Zlo postoji jer su ljudi grješni. Kada bi roba bila u zajedničkom vlasništvu, zli bi ljudi- a ponajviše lopovi- najviše profitirali, jer bi oni uzimali najviše iz staje, a najmanje pridonosili. Dobri ljudi, s druge strane, bi doprinijeli više i zauzvrat dobili manje. Činjenica da većina nemoralnih ljudi dominira društvom predstavlja štetne elemente i narušava prirodni poredak.
2. Privatno vlasništvo je korisno za očuvanje mira i harmonije među ljudima. Kada su dobra zajednička, svađe su neizbježne.
3. Roba u privatnom vlasništvu je plodnija, jer je prirodno za čovjeka da se više brine o onome što njemu pripada nego o onome što pripada svima; otud i srednjovjekovna izreka: “Jedan magarac u vlasništvu mnogih vukova brzo biva pojeden.“
4. Privatno vlasništvo je pogodno za održavanje reda u društvu, te potiče slobodnu društvenu suradnju.
5. Nijedan čovjek (čak ni svećenik) ne može se odvojiti od svjetovnih dobara. Izvorni grijeh sa sobom nosi i problem oskudice, što je izvor ekonomskih problema (tj. razlika između neograničenih potreba i ograničenih resursa).
Iz prizme privatnog vlasništva, učenjaci iz doba skolastike su mogli tražiti odgovore na ekonomsku problematiku koja ih je mučila u ta doba, a kako ćemo vidjeti, na ista pitanja se traže odgovori i danas.
Započeti ćemo onda s javnim financijama.
Javne financije
Prema Juan de Marianu (1536. – 1624.), kralj nije gospodar privatnog vlasništva. Kraljevi su prvo uspostavljeni kako bi branili državu; kasnije su stekli moć u borbi protiv kriminala te kažnjavanju nepravde. I u tu svrhu dobivali su određeni prihod, a rečeno im je kakav porez smiju nametnuti. Kralj ima domenu nad tim dobrima (porezi i kraljevsko vlasništvo), ali ne i nad drugim dobrima. Nadalje,
Ako kralj nije vlasnik privatnih dobara, on njima ne može raspolagati (u cijelosti ili djelomično) bez pristanka vlasnika.
Ako bi djelovao suprotno tome, to bi značilo tiraniju i prisilu i moglo bi biti razlog ekskomunikacije. Mariana referira na papinsku bulu Coena Domini, koja određuje kaznu izopćenja, odnosno ekskomunikacije vladara koji nameće nove poreze. Marijanov zaključak je da “kralj ne može raditi stvari koje štete narodu bez njihovog pristanka” (pri tome se misli na oduzimanje njihove imovine).
Kako je to tužno za državu i koliko mržnje izaziva kada dobri ljudi moraju gledati kako neki ulaze u javnu upravu kao siromašni, pa se obogate i postanu debeli radeći u javnoj službi.
Mariana jasno definira odgovarajući stav vlasti prema fiskalnoj politici. “Prije svega, nakon smanjenja svih suvišnih troškova, princ mora nametnuti samo umjerene poreze.“- On je istaknuo da je važno uravnotežiti proračun, tako da kraljevstvo ne bi moralo ulaziti u dug ili koristiti svoje rezerve kako bi platilo kamate koje će svakodnevno rasti….
Naša glavna briga mora biti….uravnotežiti prihode sa rashodima…. tako da se država ne uplete u još veća zla zbog nemogućnosti plaćanja svojih dugova. Ako rashodi države rastu više od prihoda od poreza, zlo će biti neizbježno. Biti će potrebno uvoditi nove poreze svaki dan. Građani će postati ogorčeni i neće slušati kraljeve naredbe.
Prema skolasticima, ljudi su puno neoprezniji kada troše javni novac nego svoj vlastiti. To neizbježno znači da će se rashodi povećati više nego što treba.
U 1619.godini, Pedro Fernandez Navarrete (1564.-1632.) “kanonist i tajnik Visokog Veličanstva”, objavio je knjigu savjeta za očuvanje španjolske monarhije, a prema njegovim riječima, glavni problem Španjolske je emigracija potaknuta visokim porezima koje ljudi moraju platiti za financiranje javne potrošnje. Njegov zaključak je da je najbolja stvar koju kralj može učiniti za rast svog kraljevstva- umjerenost u trošenju.
Odbacivanjem ideje da obilje novca označava bogatstvo, Navarrete navodi:
Bogata pokrajina je ona koja je najproduktivnija … a produktivnost je otežana kada proizvođači moraju plaćati visoke poreze i nositi se s neprimjerenom inflacijom. Podrijetlo siromaštva su visoki porezi. U stalnom strahu od poreznika, [poljoprivrednici] radije napuštaju svoju zemlju kako bi mogli izbjeći napade tjeskobe i srdžbe. Kao što je kralj Teodorico jednom rekao, jedina zadovoljavajuća zemlja je ona u kojoj se nitko ne boji poreznika.
Navarrete je objasnio da porezi rastu kada država povećava svoju potrošnju. On je tada posvetio sljedeća dvadeset i dva poglavlja svoje knjige (Diskursa XXIX s L) analizi javne potrošnje. Obrušivši se na birokrate 16. i 17. stoljeća, to jest, one zaposlene na dvoru, savjetovao je da je “dobro riješiti se većine.”
Nije dovoljno samo spriječiti buduće proširenje dvora. Treba ga očistiti od svih viškova koji su se na njega prilijepili. Ljudi će možda reći da je to ekstreman prijedlog, jer dvor izdržava toliko ljudi, ali bolest je postala tako ozbiljna da je jasno kako nam nema druge nego prepisati lijek.
Monetarna politika
Jedna od najpoznatijih osoba iz tog doba je već ranije spomenuti Isusovac Juan de Mariana, koji je ujedno i jedna od najfascinantnijih ličnosti u povijesti političke i ekonomske misli. Iskren, hrabar i neustrašiv, Mariana je bio u problemima s vlastima gotovo cijeli njegov život, čak i zbog svojih ekonomskih spisa. Okrenuvši se monetarnoj teoriji i praksi, Mariana je, u svojoj kratkoj raspravi De Monetae Mutatione (S promjenom novca, 1609.) osudio svog vladara, Philip III., za pljačku naroda i sakaćenje trgovine zbog smanjenja vrijednosti bakra tj . službenog novca. On je istaknuo da ovo smanjenje samo potiče kroničnu inflaciju cijena u Španjolskoj zbog povećanja količine novca u zemlji. Philip je izbrisao svoj javni dug obezvrijeđivanjem svojih bakrenih novčića za dvije trećine, čime je utrostručio opskrbu novca na tržištu.
Mariana je prvi u to doba napomenuo da snižavanje vrijednosti valute i intervencija vlasti u tržišnu vrijednost novca može samo izazvati teške ekonomske probleme:
Samo budala bi pokušavala razdvojiti te vrijednosti na takav način da se zakonska cijena treba razlikovati od prirodne. Glup, dapače, opak je vladar koji nalaže da se stvar koju obični ljudi vrednuju za recimo pet treba biti prodana za deset. Ljudi su vođeni u ovim stvarima zajedničkim procjenama utemeljenim na razmatranju kvalitete stvari, te od njihove količine odnosno oskudice na tržištu. Bilo bi uzaludno kada bi princ tražio da se ta načela trgovine potkopavaju. Najbolje ih je ostaviti netaknute, umjesto da ih se silom mijenja na štetu cijele javnosti.
Mariana onda nastavlja pokazivati da je snižavanje vrijednosti valute u biti skriveni porez na privatni posjed svojih podanika, i da nijedan kralj nema pravo nametnuti porez bez suglasnosti naroda. Budući da politička moć potječe od naroda, kralj nema prava na privatnu imovinu svojih podanika, niti on može prisvojiti njihovo bogatstvo kako mu je volja.
Mariana se ovdje ponovno referira na papinsku bulu Coena Domini, koja određuje kaznu izopćenja, te je zatim argumentirano tvrdio da bilo kojem kralju koji prakticira obezvrijeđenje domaće valute treba pripasti istu kaznu. Zanimljivo je kako je uočio da isto vrijedi za svaki monopol nametnut od strane države bez suglasnosti naroda. Zašto? Jer u takvim monopolima država može javnosti prodati proizvod po cijeni višoj od njegove tržišne vrijednosti, a to svakako nije ništa drugo nego dodatni porez.
Mariana je također u svojim spisima naveo cijelu povijest namjernog snižavanja vrijednosti i njegovih nesretnih posljedica; istaknuo je da vlade trebaju održati sve standarde težine i mjere, ne samo novca, nego svih dobara. Vlasti u Kastilji, na primjer, su promijenile svoje mjere za ulje i vino, kako bi naplatile skriveni porez, što je dovelo do velike zbrke i nemira u narodu.
Marianina knjiga u kojoj napada kraljevo obezvrijeđenje valute je dovela 73-godišnjaka u zatvor. Te su ga teretili za zločin uvreda kralja. Mariana je osuđen za ovaj zločin protiv kralja, ali ga je papa odbio kazniti, pa je Mariana ipak pušten iz zatvora nakon četiri mjeseca pod uvjetom da izreže uvredljive odlomke iz svog rada, te bude oprezniji u budućnosti.
Dakle, srednjovjekovni ekonomisti su detaljno proučavali učinak koji povećanje ponude novca u opticaju ima na cijene. Ovaj dio njihove analize je od velikog interesa za mnoge moderne ekonomiste. Mariana je naglasio da
ako se smanji vrijednost valute, cijene svih roba će se, bez iznimke, povećati u istom omjeru.
Pa je istaknuo kako bi devaluacija proizvela iste rezultate.
Domingo de Soto (1494. 1560.) je pak vjerovao da
Naprotiv, novac bi trebao oponašati prirodni zakon, uvijek čvrst i fiksan. Jer kralj koji uzastopno mijenja vrijednost novca obično gubi povjerenje svojih podanika.
Juan de Mariana je namjerno izazvanu inflaciju usporedio s krađom, točnije- kao da netko uđe u privatne staje i ukrade dio usjeva tamo pohranjen:
Kralj nema domenu nad dobrima naroda, a ne može ih ni uzeti- niti u cijelosti niti djelomično. Bi li kralju bilo dopušteno da uđe u privatnu staju i uzevši za sebe pola pšenice pokuša zadovoljiti vlasnika tako što će mu reći kako sada on može prodati ostatak po dvostrukoj cijeni? Mislim da ne možemo naći osobu s takvim izopačenim sudom koja bi tako nešto odobrila, ali baš je to učinjeno s bakrenim kovanicama.
Trgovina
Stav moralnog teologa prema trgovini je od izuzetne važnosti za razvoj tržišnog gospodarstva. Do vremena skolastike, moralisti iz različitih zemalja, dobi i podrijetla su imali prilično negativan stav prema trgovini. Ipak su u doba skolastike naveli prednosti trgovine, svrnuvši pažnju najprije na argumente crkvenih otaca i kanonista. U opravdanju trgovačke dobiti svetog Tome Akvinskog (1225.– 1274.) nalaze se brojni primjeri prednosti koje trgovina može donijeti društvu. Sv. Toma je smatrao da postoje tri komercijalne aktivnosti koje su izričito korisne za društvo:
(1) zaštita i čuvanje robe i dobara,
(2) uvoz korisnih stvari koje su potrebne za državu,
(3) prijevoz robe od mjesta gdje je ima u izobilju na mjesta gdje vlada oskudica.
Kupnja i prodaja su poput živčanog sustava ljudskog organizma koji održava svemir. Pomoću kupnje i prodaje svijet je ujedinjen, povezuju se daleke zemlje i narodi, ljudi različitih jezika, zakona i načina života. Da nije bilo tih ugovora, nekima bi nedostajala roba koju drugi imaju u izobilju, a ovi ne bi mogli dijeliti robu koja im je višak s onim zemljama gdje je oskudica. –
Bartolome de Albornóz (1519.-1573.)
Juan de Mariana je naglasio potrebu za vrlo umjerenim porezima na međunarodnu trgovinu vjerujući kako je
“objekt i priroda trgovine” olakšati jednostavnu razmjenu potrebnih roba, ističući da politika treba očuvati niske cijene na uvezenu robu. – veće cijene znače da manje ljudi može kupovati što je u konačnici loše za sveopće stanovništvo.
Profit
Zabrinutost skolastika vezana uz dobiti iz poslovanja (i osobne koristi) proizlazila je iz njihovog moralnog opravdanja. Dobit dakako može nastati iz industrijske aktivnosti ili iz trgovine, ali su ekonomisti iz doba skolastike primijetili da proizvodnja i pregovori sami po sebi ne opravdavaju stvaranje dobiti. U skladu s njihovom teorijom o vrijednosti i cijeni, oni su zaključili da je profit opravdan kada je dobiven putem kupnje i prodaje po pravednim cijenama. A pravedna cijena, kako ćemo dalje vidjeti, je ona koja je utvrđena zajedničkom procjenom na slobodnom tržištu.
Sv. Bernandin Sijenski (1380. -1444.) je zaključio kako je zarada od profita koju ostvaruju proizvođači i obrtnici legitimna. Ali je također rekao da je nemoguće utvrditi razinu pravedne dobiti, uz napomenu:
Ako je ispravno izgubiti, onda mora biti ispravno i dobiti.
Navodeći primjer trgovca koji je kupivši dobra u pokrajini gdje je uobičajena cijena bila sto, odnio tu istu robu u drugu pokrajinu gdje je cijena na tržištu bila dvije stotine ili tri stotine, te zaključio kako “može legalno prodati po onoj cijeni koja je uobičajena u toj zajednici.” U obrnutom slučaju ako kupi po sto, a zatim se nađe u situacija gdje je uobičajena cijena samo pedeset, isto tako je prirodno da trgovac izgubi. To je priroda posla u kojem ponekad dobivate, a ponekad izgubite, ovisno o varijacijama cijena i drugih čimbenika, zaključuje sveti Bernardino.
Juan de Medina (1490.–1547.) slično zaključuje:
Oni koji svojom voljom ulaze u posao… moraju se izložiti mogućnosti dobiti i gubitka. A kad pretrpe gubitak, oni ga ne smiju prenijeti na kupce [potrošače] ili na državu.
Za Medinu je bilo očito da praksa subvencioniranja gubitaka šteti ne samo potrošaču, nego i društvu u cjelini.
Mariana se s ovim složio:
Oni koji uviđaju konac svog poslovanja, pa se prigrle uz gradske poglavare, poput kakvog brodolomnika na stijeni, i pokušavaju ublažiti svoje poteškoće na trošak države su najopasniji ljudi. Takve u najvećoj mjeri treba odbaciti i izbjegavati s velikom pažnjom.
Vrijednost i cijena
Teorije o vrijednosti i cijeni su bitni pojmovi u ekonomskoj znanosti. Na mnogo načina, škole ekonomske misli se određuju po njihovom razumijevanju vrijednosti i cijene. Nevjerojatno, ali gotovo svi elementi moderne teorije vrijednosti i cijena se nalaze u spisima srednjovjekovnih skolastika. Njima je bilo od velike važnosti analizirati cijene i vrijednosti kako bi se razumjeli moralni uvjeti za pravedne cijene i fer razmjene.
Skolastička definicija pravedne cijene je cijena određena ili utvrđena zajedničkom procjenom na slobodnom tržištu.
Luis de Molina (1535. -1600.) je sastavio možda najbolji sažetak skolastičke teorije pravednih cijena:
Na prvom mjestu, treba primijetiti da se cijena smatra pravednom ili nepravednom ne zbog same prirode stvari – to bi nas dovelo do toga da ih vrjednujemo samo prema njihovoj plemenitosti ili savršenstvu- nego zbog njihove sposobnosti da služe i koriste ljudima. Budući da je ovo način na koji ih ljudi procjenjuju, tako se postiže cijena na tržištu u slobodnoj razmjeni. Štoviše, ovo je svrha zbog koje je Bog dao stvari čovjeku, a sa tom istom svrhom, ljudi su međusobno podijelili domenu nad svim stvarima, iako su na početku njihova nastanka pripadali svima. Ono što smo upravo opisali objašnjava zašto štakori, koji su, prema svojoj prirodi, plemenitiji od pšenice, nisu baš postigli visoku cijenu među ljudima. Razlog je u tome što od njih nema nikakve koristi. To također objašnjava zašto se kuća može s pravom prodati po višoj cijeni od konja, pa čak i od roba, iako je konj ili rob, po prirodi, mnogo plemenitiji od jedne kuće.
Skolastici zato nisu mogli pronaći objektivan način za uspostavu pravedne cijene, jer korisnost je usko povezana s raspoloženjem i preferencijama potrošača (complacibilitas) kao i s inherentnom sposobnošću da roba zadovolji ljudske želje (virtuositas). Iz tog razloga teorija vrijednosti u doba skolastike se mora shvatiti kao subjektivna. U stvari, oni su bili preteče ekonomista s kraja devetnaestog stoljeća koji su “otkrili” subjektivnu teoriju vrijednosti.
Mariana dijeli isto stajalište. Navodeći brojne razloge i temeljeći svoje primjedbe na brojnim iskustvima, on je najavio da su kontrole cijena izrazito neprimjerene i štetne. Martin de Azpilcueta izjavio je da prema mišljenju svih učenjaka, nepravedna službena cijena “ne obvezuje.” Budući da nepravedna službena cijena može biti uzrok mnogih smrtnih grijeha, ljudi ne griješe prodajom “svoje robe po cijeni koja je pravedna u Božjoj prisutnosti, iako je veća od službene cijene.” Za njega je naravni zakon bio jedino ograničenje.
Kako bi se prosudilo je li bilo pravde u transakciji, učenjaci su morali utvrditi da li je transakcija bila poduzeta i završena dobrovoljno. Oni su često citirali Aristotelovu izreku da “nitko ne trpi nepravdu dobrovoljno”, a njihova teorija cijena je slijedila isti način razmišljanja.
Plaća
Svoj stav o kreiranju cijena skolastici su prirodno i dosljedno primijenili i kod analiziranja kupovine i prodaje svih faktora proizvodnje (uključujući i zapošljavanje radnika).
Tradicija tretiranja plaće isto kao i razmjena ostalih gospodarskih dobara može se pratiti do Sv. Tome, koji je pisao da je plaća prirodna naknada za rad “gotovo kao da je cijena tog istoga”.
U području rada, pitanje pravedne plaće i naknade bilo je jedno od najvažnijih problema s kojima su se skolastici suočavali. Kako bi riješili taj problem, prvo su objasnili kako se cijene i nadnice određuju na tržištu – a njihova teorija plaća je savršeno u skladu s njihovom teorijom cijena.
Molina je istaknuo dobrovoljnu prirodu svih ugovora, te je odbacio ideju da se plaće trebaju temeljiti na samoj potrebi radnika: Osim ako je u potpunosti jasno, u svjetlu svih pratećih okolnosti, da dogovorena plaća krši granice najniže pravedne cijene i zbog toga je očito nepravedna, ne možemo smatrati tu plaću kao nepravednu, i to ne samo prema građanskom pravu, nego i prema savjesti. Iz tog razloga, službenik ne može zahtijevati nešto više, ili ako ga ne prime, potajno prisvajati robu svoga gospodara kao nagradu za svoju službu. A ako on potajno uzima nešto, ako možemo pretpostaviti da je to protiv volje gospodara, … počinio je krađu i dužan je štetu nadoknaditi. To vrijedi čak i ako se službenik jedva može sam uzdržavati i živi bijedan život s tom plaćom, jer je vlasnik samo obvezan isplatiti mu pravednu plaću za njegove usluge s obzirom na sve popratne okolnosti, a ne ono što je dovoljno za njegovu hranu, a još manje za održavanje njegove djece i obitelji.
Dobrovoljna priroda ugovora o radu je važna točka u kasno-skolastičkoj teoriji.
Nekoliko godina prije Moline, Domingo de Soto (1494. 1560.) je odredio da
ako [radnik] dobrovoljno prihvati plaću za svoj posao, ona mora biti pravedna. …Nadalje, on se ne može pozivati na “nedovoljnu plaću” kao opravdanje za pronevjeru.
Moramo ipak spomenuti da su skolastici osuđivali nepoštene prakse od strane poslodavaca i radnika. Tipičan primjer je isplata plaća u kompenzaciji, kada je u ugovoru utvrđena novčana plaća. Sveti Antonino piše da, ako je potrebno, poslodavac mora prodati svoju robu s gubitkom kako bi isplatio plaće na način kako ugovor zahtjeva.
Jedan od ciljeva njihovih preporuka vezanih uz ekonomsku politiku, kao i bilo koje druge škole misli, je bilo poboljšanje stanja radnika. Ipak, oni su shvatili kako intervencija u tržište ne bi bila u skladu s ovim ciljevima.
Oni koji kritiziraju kasno-skolastičke teorije o pravednim plaćama zbog takozvanog “pomanjkanja suosjećanja” pokazuju svoje nerazumijevanje tržišta. Zaštita privatnog vlasništva, promicanje trgovine, poticanje produktivnosti, smanjenje suvišne državne potrošnje i poreza, i politika čvrste valute- sve su to preduvjeti za poboljšanje stanja radnika.
Što dakle možemo danas naučiti od ekonomista iz doba skolastike? Prvo, i možda najznačajnije je njihov zdravorazumski pristup problematici s kojom su se suočavali. Vođeni naravnim zakonima, tražili su samo istinu, te nisu podlijegali, opet ponavljam, emocijama, ideologijama i potrebama interesnih skupinama. Kao što je slučaj u politici, tako su i ekonomisti u zadnjem stoljeću, pa i ranije, pali pod utjecaj baš tih čimbenika, ponajviše ideologije socijalizma u svim njezinim varijantima – od Marksizma u najgorem obliku do tkz. Keynesianizma i socijaldemokracije sa čim se suočavamo danas. A ove ideologije, kako u politici tako i u ekonomiji, ako se kose sa naravnim zakonom, onda se kose sa istinom – što bi svakako trebao biti cilj svakog civiliziranog društva.
Nema kruva bez motike
A za naslov ovog predavanja sam namjerno odabrao jednu zdravorazumsku izreku naših starih koja u sebi ima više istine nego što ćemo je naći kod raznih ekonomista današnjice čiji prijedlozi više sliče na alkemiju nego bilo kakav zdrav razum.
A završit ću s citatom od G.K. Chestertona, pisca kojeg često nazivaju apostolom zdravog razuma, koji je rekao da su “devet od deset novih ideja zapravo stare greške”. Ovo mu zasigurno vrijedi i za ekonomske misli, pogotovo u vrijeme predizbornih kampanja.
Robert Dumančić
