Od 1987. godine kada je, pod imenom Redemptoris Mater, Neokatekumenski Put otvorio svoje prvo sjemenište u Rimu, broj poziva se toliko povećao da su nedavno otvorili i stoto sjemenište (među kojima je i ono hrvatsko u Puli). U ovoj Godini vjere i sveopćeg poziva na (re)evegelizaciju, vjernici okupljeni oko Neokatekumenskog puta sigurno imaju razloga za slavlje jer su im sjemeništa puna mladih vjernika, koji su svoj duhovni poziv otkrili unutar ove zajednice. Otkada je osnovan 1964-e godine, Neokatekumenski put je s jedne strane primio mnoge pohvale od papa, baš zbog njihovog evangelizacijskog rada, posebno među mladima, ali su istodobno primali i kritike od nekih biskupa zbog podjela koje su uzrokovali unutar samih župa u kojima djeluju.
Oni članovi Neokatekumenskog puta, koje sam imao priliku upoznati, dojmili su me se kao vrlo pobožni vjernici pa, rekao bih, i konzervativni, ali bi uvijek nakon razgovora ostao neki dojam tajanstvenosti, pogotovo oko ‘stupnjeva’ koje sami članovi ove zajednice prolaze na svom ‘putu’. Pristup liturgiji je također jedan sporni element ove zajednice, koji Kongregacija za bogoštovlje nastoji ispraviti ali zasad, čini se, bezuspješno. Njihova inzistiranja na liturgijskim posebnostima (neki ih biskupi nazivaju anomalijama) dovele su do toga da je zajednica čak i u mojem malom mjestu bila ‘potjerana’ od strane župnika.
Ako se uspjeh evangelizacije mjeri brojem duhovnih poziva i napunjenim mjestima u sjemeništima, onda su pri samom vrhu upravo Neokatumeski put i tradicionalne zajednice. Zanimljivo je da i jedna i druga grupa, iako iz sasvim različitih perspektiva, imaju problema s crkvenim vlastima zbog specifičnog pristupa liturgiji.
Kako god bilo, trebamo se veseliti svakom odazivu na Božji poziv s nadom da će se naša sjemeništa i samostani sve više puniti kandidatima za svećenstvo umjesto da ih se pretvori u izbjegličke kampove.
