U današnjem evanđelju Isus je poseban naglasak stavio na “ljubite svoje neprijatelje…” To nam svima najteže pada, i čini se kao da Isus od nas traži nemoguće…
Možemo u svojoj gorčini, zbog pretrpljene nepravde, reći: “Isuse, kako pored svega što proživljavam možeš još i to od mene tražiti?” Hajde i nekako da traži recimo “Ne mrzite svoje neprijatelje.”, ali “Ljubite svoje neprijatelje.”, nije li to ipak previše?!
Da bismo ovo mogli razumjeti moramo posegnuti za drugim mjestom u evanđelju, kad Isus najavljuje: “Od sada će neprijatelji čovjekovi biti ukućani njegovi” (vidi Mt 10, 35-36 i paralelno Lk 12, 51-53).
Iz ovoga naslućujemo traženi odgovor i na Isusov zahtjev iz današnjeg evanđelja “Ljubite svoje neprijatelje…”, jer često se događa da neprijateljstva doživljavamo upravo od svojih bližnjih, od svojih ukućana…
Muž i žena koji su se do jučer kleli na ljubav i koji su zaljubljeno sanjarili o prekrasnoj budućnosti, odjednom preko noći postaju najljući neprijatelji, pa taj muž progoni svoju ženu jer recimo ide na svetu misu, a ona ga s druge strane u revnosti “pobožno proklinje” i prijeti mu paklenim ognjem.
Događa se također da je sin najnervozniji prema svome ocu i ispaljuje na njega razne uvrede i optužbe, smatra ga svojim najvećim neprijateljem i krivcem za sve, dok je vani prema svima kao anđeo.
Također, svekrva i nevjesta znaju biti kao dvije vojske koje su u neprestanom ratu zbog prevlasti i dominacije nad sinom, odnosno mužem, dok su na drugim mjestima, s drugim osobama, jedna i druga omiljene u društvu…
Tko dakle koga najviše progoni i tko je kome taj neprijatelj koga trebamo ljubiti, sad nam postaje jasnije. Taj Isusov zahtjev očito nam je posebno naglašen na tom polju, jer tu se događa većina naših neprijateljstava.
Tko kome može toliko zla nanijeti kao recimo zavađena braća. Dogodilo se tako u jednom obližnjem selu da su se dvojica braće međusobno dohvatila u jednom dočiću, a njihove žene se pograbile poviše toga dočića.
Čitav dan je trajao okršaj oko toga čiji je dočić. “Meni ga je ćaća ostavio!”, vikao je jedan. “Meni ga je mater ostavila. Ona je zadnja umrla!”, vikao je drugi. A žene su se međusobno klele i čupale za kose. Kad su se napokon, umorni i iscrpljeni od svađe i potezanja, svi konačno jedva dovukli svojim kućama imali su što vidjeti.
Naime, dok su oni tako međusobno ratovali, došli lopovi te i jednom i drugom sve pokrali iz kuća. Vrijednost pokradenog višestruko je nadmašivala vrijednost dočića.
Ovih dana smo slušali dokle može sezati neprijateljstvo među ukućanima da je vlastitu sestru ubila i držala u zamrzivaču devetnaest godina. Dobro je svećenik rekao na sprovodu nesretne djevojke, da nema drugog objašnjenja nego da je sotonski duh ovladao mozgom sestre ubojice…
A upravo to se događa kad dopustimo da mržnja, ljubomora i pohlepa ovladaju našim srcem, tada ukućani jedni drugima postaju najljući neprijatelji. Tada čovjek prestaje biti Božji, a postaje sotonin sluga i sotonsko oružje.
Ako želimo zaista biti Božji, protiv zla mržnje i napasti uzvraćanja istim sredstvima bori se drugačijim oružjima, a to je ona logika evanđelja na koju nas Gospodin poziva u današnjoj svojoj pouci.
Primijenjeno na stanje današnjih obitelji koje su najviše napadnute, iz ove Isusove pouke možemo naučiti kako je obitelj također polazište ozdravljenja međuljudskih odnosa.
Ovdje se pruža prilika našoj slobodi da reagira drugačije od onoga što bi u nama željeli nagoni… Tako mi zapravo postajemo pobjednici, jer nismo dopustili zlu da nam nametne svoju nagonsku logiku…
Kao što je primjerice učinio David, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju (vidi 1 Sam 26, 2.7-9.12-13.22-23), iako je itekako imao razloga ubiti svoga progonitelja, a imao je idealnu priliku za to, on samo uzima koplje kojim je Šaul njega želio ubiti (ostalo prepušta Bogu).
Logika praštanja i ljubavi oduzima oružje neprijatelju… To nam je ujedno divan primjer tumačenja onoga što Isus od nas očekuje iz pouke koju nam donosi u današnjem evanđelju…
Jedan je car sazvao svoje generale i rekao im: “Spremite se! Sutra ću poraziti svoje neprijatelje.” Sutradan generali došli s postrojenom vojskom i spremni za bitku, dolaze kod cara javiti mu, kad ono tamo car priredio veliku gozbu, jede i nazdravlja sa svojim najvećim neprijateljima.
Zbunjeni generali pitaju: “Pa care, što se ovo događa. Ti jedeš i piješ sa svojim najljućim neprijateljima, a rekao si nam da se spremimo, jer ćeš ih danas poraziti.” “Ali to se upravo dogodilo, dragi moji generali. Ja sam svoje neprijatelje porazio tako što sam ih učinio svojim prijateljima.”, odgovori im car.
Kako ćemo dakle mi pobijediti svoje neprijatelje? Upravo sljedeći Gospodinovu pouku iz današnjeg evanđelja.
Sa stranice dominikanci.hr
