Draga braćo i sestre crkvena predaja događaj iz današnjeg evanđelja smješta u blizini poganskog grada, kod jedne velike stijene koja se uzdiže nad vodama Jordana i koja je Isusu poslužila za onu poznatu usporedbu Petra i stijene. Isus i učenici su na putu prema Jeruzalemu gdje će se odviti središte povijesti spasenja – Kristova smrt i uskrsnuće. Učenici su krenuli na put s Isusom, formirala se Božja obitelj, buduća Crkva. Ovaj hod učenika za Isusom pretpostavlja da su oni upoznali njega, njegovu poruku i odlučili su biti s njime. Obično se na zajedničko putovanje odlučujemo ići s onima koje dobro poznajemo, s obitelji ili prijateljima.
U tom prisnom zajedništvu Isus učenicima postavlja dva pitanja – što ljudi kažu tko sam ja i što vi kažete tko sam ja. Ova dva pitanja slika su dva načina poznavanja Isusa – ono izvanjsko, površno i ono istinsko tj. nutarnje. Izvanjski odgovori koji Isusa uspoređuju s Ilijom ili s Ivanom Krstiteljem nisu daleko od istine, no oni još uvijek nisu zadovoljavajući, još uvijek odaju onoga koji tako odgovara da nije do kraja upoznao Isusa. S druge strane oni koji nutarnje poznaju Isusa prepoznaju njegovo božanstvo, prepoznaju ga kao Gospodina, kao Pomazanika Božjeg. Petar u ime svih odgovara – Ti si Pomazanik, Krist.
Draga braćo i sestre, i danas postoje ista dva načina poznavanja Isusa. Postoji, možda čak i većina onih, koji će na pitanje o Isusu reći da je on jedan od velikih osnivača religije, priznat će njegov bliski odnos s Bogom, predstavit će ga kao onoga koji je pokazao što znači biti čovjek ili onoga koji je prenio svoje iskustvo Boga drugim ljudima. No sve to stavlja Isusa u istu ravan s primjerice Budhom, Sokratom, Muhamedom – a Isus nije jedan od njih. Mišljenju ovih ljudi suprotstavlja se mišljenje nas, Isusovih prijatelja koji se trudimo poznavati Isusa po njegovoj nutrini, po naviještenoj riječi. Poput apostola privučeni smo njegovim nutarnjim odnosom s Bogom kojega On naziva Ocem. I mi s Petrom odgovaramo da Isus nije samo jedan od mnogih, nego da je on jedan jedini, vječni Gospodin. Pomazanik je onaj koji na jedinstveni način pripada Bogu. Učenici su na različite načine mogli među sobom osjetiti prisutnost Boga – čudesni ulov ribe, hodanje po vodi, ozdravljenja mnogih – samo su neki od primjera. Učenici su tada potreseni i jednostavno osjećaju da je u njihovoj sredini sam Bog. I mi moramo poput apostola svjedočiti o Isusovu božanstvu prepoznavajući svakodnevna čuda koja Božja providnost izvodi u našemu životu. Da bismo to mogli moramo poznavati Isusa. Poznavat ćemo ga samo onda ako budemo provodili vrijeme s njim – kroz molitvu, čitanje Božje riječi, promišljanje o njoj i ono najvažnije kroz provođenje pročitanog u djelo. Jer kako kaže sv. Jakov u drugom čitanju što nam koristi vjera ako djela nemamo, ako ne živimo i ne činimo po onome u koga vjerujemo.
Draga braćo i sestre dok su se učenici na čelu s Petrom u prvom dijelu evanđelja pokazali kao Isusovi prijatelji koji ga jako dobro poznaju, u drugom dijelu opet na čelu s Petrom biva razotkriven njihov strah od križa, od patnje, u konačnici razotkrivena je njihova želja za ispunjenjem svojega, a ne Božjeg plana. Nagovještaj Kristova križa i nama je danas stran, često bježimo od njega i ne želimo ga prihvatiti iako znamo da samo onaj tko nosi svoj križ može biti Isusov učenik. Mi, ako želimo biti pravi kršćani ne smijemo bježati od križa jer bi to značilo bježati od broda koji će nas kroz uzburkano more dovesti u željenu luku. Mi kao kršćani znamo da se taj prividni Kristov neuspjeh na križu pretvorio u slavu otkupljenja. Mi i danas živimo od plodova Isusova križa. Pretvorimo svoj križ koji nosimo u sredstvo za bolje upoznavanje Isusa. Upravo zato i jesmo pozvani s Isusom biti suotkupitelji ili kako kaže sveti Pavao na svom tijelu nadopunjavati muku Kristovu, biti dionici Kristova križa. Što to znači? To da smijemo ponuditi našu patnju kao zadovoljštinu za grijehe. Kristova smrt na Križu bila je zadovoljština za grijehe svijeta. Ako se želimo suobličiti Isusu onda poput njega možemo svoju patnju prikazivati Gospodinu. Primjerice ako smo bolesni, ili trpimo od neke osobe, ili smo tjeskobni ili nas bilo što muči ne dozvolimo da to propadne. Prikažimo tu bol Gospodinu. Sluga je Božji Fulton Sheen govorio: “Nije najveća tragedija bol u svijetu, nego to što tolika bol odlazi neiskorištena.” Stoga, poput Isusa dragovoljno prihvatimo na sebe teret križa koji moramo nositi i prikažimo to Gospodinu kao zadovoljštinu za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta. Prikažimo svoje poteškoće, svoje boli kao molitvu Gospodinu za koju god dragu nam nakanu. To znači suotkupljivati s Kristom to znači uzeti svoj križ i nositi ga.
Draga braćo i sestre, križ prihvaćen s ljubavlju nije smetnja na našem životnom putu, nego upravo suprotno, križ je blagoslov jer sam ga je Krist nosio za sve nas. Ako nosimo svoj križ s ljubavlju bivamo sve sličniji Isusu, sve ga bolje upoznajemo i spremni smo bez straha svjedočiti da je Isus – Krist, pomaznik, da je on živi Bog među nama. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
