Prije trinaest i pol godina, papa Benedikt XVI. dao je dopuštenje svećenicima i skupinama tradicionalnih katolika da im se vrati baština, ono što se obično naziva tradicionalnom latinskom misom, i to ne samo misa, nego i drevne molitve i sakramenti krštenja, potvrde, i svetog reda. Rezultat tog dopuštenja bio je masovni rast interesa za tradicionalne obrede i molitve katoličanstva, rast liturgijske umjetnosti, formiranje zborova i škola koje pojedincima omogućuju pjevanje gregorijanskih korala ili izvođenje velikih polifonih skladbi Monteverdija, Mozarta, Tallisa, Moralesa i mnogih drugih.
Papa Franjo je uvijek taj entuzijazmom tretirao kao otrovni mulj, rugajući se „rigidnim” mladim svećenicima koji žele slaviti tradicionalnu misu. Papu Franju je formirao revolucionarni duh Drugog vatikanskog koncila koji je bio jako prisutan u njegovoj isusovačkoj formaciji. Ova revolucija smatrala je dogmom da je tradicionalna misa zapravo umirući obred koji će odbiti mlade. Samo novo reformirani obredi, formirani nakon Koncila, imaju vitalan duh koji je potreban Crkvi. Održao je homiliju za homilijom i propovijed za propovijedi osuđujući duh krutosti koji je, kako on to vidi, opsjednut održavanjem tradicije, duha koji tvrdi, riječima pape Franje, „ili ovo ili ništa”.
Nije iznenađujuće da papa Franjo govori tradicionalnim katolicima privrženim tradicionalnim molitvama Crkve sljedeće: „ovo ili ništa”.
Tijekom ljeta, izdao je dokument kojim je dramatično preokrenuo velikodušnost Benedikta XVI. prema tradiciji. Franjo je umjesto toga smatrao da su stari obredi bili izvor podjela kojima se mora aktivno upravljati, ali čini se da nije zabrinut za biskupe koji vrše blagoslove zajednica istospolnih osoba u Njemačkoj. Mnogi biskupi, osobito u Americi, jednostavno su objavili da iz tradicionalnih zajednica ne proizlaze podjele i pustili su ih da nastave djelovati kao prije.
Uoči blagdana Božića, Vatikan je odlučio pojasniti što to znači. Riječ je zapravo o kampanji osvetoljubivog mikro menadžmenta od koje bi se svatko zacrvenio.
Najprije se dogodio orvelovski dodir, objašnjavajući da je administrativna odluka za njihovo dobro. „Ove odredbe nemaju namjeru marginalizirati vjernike koji su ukorijenjeni u prijašnjim oblicima liturgijskog slavlja“, objavio je Vatikan, te se potrudio stvoriti takve okolnosti da se sve u vezi s tradicionalnom misom čini opterećujućim i tabuom.
Pod Benediktom XVI., biskupi su dobili upute da daju dozvolu svakome tko zatraži tradicionalne obrede. Pod Franjom, biskupi su trebali pitati Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata mogu li pojedini svećenici dobiti pravo služenja takvih obreda. Vatikan preferira da se te dozvole daju s određenim rokovima, a ne trajno.
Takve svećenike treba obeshrabriti da služe (u istom danu) i stari i novi obred. Ovaj prijedlog je prilično zanimljiv, budući da služenjem oba obreda upravo pokazuju da njihova vezanost za staru liturgiju ni na koji način nije prijetnja modernom obredu.
Nadalje, zanimljivo je i inzistiranje Vatikana da se tradicionalna misa ne služi u župnim crkvama, osim ako je nemoguće pronaći drugu crkvu, oratorij ili kapelu. Učinak toga je izolacija tradicionalnih katolika od njihovih župa. Ako netko ne želi tradicionalnu misu pretvoriti u zaseban „kult”, onda bi bilo jednostavnije integrirati tradicionalne katolike u normalne župe, kao što su to učinile reforme Benedikta XVI.
Sam Benedikt XVI. je objasnio da je to dio njegovog motiva. Pozivajući tradicionalne katolike da se vrate iz crkvene hladnoće, jednom je primijetio: „Vidio sam kako im je povratak u veću i širu Crkvu omogućio da se pomaknu izvan jednostranih stajališta i razbiju ukočenost kako bi se mogli integrirati u cjelinu”.
Isto tako, vatikanski dokument navodi da čak ni vrijeme u kojem se održava tradicionalna misa ne bi trebalo biti tiskano u uobičajenim župnim rasporedima. A u jednom neshvatljivom diktatu, čini se da sugerira da pristaše tradicionalne mise ne bi smjeli imati misu u vremenu kada župa služi vjernicima koji su privrženi novoj misi. Drugim riječima, tradicionalisti nisu dobrodošli ni na kavu između misa.
Ovo nije namijenjeno „marginalizaciji“? Molim?!
Ideja da papa u Rimu kontrolira ono što pojedine župe tiskaju u svojim biltenima i na svojim web stranicama čini se poput šale o papinskoj nadmoći u katoličanstvu. Franjo bi se isto tako mogao pretvarati da određuje vrijeme obroka za tradicionalne svećenike ili odrediti broj kućnih ljubimaca ljudima koji vole gregorijanske napjeve.
Ali Franjini obožavatelji i apologeti ne vide ironiju. Jedan od njegovih najsmješnijih hagiografa, dan nakon izdavanja ovih uputa, govorio je o crkvama u Ujedinjenom Kraljevstvu koje još uvijek navode vrijeme tradicionalnih misa za Badnjak i Božić.
Progresivni katolici proveli su većinu vremena nakon Koncila žaleći se da je papinstvo postalo previše autoritarno, da je uzurpiralo ovlasti koje su pripadale mjesnim biskupima i da je previše paranoično u pogledu hereze. Zašto? Zato jer su Ivan Pavao II i Benedikt XVI. ponekad intervenirali kako bi javno ispravili određene teologe.
Sada papinstvo želi diktirati što se pojavljuje u tjednom biltenu? Cilj mu je kontrolirati kada i gdje je tradicionalnim katolicima dopušteno bogoslužje u vlastitim župama? U jednom urnebesnom odjeljku, Vatikan najavljuje da se „ne smiju objavljivati molitvenici koji prikazuju ciklus čitanja prethodnog obreda”. Dakle, sada imamo progresivni Vatikan koji vraća Indeks zabranjenih knjiga, sa samo jednom vrstom knjige na njemu, a u kojima nailazimo na tradicionalne molitve Crkve.
Jedan duhovita katolkinja na Twitteru je ovako sažela situaciju:
a) Drugi Vatikanski koncil ne predstavlja pukotinu u crkvi i vjera ostaje nepromijenjena.
b) Misa koja je formirana nakon Drugog vatikanskog koncila predstavlja izričaj vjere.
c) Pretkoncilska misa ne predstavlja izričaj vjere.
Ne možete očekivati da će ljudi biti uvjereni u (a) i (b) kada im govorite protiv (c).
Naravno. Kada bi papa Franjo vjerovao da stara misa i nova misa izražavaju istu vjeru, te da oba obreda formiraju ljude za istu vjeru, tada se stari obred ne bi doživljavao kao prijetnja koju treba sakriti i iskorijeniti. U kombinaciji s njegovom tolerancijom prema eksperimentima u Amazoni ili Njemačkoj, zaključak je prilično očigledan. Papa vjeru koja je jednom predana svecima vidi kao problem koji treba nadvladati.
