Tijekom predavanja biskupa Athanasiusa Schneidera na Sveučilištu u Cambridge-u, upitali su ga na što je kardinal Robert Sarah, bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlja, mislio kada je na predstavljanju svoje knjige upozorio nazočne da je Katolička Crkva ušla u “krizu Učiteljstva”.
“Jednostavno je iznosio dokaze”, rekao je biskup Schneider. “U ovom pontifikatu imali smo nekoliko akata koji nisu korespondirali s naukom prijašnjeg Učiteljstva i to je kriza.”
Rekao je da je tvrdnja o valjanosti vjerskog pluralizma od strane pape Franje u Abu Dhabiju, kada je Sveti Otac sugerirao da Bog ne samo da dopušta nekršćanske religije, već ih i želi, jedan primjer, a drugi je zeleno svjetlo argentinskim biskupima da dopuste rastavljenima i ponovno ‘vjenčanim’ katolici da primaju Svetu pričest.
Kardinal Sarah je u svojim primjedbama također ustvrdio da “autentično Učiteljstvo” nikada neće nestati usprkos takvim pogreškama, ali je problem, ističe biskup Schneider, što one u međuvremenu izazivaju veliku zabunu.
Blagoslov je, dodaje on, što Franjo odlučuje ne angažirati “definitivno Učiteljstvo” kada uvodi takve novine, izbjegavajući u svom karakterističnom idiosinkratskom i autokratskom stilu postojeće mehanizme za promicanje doktrine kao “krute”.
Franjo umjesto toga usvaja namjerno dvosmislen pristup doktrini, a za biskupa Schneidera to predstavlja suštinski neuspjeh u vršenju Petrove službe.
“Priroda Papine službe je, kao što je Isus Krist rekao Petru, ‘Ojačaj svoju braću u vjeri’. To je njegov prvi zadatak”, objašnjava.
„Sva djela ili riječi koji ne jačaju vjeru, nego naprotiv, ili slabe vjeru ili zbunjuju vjeru, protivni su papinskoj službi jer je Petrova služba referentni znak u Crkvi, znak jedinstva vjere i vodstva.”
Slaže se s kardinalom Sarahom da je nedostatka jasnoće stvorio “kakofoniju” suprotnih i sukobljenih pogleda na razni pitanja.
“To je situacija u Crkvi gdje gotovo svakodnevno čujete kontradiktorna mišljenja među biskupima što je protivno katoličkoj vjeri. Samo je jedna vjera.
“Učinak na vjernike je da su sablažnjeni ovim kontradiktornim pogledima i da su zbunjeni. Oni sada ne znaju što je istina i to jako štetno djeluje na cijelu Crkvu.
“Ova zbrka i dvosmislen jezik, posebno na polju morala, također znači da ljudi gube osjećaj za dobro i zlo. To je moral svijeta. Rimokatolička Crkva postaje (kao) još jedna od mnogih svjetskih organizacija ne razlikujući se od pogleda i agende svijeta.
“To se sada događa u promicanju ovog moralnog relativizma i usvajanju jezika svijeta i njegove moralnosti u pogledu istine dobra i zla i jedinstvenosti nepromjenjive prirode istine.”
Dodao je: “Učinak je također da se drugi ljudi koji traže istinu – recimo nekatolici ili nekršćani koji su na papinstvo gledali kao na instituciju koja daje sigurnost i jasnoću – ne mogu orijentirati prema Rimu.”
Novim generacijama katolika se stoga teško može zamjeriti ako se sve više okreću tradiciji u kojoj nalaze ljepotu i istinu “izraženu na snažan način”, smatra biskup Schneider.
Za njega, sve veći broj mladih na tradicionalnoj latinskoj misi je osobit pokazatelj očitovanje nadnaravnog pokreta božanskog podrijetla jer “pokazuje čežnju za svetim”.
Rekao je: „Latinska misa daje ozračje veće nadnaravnosti i ljepota ih privlači.”
“Ako se mlada osoba obrati, ne želi biti polovična”, kaže biskup. “Oni žele biti autentični. Ove mlade duše žele biti autentične. Ako se obratim s ovoga svijeta, ne želim vidjeti dio svijeta u Crkvi i u liturgiji.
“Ovo je fenomen koji je tako jasan. Možete ići po cijelom svijetu, a nedjeljom, gdje je tradicionalna latinska misa, crkve su pune mladih obitelji i djece. To nam daje nadu za budućnost.”
Biskup Schneider opisao je Summorum Pontificum, apostolsko pismo pape Benedikta iz 2007. koje je oslobodilo latinsku misu, kao “epohalni dokument”, ali sumnja da Traditionis Custodes, motu proprio pape Franje iz 2021. koji je nastojao poništiti takve reforme, neće odoljeti vremenu jer mladi žele tradiciju.
Rekao je: “Traditionis Custodes nije učinkovit. Ne može ovo zaustaviti. Tradicionalna latinska misa je pravo blago cijele Crkve. Jedan papa to ne može zaustaviti.”
Te je dodao: “U isto vrijeme on (Papa) ne smjenjuje, a u nekim slučajevima i promiče, kardinale i biskupe koji javno iskrivljuju ili potkopavaju vjeru… one biskupe koji otvoreno promiču LGBT ideologiju, on ih ne dira.
“To je evidentan znak i dokaz da on ima drugu namjeru – i namjeru da se ušutkaju i zaustave one zajednice i biskupi u Crkvi koji su još uvijek vjerni i privrženi vjeri i tradiciji Crkve i njezinoj liturgiji. To je neka vrsta unutarnjeg progona.”
Jednako je izravan i o Sinodi o sinodalnosti. Upitan hoće li iz toga proizaći išta dobro, odgovorio je odrešito “ne”.
Dio njegovih razmišljanja svodi se na semantiku i prenesena značenja. I u Pravoslavnoj i u Katoličkoj Crkvi “biskupska sinoda” uvijek je bila upravo to, no Papa je na listopadskom skupu u Rimu dao pravo glasa katolicima laicima, izjednačivši ih s biskupima, autentičnim tumačima Učiteljstva.
Opet, u očima biskupa Schneidera to je otkrilo plan, egalitarizam koji je u suprotnosti s božanskim ustavom Crkve. Rezultat sinode, rekao je, bio je ništa manje nego “izmišljotina dvosmislenosti”.
Vjerni katolici, rekao je, moraju odgovoriti na takve krize međunarodnim “križarskim pohodom molitve”, moleći Boga da obnovi Svetu Stolicu kao “znak jasnoće” koji vjernike jača “nedvosmisleno u istini”.
Alternativa bi bila vidjeti Crkvu podijeljenu na one koji se drže “autentičnog Učiteljstva” i one koji preferiraju novosti, no to bi bio put raskola.
