Draga braćo i sestre, opisujući današnji blagdan, liturgija Crkve pjeva: “O zdravo istom ponikli vi mučenički cvjetići, što dušman Kristov skrši vas ko vihor pupke ružine”. Možemo primjetiti kako je ova božićna osimina nekako čudna, zagonetna. Već prvi dan osmine imali smo blagdan mučenika Stjepana, danas, na treći dan osmine slavimo blagdan Nevine dječice. Umjesto bijelog svečanog ruha, zaodjevamo se u crvenu boju.
Zaustavimo se na liku kralja Heroda koji je glavni akter ovih događaja. Herod je godine 7. prije Krista dao pogubiti svoje sinove Aleksandra i Aristobula jer je mislio da oni ugrožavaju njegovu moć. Godine 4. prije Krista zbog istoga je razloga pogubio i sina Antipatra. Razmišljao je jedino u kategorijama moći. Vijest o pretendantu na prijestolje, koju je primio od mudraca, morala ga je duboko zabrinuti. S obzirom na njegovu ćud, bilo je jasno da neće prezati ni pred čim. On se pomno raspitao kod židovskih učitelja o Izraelovu Spasitelju. Izraelci su očekivali Mesiju koji će obnoviti zemaljski Izrael, svakako da nisu očekivali da će Isus završiti na križu. Stoga je, slušajući izraelski opis Mesije, Herod itekako imao razloga za brigu- oduzet će mu se kraljevstvo. Tu se javlja njegova oholost. Kako bi bio siguran da mu nitko neće oduzeti vlast u svijetu, odlučio se na bitku protiv Boga. Ubit će Boga. Ali ne samo tog Boga koji se rodio, nego i sve oko njega, kako bi bio 100% siguran da je sačuvao prijestolje. Za malo zemaljskog života u svjetskoj slavi, Herod je odlučio prokockati vječni život u nebeskoj slavi. Za kratkotrajni užitak izgubio je vječnost.
Mi se pitamo kakav je to Bog koji je zbog čovječje oholosti dopustio da djeca pate, da djeca umiru. Važno je znati kako je Bog ovo dopustio ne zato što želi, nego zato što je čovjeka učinio slobodnim– čovjek može izabrati ili vječni život ili propast. Koji cilj izabere tako će mu biti. Ako bi se Bog miješao u čovjekov izbor mi ne bi smo bili slobodni, nego pijuni, igračke u Božjim rukama. Dakle Bog ne želi zlo, nego iz čovjekove slobode i čovjekovog odbacivanja Boga proizlazi zlo. Kad se Boga želi izbaciti iz naše sredine i blizine onda njegovo mjesto zauzima zlo.
Draga braćo i sestre, mnogi povjesničari žele ovaj pokolj nevine dječice okarakterizirati kao neku priču koja se nije stvarno dogodila- samo zato jer na drugim mjestima nigdje ništa ne piše o tome. No piše u Evanđelju, a mi možemo biti sigurni da sv. Matej sigurno nije pišući svoje evanđelje htio lagati svoje čitatelje. Da bismo dokazali povijesnost ovog događaja ne moramo ići 2000 godina unazad. Možemo se zapitati ne čini li današnji čovjek slično ono što je učinio Herod? Herodu je smetalo rođeno dijete koje je prijetilo narušiti konfor njegovog kraljevanja. Ne smeta li često u obiteljima začeto dijete, pa ga se ubija još u majčinoj utrobi? Godišnje se 50 milijuna djece ubije u majčinoj utrobi. Ta je brojka znatno veća od one pobijenih dječaka u Betlehemu i okolici. Ako se danas također ubija djecu jer ograničavaju naše planove i slobodu, zašto je nemoguće da je i prije 2000 godina jedan vladar pobio dječake jer smetaju njegovu konforu. Ostaje pitanje: Je li društvo koje promovira pobačaj dostojno slaviti Božić, slaviti život? Naravno da nije. Božićno ostajstvo, otajstvo je života, otajstvo poniznosti. Upravo nasuprot ove Herodove oholosti javlja se poniznost- Bog je postao čovjekov kako bi čovjeka otkupio. Poniznost je ta koja vodi u radost vječnog života.
Draga braćo i sestre, ova dječica koju je Herod dao pobiti bez riječi su svjedočili za tek rođenog Kralja koji im je dao vječnu radost u svom Nebeskom Kraljevstvu. Neka njihov zagovor pomogne i nama da budemo hrabri i odvažni svjedoci Kristova nauka i da bude spremni i riječima i djelima svjedočiti svoju vjeru. Amen.
Vlč. Daniek Katačić
