Donosimo prijevod teksta Roberta De Matteia objavljenog na portalu Corrispondenza Romana u kojem anlizira završni dokument Sinode i otvoreno progovara o moralnoj i teološkoj krizi u Katoličkoj Crkvi.
Neuspjela sinoda: pobjeđeni su svi, a među prvima katolički moral
Dva dana nakon završetka 14. Sinode o obitelji izgleda kao da su svi pobjedili. Pobjedio je papa Franjo jer je uspio iznijeti tekst koji predstavlja kompromisno rješenje između dvije suprotstavljene opcije; pobjedili su progresivci jer tekst koji je izglasan dopušta pričest razvedenima u drugom (civilnom) braku; pobjedili su konzervativci jer dokument izričito ne spominje pričest za razvedene te odbacuje „homoseksualni brak” i rodnu teoriju.
Da bi se bolje razumjelo što se u stvarnosti odigralo na Sinodi, treba krenuti od večeri 22. listopada kada je Sinodskim ocima predano završno izvješće koje je izradila ad hoc sastavljena komisija na temelju izmjena radnog dokumenta Instrumentum laboris, predloženih od strane jezičnih skupina (circuli minores).
Na ogromno iznenađenje Sinodskih otaca tekst koji im je predan u četvrtak navečer bio je dostupan samo na talijanskom jeziku, uz izričitu zabranu da se o njegovu sadržaju bilo što otkriva ne samo predstavnicima medija, već i 51 slušatelju i drugim sudionicima koji su osim Sinodskih otaca bili pozvani na Sinodu. Tekst nije sadržavao niti jednu od čak 1355 izmjena koje su tijekom tri tjedna predlagali Sinodski oci i u suštini se njime ponovno predlagala implementacija dokumenta Instrumentum laboris, uključujući i paragrafe koji su u dvorani Sinode izazvali najžešće kritike: dijelovi o homoseksualnosti i razvedenima u drugom braku. Rasprava je bila zakazana za sljedeće jutro, što znači da su biskupi imali vremena za pripremiti amandmane na dokument jedino tijekom noći, i to na tekst koji je bio dostupan samo na jeziku kojim je vladao samo jedan dio Sinodskih otaca.
Međutim, ujutro 23. listopada papa Franjo, koji je uvijek s pažnjom pratio rad Sinode, našao se neočekivano pred odbacivanjem dokumenta koji je sastavila komisija. Od Sinodskih otaca, njih čak 51 je interveniralo je u raspravi i većina se protivila tekstu koji je odobrio Sveti Otac. Među njima su bili kardinali Marc Ouellet, prefekt Kongregacije za biskupe, Joseph Edward Kurtz, predsjednik Biskupske konferencije SAD-a, Angelo Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije, Jorge Liberato Urosa Savino, nadbiskup Caracasa, Carlo Caffarra, nadbiskup Bologne te biskupi Zbigņevs Gadecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije, varšavsko-praški nadbiskup Henryk Hoser, Ignace Stankevics, nadbiskup Rige, Tadeusz Kondrusiewicz, nadbiskup nadbiskupije Minsk-Mohilev, Stanisław Bessi Dogbo, biskup Katiole (Obala Bjelokosti), Hlib Borys Sviatoslav Lonchyna, biskup bizantinskih ukrajinaca Svete obitelji u Londonu te mnogi drugi koji su svi, u različitim tonovima, izrazili svoje neslaganje s predloženim tekstom.
Dokument se definitivno nije mogao kao takav ponovno predstaviti sljedećeg dana ocima u sinodskoj dvorani jer je postojao ozbiljan rizik da će dobiti samo manjinski broj glasova te izazvati snažan razdor. Pronađeno je kompromisno rješenje na način da se slijedio put koji su trasirali teolozi iz skupine „Germanicus”, jezične skupine u kojoj je bio kardinal Kasper, progresivna ikona, i kardinal Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere. Komisija je od petka popodne do subote ujutro ponovno sastavljala novi tekst koji se trebao pročitati u dvorani u subotu ujutro 24. listopada i zatim ga se popodne trebalo staviti na glasovanje. Svaki od 94 paragrafa morao je dobiti kvalificiranu većinu od dvije trećine glasova, što je uz 265 Otaca prisutnih na Sinodi iznosilo 177 glasova.
Na subotnjem press briefingu kardinal Schönborn je dao naslutiti kakav će biti zaključak rasprave o točki o kojoj se najviše raspravljalo – o razvedenima u drugom braku: “O tome se govori, o tome se govori s velikom pažnjom, ali ključna riječ je „razlučivanje“ i svih vas pozivam da shvatite kako ne postoje stvari koje su samo crne i bijele ili kako ne postoji jednostavno pozitivan ili negativan odgovor, stvar je u razlučivanju i to je upravo riječ koju je upotrijebio sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio: obveza razlučivanja jer se radi o različitim situacijama i potrebu za takvim razlučivanjem je papa Franjo, dobri jezuit, naučio još u mladosti: razlučivanje je pokušaj razumjevanja kakva je točno situacija određenog para ili određene osobe“.
Razlučivanje i integracija naslov je teksta paragrafa 84., 85. i 86. Najkontroverzniji paragraf je paragraf 85. koji sadrži otvorenost prema mogućnosti približavanja sakramentima za rastavljene u drugom braku – bez da se izričito spominje pričest. Taj je paragraf prošao sa 178 glasova za, 80 protiv i 7 suzdržanih. Samo jedan glas više od potrebnog kvoruma za dvotrećinsku većinu.
Figura pape Franje samim time nije ostala ojačana, već zamagljena i oslabljena na samom kraju skupštine biskupa. Dokument koji je on osobno odobrio otvoreno je odbacila većina Sinodskih otaca u jutro 23. listopada, koji je za njega bio „crni dan“. U završnom govoru pape Bergoglia nije bilo izraženo nikakvo oduševljenje završnim Relatiom, već konstantni prijekori upućeni Sinodalnim ocima koji su obranili tradicionalna stajališta. Zbog toga je, između ostalog, u subotu navečer Papa rekao:
„zaključiti ovu Sinodu znači također ogoliti zatvorena srca onih koji se često skrivaju čak i iza nauka Crkve ili iza dobrih namjera kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili teške slučajeve i ranjene obitelji, pokazujući nekad svoju nadmoć i površnost. (…) Znači i pokušaj da se otvore horizonti kako bi se nadvladalo hermeneutiku zavjere ili skučenu perspektivu s ciljem obrane i širenja slobode sinova Božjih i prenošenja ljepote kršćanskih Novina koje ponekad ostaju skrivene ispod hrđe arhaičnog ili jednostavno nerazumljivog jezika.“
Ovo su teške riječi, iz kojih izviru gorčina i nezadovoljstvo i jedno je sigurno – to nisu riječi pobjednika.
Poraženi su i progresivci jer ne samo da je uklonjeno bilo kakvo spominjanje homoseksualnosti u pozitivnom svjetlu već je i otvorenost prema razvedenima u drugom braku izražena na daleko manje eksplicitan način od onoga što su oni priželjkivali. Međutim, ni konzervativci ne mogu uzvikivati da su pobjedili. Ako je 80 Sinodskih otaca, ili trećina skupštine, glasovalo protiv paragrafa 86., znači da je taj paragraf nezdovoljavajući. Činjenica da je paragraf prošao uz jedan glas koji je presudio ne može izbrisati otrov koji je u njemu sadržan.
Prema završnom Relatiu, sudjelovanje u životu Crkve razvedenih osoba u drugom braku može se ostvariti kroz „različite službe“: zbog toga je potrebno
„razlučivati koji se od različitih oblika isključivanja tih osoba koji se trenutno prakticiraju na području liturgije, pastorala, odgoja i institucija mogu premostiti. Te osobe ne samo da se ne smiju osjećati ekskomunicirane, već mogu živjeti i sazrijevati kao živi udovi Crkve“ (paragraf br. 84.);
„postupak praćenja i razlučivanja usmjerava ove vjernike na osviješćivanje vlastite situacije pred Bogom. Razgovor sa svećenikom, in foro interno, doprinosi oblikovanju ispravnog suda o tome što je to što otežava mogućnost punog sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji takvo sudjelovanje mogu pomoći i osnažiti ga“ (paragraf br. 86.).
Ali što to znači biti „živim udovima“ Crkve nego nalaziti se u stanju milosti i primati Svetu pričest? Zar „potpunije sudjelovanje u životu Crkve“ ne uključuje, za jednog laika, sudjelovanje u sakramentu Euharistije? Kaže se da se oblici isključivanja tih osoba koji se trenutno prakticiraju na području liturgije, pastorala, odgoja i institucija mogu premostiti, „zavisno od slučaja“, slijedeći “via discretionis”, put diskrecije. Može li se premostiti isključenje iz sakramentalnog zajedništva? Tekst to ne potvrđuje, ali niti ne isključuje. Vrata nisu širom otvorena, ali su ostavljena pritvorena, i stoga se ne može negirati da su vrata ipak otvorena.
Relatio ne priznaje pravo razvedenih u drugom braku na primanje pričesti (i time pravo na preljub), ali zapravo Crkvi negira pravo da javno definira preljub kao stanje u kojem se nalaze razvedeni u drugom braku, prebacujući odgovornost na vrednovanje od strane pastira i samih razvedenih osoba u drugom braku. Ukoliko uzmemo jezik iz dokumenta Dignitatis Humanae i primjenimo ga ovdje, ne radi se o „afirmativnom“ pravu na preljub, već o „negativnom“ pravu osobe da ju se u tome ne spriječava, odnosno pravu na „imunitet od bilo kakve prisile iz područja morala”. Kao što je u dokumentu Dignitatis Humanae izbrisana temeljna razlika između „foro interno”, koji se odnosi na vječno spasenje pojedinih vjernika, dok se „foro esterno” odnosi na javno dobro vjerničke zajednice. Jer pričest u stvarnosti nije samo osobni čin već i javni čin koji se čini pred zajednicom vjernika. Crkva, bez da zalazi u foro interno, uvijek je zabranjivala pričest razvedenih u drugom braku jer se radi o javnom grijehu koji se čini in foro esterno. Moralni zakon biva asimiliran i shvaćen prema savjesti koja postaje novo mjesto, ne samo u teološkom i moralnom, već i u kanonskom smislu. Relatio finalis se u tom smislu dobro uklapa u dva motu propria pape Franje, čije je značenje dobro istaknuo povjesničar umjetnosti Bolonjske škole u izdanju lista Corriere della Sera od 23. listopada: „Odlukom da na biskupe prebaci odgovornost o odlučivanju o ništavnosti braka Bergoglio nije promjenio status razvedenih već je učinio tihi, ali enormno velik korak u reformi papinstva”.
Dodijeljivanje ovlasti dijecezanskom biskupu da, kao jedini sudac, diskrecijski vodi skraćeni postupak i samostalno donese odluku jednako je dodijeljivanju ovlasti biskupu da razlučuje o moralnom stanju razvedenih u drugom braku. Ukoliko lokalni biskup bude smatrao da je put duhovnog rasta i produbljenja osobe koja živi u novoj vezi završen, osoba će moći primati pričest.
Govor pape Franje održan 17. listopada na Sinodi u kojem se govori o „decentralizaciji“ upućuje na ekleziološki projekt morala koji se primjenjuje „od slučaja do slučaja“. Papa je i u svom završnom govoru potvrdio da
“gledajući van okvira dogmatskih pitanja koja su čvrsto definirana u Nauku Crkve – vidjeli smo također da ono što se čini normalnim biskupu s jednog kontinenta, može činiti čudnim, čak i skandaloznim, biskupu s nekog drugog kontinenta; ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može izgledati kao očit i nedodirljiv koncept u drugom društvu; ono što je za jedne sloboda savjesti, drugi vide jedino kao nejasnoću. U stvarnosti se kulture međusobno vrlo razlikuju i svako opće načelo potrebno je inkultivirati, usaditi ga u tu kulturu, ukoliko želimo da se ono primjenjuje i poštuje”.
Moral inkulturacije, koji se određuje „od slučaja do slučaja“, relativizira i rasplinjuje moralni zakon koji je prema definiciji apsolutan i univerzalan. Nikakva dobra namjera, niti olakšavajuća okolnost ne može dobar čin pretvoriti u loš čin i obrnuto. Katolički moral ne priznaje izuzetke: ili je apsolutan i univerzalan ili ne postoji kao moralni zakon. Nisu u krivu, dakle, oni mediji koji su završni Relatio predstavili naslovima kao što je ovaj: „Pada apsolutna zabrana pričesti za razvedene u drugom braku”.
Zaključak je da pred sobom imamo jedan dvosmislen i kontradiktoran dokument koji dopušta svima da uzvikuju da su pobjednici, iako zapravo nitko nije pobjedio. Svi su ostali poraženi, a među prvima katolički moral koji iz ove Sinode o obitelji koja je završena 24. listopada izlazi duboko ponižen. (Roberto de Mattei)
prevela i obradila: ANA BAUČIĆ
