Ima nekih ljudi koji su jaki na riječima, a slabi na djelima. A ima onih koji nisu posebno rječiti, ali su zato na djelu progovorili. I pitajmo se sada što je od toga bolje…
Koji od dvojice sinova je izvršio volju očevu?
Evanđelje: Mt 21, 28-32
A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: “Onaj prvi.” Nato će im Isus: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.
POSLJEDICE NAŠIH ODLUKA, NAŠEGA NEĆU I HOĆU!
Naše odluke (za nešto) koje donosimo sada nose svoje posljedice za kasnije… SVAKI NAŠ IZBOR SADA IMA UTJECAJ NA NAŠU BUDUĆNOST… Zato je jako važno kakve odluke donosimo, i što od toga u život provodimo…
Sin koji je rekao da će učiniti, a kasnije nije učinio zapravo je od onih koji gledaju samo svoj vlastiti interes u tome trenutku: njima je u interesu da ih drugi čuju i vide. Međutim, u njihovim srcima nema ljubavi, ni prave odluke za promjenu svoga života. Takvi i kad te „časte“ to čine samo zato da te kasnije iskoriste…
POGLEDAJMO KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU DVOJICE SINOVA, i uočit ćemo koliko je ona u bitnome znatna, kao dan i noć…
…OSNOVNA BITNA RAZLIKA MEĐU NJIMA JE U KAJANJU. Naime, onaj sin koji je rekao ocu „Neću“, kasnije se pokajao i učinio je, dok je drugi sin koji je rekao „Hoću“, kasnije je nastavio po svom bez ikakvog kajanja…
Odnosno, nije najveći problem to što je netko pogriješio, nego je problem to što kod nekih nema iskrenog kajanja, niti ikakve naznake za ispravljanjem.
Većina nas se, na našu sreću, često ponaša po principu sina koji je najprije odbio, a kasnije se predomislio i pokajao. Odnosno svi mi se često puta najprije opiremo i pokušavamo nešto po svom, ali kad kasnije shvatimo da smo pogriješili pokajemo se i zatražimo Božje oproštenje…
Međutim, ima nažalost i takvih koji su samo izvanjski dobro namješteni, kao da su dobri i poslušni, kao da su dobri službenici i vjernici, ali inače u životu sve rade suprotno od onoga što bi trebalo karakterizirati pravog službenika i vjernika… Takvi licemjerno glume savršenost iza strogosti, i često skrivaju drugu stranu medalje iza „pobožnosti“ ili položaja.
Čuo sam kako su stanovnici dva sela zbog međusobne svađe imali dvije procesije za istu proslavu. Jedni krenuli iz svog sela, a drugi iz svog i susreli se u istoj ulici. I jer se nisu mogli dogovoriti tko ima prednost, u nastaloj prepirci dođe do naguravanja, a jedan dovikne onome koji je nosio križ: „Križem ga po glavi! Križem ga!“
Nešto slično čine oni koji samo izvanjski govore „Hoću“, a žive tako da križ koriste kako bi njime tukli druge po glavi.
NIJE DAKLE DOVOLJNO SAMO OBEĆANJE, jer ono onda postaje po onoj mudrosti: „Obećanje ludom radovanje“. A KAKVO JE OBEĆANJE OTKRIVA ŽIVOT!
Znamo mi da je i Juda, kad ga je Isus pozvao da ide za njim također rekao „Hoću!“, ali kasnije je vodio dvostruki život, potajno uzimao iz kese i na kraju izdao, što je pokazalo kako je od početka u svom srcu zacemetirao „Neću!“.
Nije naime dovoljno to što su muž i žena obećali vjernost jedno drugome pred oltarom i svatovima; nije dovoljno to što se na svećeničkom ređenju onaj zavjetovao na vjernost Bogu i Crkvi; nije dovoljno to što je političar obećao pred izbore puno toga; nije dovoljno to što je đak obećao mami i tati da će napraviti svoju zadaću i popraviti loše ocjene, i sl.
Nije dakle time sve rješeno. Koliko je taj i taj poslušan i iskren, ili ta i ta poslušna (iskrena u obećanju) pokazat će se u kasnijim djelima, u vjernosti i sl., kad će se vidjeti je li to zaista njihovo bilo „Hoću!“, ili „Neću!“… (Je li u pozadini obećanja bilo licemjerje otkrit će rep.)
DA BISMO BILI BOŽJI ONDA ONO ŠTO JE U NAŠEM SRCU I U NAŠIM DJELIMA MORA BITI USKLAĐENO SA POSLUŠNOŠĆU OCU.
A presudno je i ozdravljujuće koliko dopuštamo da ona svoja grešna djela, ono svoje svako „Neću!“ (i lažno „Hoću“), kasnije u iskrenom kajanju poništimo iskrenim „Hoću“!, i vratimo se na rad u vinograd…
POKAJANJE JE LIJEK LJUDSKOSTI I MOĆNO SREDSTVO POVRATKA…, i samim time pokazatelj kako, unatoč svojim slabostima, nismo licemjerni, dvolični i bezbožni…
MOLITVA: Gospodine, promijeni moje srce kako bih uvijek bio poslušan i vjeran Bogu, te kako bi uvijek u meni bilo budno pokajanje za sve trenutke kad u tome ne uspijem posve. Amen.
Sa stranice dominikanci.hr
